Glumica Csilla Barath Bastaić podijelila je s nama svoje iskustvo medicinski potpomognute oplodnje

Glumica Csilla Barath Bastaić u četrdesetima je postala majka prekrasne, sada osam mjeseci stare djevojčice Margit, koju opisuje kao veselu, nasmijanu i znatiželjnu. Tipična je beba, kaže nam sa smiješkom, koja ne spava puno, pa s njom ne spava ni mama. Margit je njezino prvo dijete, koje je dobila u vezi s partnerom Matkom Antonovićem, i to zahvaljujući medicinski potpomognutoj oplodnji. Nakon niza emocionalnih uspona i padova, i nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, shvatila je kako je taj intenzivan proces zapravo maraton, u kojem je, u njezinom slučaju, pobijedila – ustrajnost.

Kako je kod Vas došlo do odluke da se podvrgnete medicinski potpomognutoj oplodnji?

Započeli smo s procesom 2019. godine, nakon što sam neko vrijeme bezuspješno pokušavala zatrudnjeti. Nakon niza pretraga, koje su sastavni dio priprema, dijagnosticirana nam je idiopatska neplodnost. Idiopatska ili “neobjašnjiva” neplodnost definira se kao nemogućnost postizanja trudnoće unutar jedne godine uz uredne nalaze i bez dijagnoze. Ona nije tako rijetka jer je nalazimo među čak 10-25 % neplodnih parova. Statistike kažu da veliki postotak parova s idiopatskom neplodnošću ipak ostvaruje spontanu trudnoću u sljedeće tri godine pokušavanja. Mi smo je uspjeli ostvariti u manje od godinu dana, što je zapravo, gledajući širu sliku, sjajno. Parovi pokušavaju godinama i taj proces je iznimno i fizički i emotivno iscrpljujuć.

Najveći izazov na tom putu i nešto što možda niste u takvoj mjeri očekivali?

Najveći izazov definitivno je intenzitet cijelog procesa. Imala sam, kao, vjerujem, i svi parovi, puno emotivnih uspona i padova. Sad kad se pokušavam sjetiti tog osjećaja, ne mogu ga u potpunosti prizvati, možda jer je pospremljen negdje duboko u meni. Bio mi je to uistinu emotivno zahtjevan proces. Iz ciklusa u ciklus prolazila sam rollercoaster osjećaja i emotivnih previranja – od uzbuđenja, iščekivanja, nadanja do gubitka, razočaranja i potpune emotivne dekonstrukcije.

Međutim, ostala sam ustrajna i fokusirana kao i inače kad želim nešto u životu, s velikom vjerom da ćemo ipak na kraju uspjeti. Treba biti ustrajan, unatoč svemu što se događa, koliko god je to moguće, tako je barem bilo u mom slučaju. I eto, ispostavilo se da je bilo samo pitanje vremena…

Koliko Vam je bila važna podrška, tj. koliko ste imali potrebu razgovarati o onome što Vam se događa, što osjećate, kroz što prolazite?

Jako je teško suočiti se s neuspjehom nakon što si cijelog sebe uložio u to. Nema tu riječi utjehe i nitko zapravo ne može do kraja razumjeti što žena prolazi u tim trenucima. Čak ni partner, koliko god bio najveća podrška. Možda eventualno druga žena koja je prošla isto može donekle biti utjeha. Sve se na kraju svodi na unutarnju snagu te na to koliko se brzo možeš oporaviti i krenuti u novi krug. Kako mi je savjetovala jedna prijateljica koja je imala iskustva s medicinski potpomognutom oplodnjom – nema tu neke filozofije. Treba odbolovati, sabiti redove i krenuti ponovno. Rekla mi je tada: “Pa što si mislila, da ćeš uspjeti otprve? Budi strpljiva, to ti je maraton.” Tijekom tog proces shvatila sam koliko je važno govoriti o onome što ti se događa, što osjećaš. Meni je i sada iznimno važno progovoriti o svom iskustvu jer znam koliko je meni značilo čitati nečija druga. Tijekom tog osjetljivog razdoblja osjećamo se usamljeno i izolirano, i mi i partneri koji s nama prolaze kroz sve to. Bilo bi idealno da je psihološka pomoć integralni dio MPO-a kako u bolnicama tako i u privatnim klinikama. Nažalost, toga kod nas manjka.

Jeste li čitali puno literature vezane uz proces, istraživali, i koliko Vas je zanimao svaki dio procesa?

Da, puno sam čitala, promatrala svaku promjenu u tijelu, pokušala objasniti, razmišljala i istraživala je li nešto što mi se događa u tijelo nagovještaj ovoga ili onoga, jako sam se fokusirala na sve to. Prolazila sam kroz razne faze – od nesigurnosti do opsesije, i praćenja svega pod mikroskopom. Jako su veliki utjecaj na mene ostavili intervju s Tenom Štivičić i Leonom Paraminski, koje su sve to prošle, a njihova iskustva, njihova priča koju su podijelile s javnošću bila mi je jedan od poticaja za nastavak.

Jeste li imali podršku partnera i obitelji?

Jesam, naravno, moj je partner bio uvijek tu za mene. Uostalom, bio je duboko involviran u cijelo to iskustvo pa smo jedno drugome bili oslonac i podrška. Nije izostajala ni podrška obitelji i prijatelja. Ipak, nitko ne može u potpunosti shvatiti tu težinu, kakav je to osjećaj kad ne znaš zašto ne uspijeva i kad se pitaš “štima” li sve s mojim tijelom. Tijekom procesa IVF-a sam intenzivno radila, nisam mogla samo tako stopirati projekte i uzeti godinu dana pauze, a i znala sam da može biti kontraproduktivno fokusirati se isključivo na to. Tako sam kroz sve to prolazila uz dosta zahtjevne predstave i snimanja, što je bilo jako izazovno. No ja sam jako uporna, tu sam zapravo na svoju majku, ali možda je ona ipak malo upornija od mene. 🙂

Pročitajte: Kako je to biti majka posvojene djevojčice

Koliko Vam je trudnoća bila stresna ili problematična?

Trudnoća mi je bila prekrasna. Super sam se osjećala, nisam imala neke tegobe, osim tog manjeg osjećaja nemira i grča te gadnih mučnina. Emotivno sam zapravo jako uživala i bila sam jako sretna.

Snažna mreža žena…

Preko prijateljice uključila sam se u program studija Zivia, koji funkcionira kao podrška ženama za vrijeme trudnoće i nakon poroda. Vodi ga Kristina Vidaković, prekrasna osoba, doula i porođajna edukatorica. Uključila sam se u tu zajednicu žena kroz tečaj “Priprema za porod” te sam nastavila biti njezin član i u postpartumu. Nekad su te zajednice bile neizostavan dio ženskog puta kroz začeće, trudnoću, babinje i poslije u odgoju djece. Nažalost, danas cijeli fokus i očekivanja padaju isključivo na partnere. Međutim žene su ženama nužne, neophodne. To žensko pleme koje sada imam voljela bih da sam imala i u procesu MPO-a. Strahovito je važna podrška žena ženi – i zato opet naglašavam važnost razgovora i tijekom procesa umjetne oplodnje, s nekim tko je to prošao, što vrijedi napraviti i na institucionalnoj razini.

Imate li sad nešto vremena za sebe s malom bebom?

Baš i ne. 🙂 Sve je sada podređeno Margit. To je tipičan kaotičan život s malom bebom, ispunjen neopisivom srećom, ali istovremeno i nizom izazova, pitanja, sumnji, i manjkom sna. U ovoj prvoj godini djeca prolaze razvojne, mentalne i fizičke skokove, što se i reflektira na njihovo ponašanje tijekom dana i noći. Vidjet ćemo kako će biti dalje. 🙂

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Csilla Barath Bastaić (@csillbabe)

Razmišljate li o povratku na posao?

Imam neke planove za budućnost koji me vesele, no još uvijek sam jako podijeljena oko povratka na posao. Trenutačno sam jako fokusirana na bebu te ni ne mogu zamisliti kako bih to uopće mogla organizirati. Da recimo Margit bude sa mnom na setu 12 sati čini mi se nemoguće. No dok se ti neki planovi realiziraju, ona će zasigurno porasti, pa će biti lakše organizirati i takve stvari.

Planirate li imati još djece?

Dolazim iz velike obitelji i svakako bih voljela, kad bi to bilo moguće, da Margit ima brata ili sestru. No sada mi je još prerano o tome razmišljati, beba je još mala, a ja se još oporavljam od poroda i svega što je bilo prije.

Naslovna fotografija: Mare Milin

Fotografije: Privatna arhiva, Instagram