Dina Levačić: “Ne treba se bojati sanjati”

Iza nje je godina u kojoj je završila avanturu života i isplivala Oceanovih sedam (op. preplivavanja sedam prijelaza na otvorenome moru). Posljednju dionicu isplivala je baš na svoj 27. rođendan, 14. ožujka, čime je ušla i u povijest hrvatskog sporta.

Dina Levačić sada je zadovoljna smjerom u kojem ide njezin život. Shvatila je kako se sav njezin trud, odricanja i rad posljednjih 20-ak godina isplatio. U novoj godini pred njom su neki novi projekti, a iako ih za sada još ne otkriva, kaže: “Dokle god ima mora, bit će i izazova.”

Što smatrate svojim najvećim uspjehom u 2023. godini?

To je sigurno isplivanih Oceanovih sedam, no pamtit ću je i po puno drugih preplivavanja – dva preplivavanja u Irskoj, a na ljeto je bio i Bristolski kanal. Promijenila sam i posao – od početka godine radim na Medicinskom fakultetu u Splitu, kao asistent na velikom europskom projektu koji istražuje mentalno zdravlje mladih u Europi.

Što Vas je vodilo na Vašem putu razvoja sebe, svojih vještina i mogućnosti?

Od malih nogu vodila me želja da ostvarim svoje snove. I naučila sam da se ne treba bojati sanjati. Treba se usuditi pokušati i napraviti taj prvi korak pa vidjeti što će biti dalje. Ako se ne usudiš, uvijek ćeš se pitati što bi bilo kad bi bilo. I to mi je najgore, ta pomisao da bih mogla žaliti za onim što je moglo biti.

Ključni trenutak ili iskustvo koje je duboko utjecalo na Vaš osobni rast i profesionalni put?

Ne mogu reći da je bio jedan određeni trenutak, bilo ih je sigurno puno. Kockicu po kockicu gradilo se kroz sve ove godine. U nekim trenucima činilo se i da puno toga nema smisla, u profesionalnom i plivačkom dijelu. No onda je u jednom trenutku sve počelo sjedati na svoje mjesto. Kockice su se počele slagati i dovele su me do toga da sada živim život koji mi se jako sviđa. Jako sam zadovoljna i sve ide u dobrom smjeru.

Tko Vam je tijekom života i u teškim trenucima bio najveća podrška?

Obitelj, oni su stalno uz mene, a posebno majka, koja je bila na svim mojim natjecanjima i preplivavanjima. Jako mi je drago što znam da je na brodu koji me prati netko kome je moje zdravlje i dobrobit na prvome mjestu. No plivanje je sport, posebno preplivavanja, kad si zapravo sam sa sobom. I stalno treba tražiti motiv i snagu u sebi, i na treninzima, kad je hladno, i kad si umoran. Sama sa sobom se borim i najveća sam motivacija sama sebi.

Kad se osvrnete na svoju karijeru, je li bilo slučajeva u kojima ste smatrali da Vaš spol ima značajnu ulogu, pozitivnu ili negativnu, u Vašim mogućnostima ili izazovima?

Bavim se sportom u kojem žene ostvaruju bolje rezultate i sportom u kojem nije presudno kojeg si spola. Možda se nekome tko gleda izvana čini da je to lako jer sam ja to kao žena napravila, no to nije tako. Nekad je nama ženama puno teže, trebamo se puno više dokazivati da nešto možemo kako bi nam netko pružio priliku. Ja to vidim i kao izazov, ne trebam ja dobiti ništa na pladnju. Treba se nastaviti boriti. Diskriminacijama koje su očite i kompleksne i bolne ne bi trebalo biti mjesta u našim životima. Ja to dosad, nasreću, nisam iskusila.

Koji bismo razgovor trebali pokrenuti ili obaviti na razini društva u 2024.?

Tema mentalnog zdravlja uvijek bi trebala biti aktualna. Današnje vrijeme je istovremeno najbolje i najteže vrijeme za mlade. Sve je dostupno, imaju puno mogućnosti, informacija, iskustva, sve je moguće i stalno dobivaju poruku kako je, uz rad i trud, sve moguće. No zbog toga i velikog utjecaja društvenih mreža imamo velika očekivanja, od samih sebe i od drugih. Društvene mreže nameću nerealna mjerila pa je mladima teže ostati objektivan i realan. Ima puno tema o kojima bismo trebali razgovarati sljedeće godine, a mentalno zdravlje, mladih i onih starijih, uvijek je tema o kojoj se treba pričati. Sve je manje tabu tema, no još smo daleko od toga da o tome razgovaramo kako bismo trebali.

Koju biste promjenu voljeli vidjeti na razini društva u godinama koje su pred nama?

Voljela bih da imamo više razumijevanja jedni za druge. Nije to samo problem u Hrvatskoj već i u svijetu. Trebamo više biti podrška jedni drugima, veseliti se uspjehu jedni drugih. Ako je netko drugi uspio, ne znači da nećeš i ti, to bismo trebali zapamtiti. Nedovoljno je zdrave kompetitivnosti, trebalo bi je biti više. Trebamo biti tu jedni za druge. Sve što sam postigla ne bih mogla bez podrške ljudi oko mene, to je presudno. Ne mora to biti financijska podrška, dovoljno je da znaš kako imaš nekoga kome se možeš obratiti kad ti je teško, tko ćete uhvatiti kad padaš.

Fotografije i kreativno vodstvo: Jelena Balić
Styling: Katija Šimundić
Make-up: Simona Antonović i asistentica Ivana Češljar
Kosa: Ante Pažanin i asistentice Sabina Grbavac Zeba, Sara Rabotski, Dorotea Butigan
Haljina Paco Rabanne. Cipele Stuart Weitzman. Naušnice Swarovski (Masarykova, Zagreb)