Dan ljubavi

Evo, stiže nam i Valentinovo uskoro. Kažu da je to Dan zaljubljenih, iliti Dan ljubavi. Ne znam kako vama, ali meni to zvuči baš tužno. Samo jedan dan za ljubav? Samo jedan dan za zaljubljene? Jedino tužnije od toga jest kad mi netko kaže da ima Dan za seks. Znate ono, moj dragi i ja živimo zajedno i seksamo se petkom ili svaki treći petak u mjesecu. Tužnoooooo!!!!! Svaki dan bi trebao biti Dan ljubavi i Dan zaljubljenih, i svaki dan bi trebao biti Dan za seks!

Nije da ja ne volim to Valentinovo, volim ga, volim kad mi netko pokloni pola kile kulena, ljuti čips i pivo za Valentinovo. Nitko to još nikad nije napravio, ali da jest, ja bih to baš voljela. Da, to bi bio idealan poklon za Valentinovo! Znam da nisam baš skromna, skup je kulen, ali brate mili, ako se ženama mogu kupovati buketi ruža, čokolade ovakve onakve, plišani medvjedići u prirodnoj veličini, e pa onda bi bome mogao netko i meni kupiti kilu finog slavonskog kulena za Valentinovo. Da, predomislila sam se, hoću kilu, jer bolje kila nego pola. A volim vam ja i slavit’ ta Valentinova, najčešće se malo napijem s prijateljicama, ponekad ih prespavam, a kad Valentinovo padne na petak 13., onda samo čekam da prođe. 😉

Ma da si ne lažemo, slatko je meni to Valentinovo, i slatko mi je kako su ljudi nasmijani taj dan, i slatko mi je kad prođem gradom i ugledam djevojku kako nosi ružičastog plišanog medvjedića u svom zagrljaju, sve je to meni slatko, ali zašto samo taj jedan dan? Nemam namjeru biti Grinch koji je ukrao Valentinovo niti govoriti da je to samo glupi komercijalno prenapuhani praznik izmišljen za laku zaradu, ali opet vas pitam: „Zašto samo taj jedan dan?“ Ne mislim da bismo svaki dan trebali hodati okolo s ružama i medvjedićima, ali zašto čekamo Valentinovo da bismo nekome pokazali koliko nam je stalo? Zašto je netko umjesto nas morao odrediti dan kada ćemo pokazivati svoju ljubav? Zašto svaki dan ne bi bilo Valentinovo?

Čitam jučer, po ne znam koji put, Oproštajno pismo jednog genija. Riječ je o oproštajnom pismu Gabriela Garcije Márqueza. Doduše, mnogi smatraju, baš kao što sam i ja dugo vremena, da je riječ o njegovom oproštajnom pismu, jer je kao takvo dugo vremena kružilo internetom. Zapravo, riječ je o pjesmi „Krpena lutka“ koju je napisao Johnny Welch. No, bila to pjesma ili pismo, tekst je tužan s jedne strane, a toliko pozitivno moćan s druge. Svaki put kad ga pročitam, natjera me na suze. Vjerojatno se pitate zašto ga onda uvijek iznova čitam. Zato što je to moj podsjetnik da budem bolja osoba, podsjetnik da danas jesam, a sutra već možda nisam, podsjetnik da trošim često puta vrijeme na krive stvari, podsjetnik da volim i da se smijem. Čudan je to neki osjećaj, ne znam baš najbolje kako da vam ga opišem… Kao da suzama tjera sve loše osjećaje iz mene, kao da sam svaki put nakon što ga pročitam, usudila bih se reći, mrvicu bolja osoba, mrvicu sretnija osoba. I da, priznajem, ponekad mi je potreban podsjetnik za to. Donosim vam jedan dio tog pisma, iako ste ga mnoge već, vjerujem, pročitale. Isto tako vjerujem da ni vama, baš kao ni meni, nikad ne dosadi.

„Kad bih znao da te danas posljednji put vidim pospanu, snažno bih te zagrlio i molio se Bogu da mi dozvoli biti tvojim anđelom čuvarom. Kad bih znao da su to posljednje minute što te vidim, rekao bih ti ‘volim te’ i ne bih glupo pretpostavljao da to znaš. Uvijek ima nekakvo sutra i život nam daje mogućnost učiniti dobro djelo, ali danas je sve što mi ostaje, i zato bih ti htio reći da te jako volim. Sutra nema nitko zajamčeno – niti mladi, niti stari. Možda danas posljednji put promatraš one koje voliš. Zato nemoj biti neodlučan, učini to danas, jer ako se pokaže da sutrašnji dan ne dočekaš, žalit ćeš za danom u kojem ti je nedostajalo vrijeme za jedan osmijeh, za jedan poljubac, za jedan… s obzirom da si bio prezauzet da bi im prenio svoje osjećaje, emocije i posljednje želje. Budi stalno blizu onih koje voliš, govori im na glas kako ih trebaš, kako ih ljubiš i budi prema njima dobar; nađi vremena i reci im ‘žao mi je’, ‘oprosti’, ‘molim te’, ‘hvala’ i sve ostale riječi ljubavi koje poznaješ. Upamti, nitko ne zna i neće pamtiti tvoje skrivene misli, osjećaje, emocije!“

Ne tjeraju li vas ove riječi da zastanete i razmislite? Nije li pomalo čudno kako svaki dan imamo vremena za posao, imamo vremena za svađu, imamo vremena za stres… ali nikako da svaki dan nađemo vremena za osmijeh, za poljubac, za jedno „volim te“? Nikako da svaki dan nađemo vremena za ljubav. Ljubavi smo odlučili dati jedan dan u godini… Opet ću reći, tužno!

Nemojte čekati Valentinovo kako biste rekli svojim partnerima da ih volite, recite im to sada, sutra, svaki dan! Nemojte glupo pretpostavljati da oni to znaju! I da, bitno je pokazati nekome koliko ga voliš, bitno je to pokazivati iz dana u dan, ali isto tako bitno je reći te riječi naglas! Ne očekujte od vaših voljenih da vam čitaju misli! Na kraju krajeva, ako ste i blagoslovljeni time da pokraj sebe imate osobu koja vas toliko dobro poznaje da može čitati vaše skrivene misli i osjećaje, onda ta osoba definitivno zaslužuje da joj iz dana u dan govorite i pokazujete koliko je volite!

Poklanjajte i cvijeće i medvjediće i čokolade i kulen ako to veseli vas i osobu do koje vam je stalo, ali, prije svega, poklanjajte svoje vrijeme tim osobama, poklanjajte im svoje emocije, nemojte čekati taj 14. dan u veljači da biste to učinili. Nemojte čekati „posljednje minute“ da biste rekli VOLIM TE.

I nemojte dozvoliti da postoji samo Dan ljubavi, neka radije bude Godina ljubavi, ili, još bolje, Život ljubavi!!! Ljubav to zaslužuje, a zaslužujete i vi!!!

Volim vas sve, i danas, i sutra, i na Valentinovo i poslije… 😉