Druga strana Instagrama: Internet Mater o fitness motivaciji, prihvaćanju “rolica” na trbuhu i zasićenju savršenstvom

Margarita Tomić, u instagramskom svijetu poznatija pod imenom Internet Mater, osoba je koja jednostavno iskače.

Ona je, kako sama kaže, kreten domaćica koja otvoreno priznaje da ne zna i ne voli kuhati; ona je susjeda koja ima sav alat koji će ti ikada trebati; ona će popraviti, rastaviti i sastaviti sve što postoji u jednom kućanstvu. Ako već niste, vrlo ćete brzo zavoljeti razne njezine uloge u koja tako lako uroni pomoću gomile svojih perika. Zavoljet ćete njezin make-up tutorijal iz kojeg nećete naučiti baš ništa, ali koji će vas nasmijati do suza. Obožavat ćete njezine storije u kojima nema uljepšavanja i glume.

No iza osobe koja nas nasmijava i veseli stoji još puno toga. Margarita je, prije svega, snažna, posebna i iskrena žena, koja nas redovno podsjeća da život doista nije Instagram. Popričali smo s njom o treniranju, prihvaćanju vlastitog tijela, postavljanju granica i (ne)cenzuriranju.

Kako je počela tvoja priča s vježbanjem?

Pratila sam dečka, danas muža, u teretanu. Činilo mi se kao fora način za provesti vrijeme zajedno, a da je korisno za oboje. Imala sam dvadesetak godina, jedva kilu viška (sad tek shvaćam), ali isto tako nula mišića i loše držanje. Oduvijek sam imala jake noge i stražnjicu, celulit i rolice na trbuhu, posebno onaj dio ispod rebara, i bila uvjerena kao ću to vježbanjem stesati do nevidljivosti.

Danas se puno govori o prihvaćanju i voljenju vlastitog tijela. Jesi li ikada imala problem s tim i je li ti vježbanje promijenilo pogled na vlastito tijelo?

Kroz pubertet, ali i kasnije tijekom dvadesetih nisam blagonaklono gledala na svoje tijelo. Uvijek je nešto bilo pre. Previše celulita, previše sala na trbuhu, predebele ruke, predebela leđa, premastan trbuh, prejaki bokovi, jahaće hlačice… Mogla bih nabrajati mjesec dana. Jedino sam stražnjicu zavoljela (nakon pubertetskih godina) jer je tada bilo moderno izgledati kao JLo. Kako je vježbanje preraslo u potrebu i naviku, a fokus se premjestio s kilograma i centimetara na fizička dostignuća i pomicanje granica moje tjelesne spreme, promijenio se i moj pogled na tijelo.

Dvije trudnoće i porod tome nisu odmogle već pomogle. Dokazale su mi kako je moguće rastegnuti se do neprepoznatljivosti i vratiti na tračnice unutar dvije godine od poroda samo ako imam ispravan mindset. Neću ni sada reći da apsolutno volim sve na svom tijelu, i dalje bih rado promijenila neke stvari na koje teško mogu utjecati, ali ne opterećuje me više apsolutno ništa jer shvaćam da nema smisla stalno žudjeti za nečim i ograničavati se. Lijepo kažem “boli me brigy” i kupim najuži bijeli kupaći s visokim izrezom koji će najbolje istaknuti moje bokove. Dvoslojni da se ne vide bradavice, to ne lajkam jer su veličine tanjurića za kavu.

Mnogi tvrde da im je vježbanje pomoglo u borbi sa psihičkim bolestima. Je li vježbanje za tebe alat kojim ponekad sređuješ i one unutarnje borbe te nagomilane emocije?

Apsolutno. Ponekad mi je treniranje potpuni bijeg od stvarnog života, vjetrenjača i rogatih bikova s kojima se moram sudarati. Znam da nije dobro bježati od vlastitih demona i problema, ali trenutno je to jedino što mi drži glavu iznad vode i pomaže da ne podlegnem pritiscima kojima sam svakodnevno izložena. Treniranje mi je doslovno ispušni ventil, stvar koju imam potpuno u kontroli, nešto s početkom, sredinom i krajem koji je vidljiv i relativno lako dosegljiv. Dok vježbaš, tvoja je glava potpuno prazna, svi problemi na trenutak su negdje drugdje i zaista si posvećena sebi. Usudila bih se reći kako mi je treniranje i radni staž u znojnim tajicama i izderanim majicama omogućilo osjećaj snage i spreme kao da mogu postići bilo što.

Na svom Instagramu pokazuješ bez cenzure mnoge stvari o kojima drugi šute. Između ostalog, nije ti problem pokazati “rolice”, celulit i sve ono što mnogi nazivaju nedostacima. Je li ti trebalo hrabrosti za to?

Bit ću iskrena i reći kako nisam oduvijek tako brutalno iskreno i realno prikazivala svoju kožu i izgled tijela. Ideja iza mojeg profila bila je upravo takva – biti realan, iskren i prizeman, ali činilo mi se da stojim na vjetrometini i urlam sama sebi u uho. Ovako je to izgledalo, imali smo priče poput Lucije Lugomer koja je plus size model i tisuće drugih koji izgledaju sve samo ne kao ja. Rolice na trbuhu ni za lijeka, nema celulita na nogama, nema bora na licu, samo nasmijana lica i vesele teme.

Morate priznati da bez obzira na to koliko ste odrasli, zreli i pametni, takvo nešto djeluje na vas da pomislite – kvragu pa ja izgledam kao loše raspoloženi, salasti trol s celulitom i točkastim flekama na nogama. Koga briga za realnost, kad svi žele nešto drugo. Žele vidjeti tretman od kojeg se izgubilo 30 centimetara ili saznati kako si skinula xy kilograma. Jer to je ideal kojim se mora težiti, to je ono što je normalno.

Ipak, bila sam uporna i malo po malo popuštala svoje kočnice do mjere da sam samu sebe uvjerila kako je sjediti s tri kobasice na trbuhu totalno legit i da se ne bih trebala opterećivati time. Uvjerila sam se da je normalno nositi kratke hlačice koje otkrivaju celulit jer to je normalno stanje kože, nije neka upala koju moraš riješiti. Energija i ljepota žene dolazi od osjećaja zadovoljstva samom sobom, ona dolazi iznutra (znam da zvuči kao klišej), ali postoje nezadovoljne žene s previše kilograma i celulitom te seks bombe s isto toliko viša kilograma i celulitom. Objasnite mi to!

Smatraš li da je bitno prikazivati život bez cenzure? Gdje ti postavljaš granicu?

Mislim da je došlo do zasićenja sa savršenstvom. Ova situacija s koronavirusom i neumješnost influencera da prikazuju svoj život običnim (i dosadnim), kakav je prosječni čovjek koji konzumira taj sadržaj, iznjedrila je neke nove smjerove, usmjerila reflektor na neke nove ljude i to me veseli. Moje granice su događaji koji su zaista osobni, situacije s djecom i obitelji. Problemi s kojima se nosim nikada ne proživljavam s pratiteljima u stvarnom vremenu jer si dozvoljavam vrijeme za probavu i pronalazak rješenja. Tko pažljivo prati, može me čitati kao otvorenu knjigu. Što veći problemi i stres, to jači i češći treninzi, ali razlozi ostaju samo moji. Možda nije fer jer to je isto realan život, ali zapravo uopće ne znam kako bih to napravila – moram prvo procesuirati da bih mogla pričati javno o tome.

Što misliš o sve većoj potrebi ljudi za pričanjem o vlastitim “manama”?

Zadržat ću se ovdje samo na body acceptance pokretu za kojeg smatram da je dugo očekivana i odlična promjena, sve dok je u normalnim okvirima. S jedne strane imaš nas obične smrtnike koji smo izbombardirani fotošopiranim fotografijama od kad znamo za sebe i onda, s druge strane, fitness influencere koji stišću bedra do zaustavljanja cirkulacije samo da dokažu kako ipak imaju celulit ili rastežu dva milimetra viška kože, sapete oko trbušnih mišića koje sam na sebi zadnji put vidjela devedeset i druge.

Većina nas nema six pack jer to se dobije u kuhinji, a ne na traci za trčanje. Mak’se da te ne pljusnem i ostavi mi taj milimetar svemira u kojem je nesavršeno doista nesavršeno, celulit stalno prisutan, a rolice dokaz života i masnog bureka u deset ujutro jer nisi stigla pojest zobene za doručak. To je život, to je moj život, imam samo jedan i tako će biti. Kile? Nemam pojma, mislim da imam oko 70. Centimetri? Ne znam ni to, kad me hlače počnu stezati upali se alarm – morat ćeš kupovati sve novo, a za to si lijena. Celulit? Evo ga, PRVI put u 39 godina u najslabašnijem izdanju, a ja uopće ne znam objasniti kako je došlo do toga. Jednostavno ga ima manje.

Što bi savjetovala osobama koji nemaju motivacije i kojima je lijenost najveći neprijatelj kada je u pitanju trening?

Reći ću samo ovo – fokus, odluka, navika i disciplina. Treba se resetirati od krivih fokusa, xy kila u xy dana, tretmani koji skidaju čudesa, brzi treninzi koji skidaju salo ondje ili centimetre ovdje u tri tjedna jer to nije samoodrživo i može biti kontraproduktivno. Zaposlenim ljudima treniranje je najveći luksuz, posebice majkama jer ulažeš vrijeme i mora biti dugoročno isplativo. Potrebno je odlučiti, ali u idealno vrijeme, ne tri dana prije godišnjeg, usred božićnih praznika i slično jer si tako otežavaš situaciju. Nije život treniranje i salata s krekerom. Ako svi piju pšenično pivo, jedu cheesecake i hamburger s krumpirićima u umaku od tartufa i grana padana, i ti ćeš, naravno, ako ti se hoće.

Potrebno je dozvoliti si vrijeme da se stvori navika, otprilike oko mjesec do mjesec i pol dana, pod uvjetom da si pogodio nešto što te fura. Meni primjerice trčanje nikad nije, niti će ikad biti zanimljivo, jer mi je smrtno dosadno. Na kraju stiže majka svih uspjeha, disciplina. Kad si već toliko uložila prvo vremena, eventualno i novca, nećeš odustati prvom prilikom. Malo ćeš popustiti, trpati Oreo kekse s mlijekom u deset navečer ili popiti liru i vodu na prijateljevom vjenčanju. Nećeš napraviti tri treninga na godišnjem već možda jedan, ili niti jedan ako situacija ne dopušta ili ti se ne da. Kad to završi, ideš natrag u svoje dobro poznate, jedva dočekane tračnice kojima klizi lokomotiva kojoj si ti vlasnik, kondukter i vozač.

Što je tvoja motivacija za trening?

Osjećaj snage, završenosti i postignuća. Osjećaj da imam nešto pod kontrolom. Možda djelujem kao da imam sve kantice na broju, ali i za mene je treniranje izazov. Jedino što sam oduvijek željela je postići maksimalnu fizičku spremu, bez obzira na izgled. Željela sam biti jaka, snažna. Trenutno mi je i taj osjećaj onemogućen, jer imam novu fancy dijagnozu na kostima kukova koju jedva izgovaram. Nisam stala s treninzima. Prilagodila sam, po tisućiti put naučila ponovno kako i idem dalje. Jer treba mi taj osjećaj.

Foto: Privatna arhiva