Daniela Trbović: “Drži me bolest ugađanja samoj sebi”

“Htjela bih biti poput nje”, pomislila sam kad sam prvi put vidjela Danielu Trbović kao voditeljicu emisije Hit depo, tamo negdje sredinom 90-ih. Opuštena pred kamerama, brbljava, energična, uvijek spremna na šalu i s velikim znanjem o glazbi. Moja karijera nije baš otišla u smjeru televizijskih ekrana, a njezinu je obilježila televizija

Tridesetak godina nakon Hit depoa, i nakon velikog broja projekata na kojima je radila na HRT-u, Danielu Trbović gledamo u novoj emisiji – kvizu Godina za pamćenje. Kroz osam emisija kostimirana Daniela Trbović prošetat će se kroz 60-e, 70-e, 80-e i 90-e u društvu kolega Roberta Ferlina i Marija Lipovšeka Battifiace kao vođe timova. Uz natjecatelje i goste u studiju, koji je opremljen u stilu godina koje se u određenoj emisiji predstavljaju, uz bogate arhivske snimke, prisjećamo se (a mnogi će i naučiti) kako se živjelo nekoć. Prisjetila se i Daniela.

Godine koje pamtimo

“Mogli smo se poigrati sa svime pa i vidjeti kako se danas odijevamo potpuno drukčije od onoga što je primjerice nosila moja mama u 60-ima. Ja sam privatno uvijek u trapericama i tenisicama jer je moj moto udobnost. Kad smo snimali 60-e, uskočila sam u jedan kompletić i niže štikle kakve su se tada nosile, a kad su mi natapirali kosu, sjetila sam se kako je mama nekad tapirala kosu. Bilo je to tada ženstveno, no ne bih tako preživjela baš cijeli dan. Tada je pristup odijevanju bio drukčiji, nije bilo puno konfekcije, pa se odjeća većinom šivala. Kad gledam fotografije moje majke iz srednje škole, ona je tada izgledala kao prava žena. Nije bilo puno varijacija, kao danas, kad ja mogu obući traperice, bijelu košulju i obuti tenisice, pa će mi reći kako sam dotjerana i kako je to moj stil. Meni je to super danas, ugodno je, no zgodno je uskočiti ponekad u nešto drugo, prošetati se kroz te dekade, frizurama, različitim stilovima i ostalim.” Kao i uvijek dosad, znatiželjno je prihvatila novi format rađen po nizozemskoj licenciji ITV-a, slično kao i emisija Volim Hrvatsku, u kojoj je radila jednu sezonu. “Navikla sam se kroz ove posljednje 33 godine rada na HRT-u da sve dolazi u ciklusima. Ništa nije od sad pa do vječnosti, što je ponekad stresno, ali vas iznutra drži budnim i živim. Svaki novi projekt, kada treba zaživjeti neka nova emisija, mobilizira vas u svim segmentima. I to je zanimljivo, ali činjenica je da je čovjek stariji i za neke stvari možda nema više toliko energije kao prije, no ima neko iskustvo pa pronađe ravnotežu.”

“Štikle nosim samo za novac”

Nedavno je proslavila svoj 60. rođendan. Još uvijek je dinamična i spremna za nove izazove, no kaže da ipak primjećuje kako usporava, posebno kad je riječ o stvarima koje je ne zanimaju ili su joj naporne. Tako navodi repetitivne poslove, poput čišćenja. “Prije sam živjela po sistemu – čim ujutro zazvoni budilica, stisneš play i voziš na nekoliko kolosijeka, obavljaš sve i svašta i ne razmišljaš možeš li, ili želiš li to. Samo ideš. Sad kažem: ‘OK neću danas’. A onda sin Lovro, kad je riječ o usisavanju, preuzme”, kaže sa smiješkom. Dugo je već drži, kako kaže, “bolest ugađanja samoj sebi”, pa je tako i po pitanju izgleda. S obzirom na godine rada na televiziji i na različitim eventima te na make-up i posebno stiliziranu odjeću koju nosi gotovo svakodnevno, u privatnim trenucima u štiklama je nikad nećemo vidjeti. “Šalim se da štikle nosim samo za novac. Ne pamtim kad sam privatno kupila nešto na petu. Kad odem u potragu za cipelama, to završi tako da kupim tenisice.”

Prirodnost i jednostavnost

A nećemo je vidjeti ni našminkanu. “Sin me nekad pogleda i pita zar ću takva ići u grad, bez make-upa. Odgovorim mu da hoću. I meni je to super. Postao je to sada i trend, možemo tako vidjeti mnoge poznate žene na naslovnicama bez make-upa. Nikad se ne šminkam, osim za posao”, kaže i prisjeća se nekih svojih frizura ili make-upa iz mlađih dana. “Kakve sam sve frizure imala! Neke mi danas izgledaju stvarno grozno, pa različiti načini šminkanja, pa faza tamnog ruža, zbog čega mi je lice djelovalo grubo”, prisjeća se. Od trendova oduvijek uzima ono što joj se najviše sviđa, i to minimalno. Uz prirodnost u odijevanju i make-upu, drži se i prirodne boje kose. “Kosu ne bojim, imam samo nešto sijedih vlasi, neke sam znala počupati, pa mi sada nove rastu kao antene, ali nemam namjeru obojiti kosu”, kaže. Kad govori o svojoj beauty rutini, obavezno naglašava skidanje make-upa i čišćenje lica prije spavanja te kremu na biljnoj bazi, s kestenom, za područje oko očiju, koju koristi već godinama. Koristi i dermokozmetičku kremu za lice, a ponekad, ako zatreba, uzme i neku hranjiviju. Nije ovisna o trendovskim brendovima u njezi pa tako ni o mlijeku za tijelo, koje koristi ako stigne nakon tuširanja. “I ako vani nije 40 stupnjeva jer se počnem odmah topiti”, dodaje.

Starenje kao neodgodiv proces

Hrani se raznoliko te zaključuje da se mora vratiti vježbanju. “Prestala sam vježbati već i prije pandemije, a pandemija mi je dodatno zakomplicirala povratak. I sada, da nemam psa, vjerojatno ne bih ni hodala, a i s njim hodam manje ambiciozno nego prije. Stoga je jedna od mojih namjera i želja – početi vježbati”, naglašava. Kad je pitamo kako prihvaća svoje godine, starenje, odgovara da je to neodgodiv proces. “Možete raditi što god hoćete ili pokušavati, ali svi starimo” te dodaje kako je neke veće promjene na tijelu počela primjećivati u 50-ima.

Adrenalinski ovisnik

Sad na početku 60-ih još ne razmišlja o mirovini. Zapravo je, kako nam kaže, ovisnik o adrenalinu, čak i u situacijama kad je taj stres umara. I nakon 30 godina bavljenja ovim poslom pita se kako će se ”spustiti” kad ode u mirovinu. I ostati na neki način aktivna, baviti se onim što je raduje i zadovoljava. Pa tako razmišlja o tečaju argentinskog tanga: “Već sam davnih godina krenula, a onda sam zbog promjena termina snimanja odustala. Za to vam treba partner. Mislim da nije OK da moja mlađa sestra i ja, koje smo i najbolje prijateljice, još i zajedno plešemo. Kad jednom odem u mirovinu, uz ples, više bih hodala i putovala. Nedostaje nam priroda, trenuci u kojima možeš biti sa sobom samim u tišini, bez buke i svjetlosnog onečišćenja.”

Posao kao igra

Pitamo je kako danas doživljava svoj posao, na što nam odgovara da je posao za nju i dalje igra u kojoj uživa, u kojoj se igra stilovima, formatima, pitanjima, s gostima… “Stalno mogu nešto novo naučiti i iznutra moraš biti živ i zainteresiran te se igrati. Mislim da za rad na sceni uvijek treba postojati taj ludizam, potreba da se igraš i da sebe iskušavaš. Taj posao je sjajan i lijep. Kad uđem u studio i kad se upali crvena lampica, Danielu Trbović privatno – poništavam. Zaboravim na sve što se događa, potisnem probleme. I uz veliku količinu unutarnje energije, tražim radost u sebi.”

Ostati svoja

Njezin je najveći uspjeh u poslu, kojim se počela baviti s 27 godina, trajanje, kontinuitet, kako nam priča. Krenula je s generacijom sjajnih voditelja, poput Karmele Vukov Colić, Davora Meštara, Blaženke Leib, Mirka Fodora i drugih. “Nekako sam imala sreće raditi i razvijati se kroz projekte koji su u određenom trenutku meni osobno bili zanimljivi, poput Hit depoa, koji je tada bio prozor u svijet glazbe. Svakom novom projektu prilazila sam s puno pažnje, odgovornosti i pripreme, ali i s puno neke zaigranosti. Bila sam aktivno angažirana u projektima i “davala” sam se. I uspjela sam ostati svoja ili biti svoja”, kaže i naglašava da nije potrebno biti nekakav robot, klon nekog univerzalnog voditeljskog tipa. “Trebamo se držati zanata i formata, ali pokazati dio sebe, kroz svoju osobnost i na svoj način”, naglašava.

I zato je ne smetaju kritičari, a ni kritike, koje je naučila prihvaćati u trenutku kad je naučila i prihvatila činjenicu da se nikad nećemo svi svidjeti svima. I da se ne moramo svi uvijek svidjeti svima. “Danas ne morate ni ustati iz kreveta ili s kauča, trosjeda, već samo daljinskim maknete tu Trbovićku s ekrana ako vam se ne sviđa”, kaže sa smiješkom.

Foto: PR