Dora Kršul: “Uz svjesno zaranjanje u neugodne stvari učim kako se nositi sa sobom, svojim strahovima i očekivanjima”

Ove je godine novinarka Dora Kršul, odlukom članova Hrvatskog novinarskog društva, proglašena Novinarkom godine, a proglašena je i jednom od troje najboljih znanstvenih novinara u Europi na dodjeli godišnjih nagrada koju organizira Europska federacija znanstvenih novinara. Potvrda je to njezinog dugogodišnjeg kvalitetnog rada, ustrajnog istraživačkog pristupa temama od javnog interesa. Godinu koja je na kraju pamtit će, između ostalog, i po tome što je učila miriti se s bespomoćnošću i nesigurnošću, a nama otkriva kako se nosi s teškim temama o kojima piše.

Po čemu ćete pamtiti 2024.?

Po tome što sam se učila miriti s bespomoćnošću i nesigurnošću, po dodatnom zarobljavanju institucija, po tome da premijer neprihvatljivo govori o novinarima u terminima “osovine zla”, po putu u Škotsku i Amsterdam, i po predstavi postavljenoj po Semezdinovoj knjizi na koju smo frendica i ja odjurile u Sarajevo. I cijelu je preplakale.

Od mladih ste se dana bavili novinarstvom, tj. željeli baviti novinarstvom. Jeste li sada onda baš gdje trebate biti? I želite li u tom svijetu ostati i dalje?

Iako sam kao klinka stvarno doma izrezivala članke iz novina i kucala neke male tekstiće na onom starom ogromnom kompjuteru, novinarstvu i meni je trebalo neko vrijeme da se međusobno prepoznamo. Kad se taj klik, pred kraj studija definitivno dogodio, to je bilo to. Uz povremene frustracije koje ovaj posao nosi, tu sam i planiram tu biti i dalje, uz druge sjajne kolegice i kolege.

Zašto Vas posebno interesira obrazovanje, tj. funkcioniranje obrazovnog sustava u Hrvatskoj?

Zato što mislim da je obrazovanje apsolutno ključan segment svakog društva koje stremi ići naprijed. U temelju svakog mog teksta je ideja da bi cijeli niz stvari u ovoj zemlji bitno drukčije funkcionirao da se kao društvo, krajnje ozbiljno, na znanju utemeljeno i bez politikanstva posvetimo pitanju kvalitete i suvremenosti obrazovanja na svim razinama, od predškolske do visokoškolske. I velike priče u kojima razotkrivamo kriminal u ovom resoru, u svojoj srži zapravo glasno ukazuju na negativnu selekciju koja je preuzela primat. Te su priče glasan apel, doveden do apsurda, da je silno potrebno obrazovanje shvatiti ozbiljno u zemlji u kojoj samo 22 posto mladih ne namjerava iseliti u inozemstvo.

Koje biste trenutke vaše karijere izdvojili kao najljepše, one koji su Vam ostali u najljepšem sjećanju?

Jedan od najznačajnijih bio je kada sam tek došla na Telegram i kada su me posjeli za, kako mu volim tepati, boomerski stol s kolegama Irenom Frlan Gašparović, Jasminom Klarićem i tada još Anom Raić. Od tada je taj stol zapravo izvor cijelog niza najljepših trenutaka. Tu su i Silvana Menđušić, Denis Mahmutović, Jagoda Marić, a redakciju dijelim i s velikim Dragom Hedlom, što mi je ponekad i dalje teško povjerovati. Glasni smo, stalno u nekim raspravama, a sve uz puno (crnog) humora, pogotovo kada se dogodi clash između redakcijskih gen Z-jevaca i boomera pa je nužno objašnjavati da osim Graše postoji i Grše. Kad je baš neki teški kaos zbog priče koju smo razvalili, volim stati na par sekundi, osvrnuti se na tu košnicu i, onako za sebe, izguštati i osvijestiti da radim ono što volim okružena nevjerojatnim ljudima.

Teme koje su vam posebno važne?

Vjerojatno najvažnija tema za mene je bila ona o seksualnom zlostavljanju na sveučilištima i fakultetima tijekom regionalnog pokreta #NisamTražila 2021. Tada smo, cijelim nizom istraživačkih tekstova, nakon prikupljanja hrpe dokumentacije, dokazali da je tadašnja uprava zagrebačkog sveučilišta štitila i promovirala zlostavljače i predatore, znajući da protiv njih postoje prijave studentica i bivših studentica. Bez obzira na sve što smo objavili, po tom se pitanju nikada ništa nije dogodilo i ta mi je priča bolna točka.

Iskustva koja su vas oblikovala, u kojima ste možda i najviše naučili o sebi?

Posljednjih četiri-pet godina, kriznih u svakom mogućem smislu, natjeralo me da uz mnogo truda i svjesnog zaranjanja u neugodne stvari naučim kako se nositi sa samom sobom, svojim strahovima i očekivanjima. To se poklopilo s mojim ulaskom u tridesete i taj proces još uvijek traje.

Haljina Diana Viljevac. Cipele Zara

Što Vas je vodilo i vodi na vašem poslovnom putu, pa tako i putu razvoja sebe, svojih vještina i mogućnosti?

Znam da će zvučati kao floskula, ali strast prema novinarstvu, odnosno moć koju ono daje da utječeš ili barem pokušaš utjecati na neku pozitivnu promjenu u javnom interesu.

Po tekstovima koje pišete reklo bi se da ste osoba koja je sigurna u sebe. Kako ste razvijali svoje samopouzdanje i nadišli trenutke nesigurnosti?

Ma tko kaže da sam sigurna u sebe, hahah! Najsigurnija jesam u svojim tekstovima, na “svom” terenu. Ta je sigurnost došla s vremenom i praksom, iako i dalje jedan mali dio mene umre od straha kad urednica stisne “objavi” na neku moju veliku priču.

Budući da se hvatate u koštac s teškim temama, kojima pristupate ustrajno i sustavno, dalo bi se zaključiti da ste i inače ustrajna i odlučna osoba. Je li to hrabrost ili možda nekakva ludost?

Ne mislim da su to hrabrost ili ludost. Prije bih rekla da je do moje tvrdoglavosti. Užasno mi smetaju laž, nepravda, muljanje, lopovluk, a kako su upravo ove stvari u srži većine priča kojima se bavim, pristupam im – da – sustavno i ustrajno.

Kako se nosite sa svim tim problemima o kojima pišete i koje istražujete, što Vam pomaže da se od njih malo odmaknete, napunite energiju?

Mislim da ta nefiltrirana izloženost svim mogućim negativnostima dosta utječe na novinare. Ja se borim s anksioznošću i posljednjih šest godina idem na psihoterapiju. Riječ je o podršci bez koje mi je teško zamisliti svakodnevicu. Mnogo se kolega muči sa sličnim, nažalost i puno ozbiljnijim problemima tako da mi se čini krucijalnim da prije svega kao struka adresiramo problem mentalnog zdravlja novinara.

Vrijednosti koje su Vam, u poslu i u privatnom životu, posebno važne i oko kojih nema kompromisa?

U privatnom životu inzistiram na odanosti – i odanošću uzvraćam, a u poslu patim na preciznost.

Kakva je Dora kad nije novinarka, ili je to neodvojivo od vaše ličnosti?

Recimo to ovako: kad ne radim, volim imati punu kuću ljudi, svoje satove joge smatram svetima zbog mira koji mi pružaju, i lijep mi je jednostavan, nepretenciozan zajednički život koji smo partner i ja stvorili.

Što očekujete od 2025. godine?

Da u Hrvatskoj shvatimo da istječe prva četvrtina 21. stoljeća i da kao građani ozbiljno počnemo zahtijevati ozbiljne politike nužne za vrijeme u kojem živimo, od onih u znanosti i obrazovanju, preko stambene politike, reforme pravosuđa, lokalne samouprave, sve do (nepostojećih) politika za mlade. Očekujem da svaki dan djelujemo, svatko u svom području, s mišlju o podatku o samo 22 posto mladih koji kažu da namjeravaju ostati ovdje.

Fotografija i kreativno vodstvo: Jelena Balić
Styling: Lea Krpan
Make-up: Simona Antonović i asistentica Ivana Češljar
Kosa: Martin Posavec