Dragi dnevniče!

 Znaš li što je nakon prekida zajedničkog života najgorije? Najgorije je ostati u tom stanu. Najgorije je gledati kako kauč ima njegov položaj u sobi, kako je jastuk do vas hladan i kako je ujutro samo jedna šalica kave na stolu.

Dok je, s druge strane priče, kod njega i dalje sve duplo, jer se snašao. Ne zato što je hladnokrvniji ili zato što je gad, nego zato što je jednostavno prestao voljeti.
Je li mu za zamjeriti? Ako je varao, onda jest, no ako nije varao, tada naravno da nije.
Moj je varao. On je gad i zamjeram mu. No i dalje ga tražim u svakome, jer se volim mučiti. To me na neki način hrani i oblikuje. Volim dramiti, volim patiti, volim se prisjećati i nanositi si bol. I što je najgorije, to sve volim podsvjesno i taj poremećaj ne mogu i ne želim kontrolirati.
Zato sam odlučila potražiti cimericu koja se podsvjesno voli osjećati jednako jadno kao i ja ili barem približno tako.
Ivana nije bila niti najmanje oduševljena ovom idejom.
„Bože oslobodi!Pa jesi li ti gledala film „Oglas donosi smrt“, ha? Što ako ti dođe takva i ubije tebe, mene i Marka?“ zgrozila se
„Kao prvo gledala sam film i ona nije nikoga ubila osim zaručnika Bridget Fonda, a kao drugo ukoliko nađem takvu luđakinju kojoj bih ja bila idol i koja bi ubila gada koji me unazadio za 1o godina, tada odmah sada krećem u potragu“ odgovorila sam
„Shvaćaš da cimer ne smije biti niti zgodan niti privlačan kao niti inteligentan? Ne smije imati ništa što bi te privuklo. U biti najbolje je da uopće nije muško s obzirom na tvoj očaj draga.“ Napomenula je prije pisanja
„Mah….tako svejedno, samo da mi ponovno netko ide na živce i da mi uzme slobodu koja je potpuno suvišna.“ rekla sam odmahujući rukom
Nakon natezanja da si ipak kupim psa, ribe, mačke i ostale životinje, Ivana je popustila i objavila oglas.
Tri dana ni glasa potencijalnim cimerima, napokon četvrti dan pozvonilo je zvonce na vratima umjesto na mobitelu.
Otvorila sam i vidjela ženu u visokom mjesecu trudnoće s povećim kovčegom.
„Nisam vas zvala….bila sam u prolazu. Očajna sam i posve normalna…“ nasmijala se te nastavila “…smijem li ući? „ Upitala je
„Slobodno“ odmaknula sam se od vrata i pomogla joj s koferom
Umjesto predivnog tipa imam trudnicu u stanu koja nema pojma kamo ide, jer jedino što želi je pobjeći od svega što ju je zadesilo.
S partnerom je prekinula prije no što je saznala da je trudna tako da on nema pojma o tome da je tata odnosno da će to postati. Ona radi honorarno kao fotograf i ne želi živjeti u stanu u kojem su živjeli zajedno, a opet ne želi biti sama. Vidjela je oglas u ovom ulazu, jer joj najbolja prijateljica stanuje u zgradi preko puta moje.
Kako je stan poveći, odlučila sam ju uzeti za cimericu.
„Nemoj me krivo shvatiti, ali ja nisam baš osoba za djecu. Volim spavati, imam dvoje najboljih prijatelja s kojima se redovno alkoholiziram do jutra na dane koji obilježavaju bilo koji događaj vezan za propalu ljubavnu vezu. Ne znam kako će se moj način života uklopiti s djetetom“ objasnila sam
„Kada rodim, obećajem da ću otići. Samo bih htjela do tada biti bilo gdje samo ne tamo. Vjeruj mi, kako se i sama osjećam dovoljno jadno tu još i hormoni čine svoje.“ Objašnjavala je kroz osmjeh
„Nije moje da pitam, no, nedostaje li ti? Otac tvog buduće djeteta, mislim“ upitala sam
„Iskreno, ne znam. Ne želim tako razmišljati, jer prvenstveno ne smijem zbog stanja u kojem se nalazim. A i bježim od njega. Ili tako nekako. „gladila se po trbuhu i zagledala u jednu točku te nastavila
„Znaš, povrijedio me da se razumijemo, no uz par lijepih riječi i pokazanom željom za povratkom, oprostila bih mu. Mislim da bih.“
Što to ima u bivšim ljubavima tako privlačno i ubojito da iako nas potpuno slome, spremni smo vratiti se i krenuti sve ispočetka?
Zar s prekidom veze umre i ponos ili si ne želimo priznati izgubljenu bitku.
Kakav je to sklop u glavi koji želi upravo i samo ono što nanosi bol?
I može li se ta ista sklopka u glavi pregrijati i vratiti stanje emocionalnog samouništenja na normalu?
Kada se to dogodi, da li žene postanu promiskuitetne?
Svako zašto ima svoje zato, ali na ova pitanja nema adekvatnog i utješnog odgovora.
Jednom kada odu iz zajedničkog kreveta, postanu obilježeni kao najpoželjniji muškarci našeg života, jer istog trena postanu nedostižni.
Pitam se je li ikoja žena na svijetu blagoslovljena da se pri prekidu osjeća isto tako „ohlađeno“ kao i njezin muškarac?
Mora da je to prekrasan osjećaj. Kada zatvori vrata i ostanete prijatelji, jer nakon dugog niza godina jednostavno shvatite da niste jedno za drugo.
No, opet čisto sumnjam kako misli s vremena na vrijeme ne skrenu na bivšu ljubav koliko god se vi osjećali drugačije i bolje.
Primila sam ostavljenu trudnicu u svoj stan, jer kako se čini, uz njezin slučaj, moj život izgleda potpuno savršeno. Koliko god sam htjela da netko meni pomogne, ipak na kraju ja želim pomoći nekome.
Možda ja ustvari i ne znam kako izgleda pravi ljubavni brodolom. Na kraju krajeva možda se uistinu zamaram s nepotrebnim stvarima i pojavama.
Jer tko je uopće ikada i rekao da je ljubav užitak i sreća?! Od pamtivijeka nas uče da ljubav boli. Stoga, smatram da čovjek ne bi znao živjeti bez boli u životu. A svatko od nas na leđa dobije adekvatan križ koji može nositi. Svaka bol nas tjera da „promjenimo program“ u glavi i prebacimo na nešto zanimljivije, jer da nas ne boli, što bi nas pokrenulo s mjesta i što bi nas pritom odgojilo i pripremilo za život?
Naš izbor je prihvatiti to ili jadikovati. Ja sam uz priču svoje cimerice prihvatila. Uvijek može biti gorije, a meni više ne pada napamet izazivati sudbinu.