Duda frajerica u epizodi OLDTAJMERICA

Petak poslijepodne. Umorne i gladne, nogu otečenih nakon tri sata pješačenja po trgovinama,
punih vrećica i praznih novčanika, sjedimo nas tri kod Goge u dnevnoj sobi. ”Mrtva sam”, kaže Goga i spušta se na pod. ”Samo malo da ispružim noge”, dodaje. Ja prebirem po vrećicama, sigurna da sam nešto zaboravila u dućanu. ”Baš smo svašta kupile…”, iščuđava se Nina. ”Neka smo”, opravdava se Goga. ”Jednom se živi. Mislim da će mu biti taman, on je tu negdje, između L i XL”, procjenjuje Nina, šireći košulju s mornarskim prugama, najnoviji poklon za svog najnovijeg dečka. Blista. Zajedno su jedva tjedan dana i već mu je uzela mjeru, pomislim. ”Mala ima oštro oko”, primjećuje Ema. ”A ja ni do sedmog sastanka nisam bila sigurna kakvu boju očiju ima taj dečko s kojim se viđam”, zaključujem razočarano. ”Sastanak? Dečko? Dušo, vidi se da smo ostarjele”, cenzurira me Goga. ”Možda se u naše vrijeme to tako zvalo, ali već neko vrijeme sastanak je spoj, a dečko – tip, lik, frajer, što već…”

Četiri žene – osam mišljenja
Osjećam potrebu da joj uzvratim, uvrijedila je i sebe i mene i ovaj časni skup opaskom o starenju. ”Ako ti misliš da si stara, O.K. Ali mene ne trpaj u isti koš. I samo da znaš, ne kaže se ’stara’ nego zrela.” ”Dobro”, prihvaća Goga. ”Onda nismo ostarjele. Sazrele smo.” Ubrzo priča dostiže biblijske razmjere. Četiri žene, osam mišljenja i, na kraju, nijedan zaključak. Jesmo li stvarno, istinski ”sazrele” i postoje li uopće igdje jasno definirani, objektivno određeni kriteriji koji ukazuju da nam tad i tad ističe rok trajanja? ”Nema pravila”, kaže Nina. ”U četvrtom gimnazije imala sam nekoliko njih, zrelih u razredu. Već tada su izgledale kao tetice, spavale s viklerima, u
slobodno vrijeme mijesile štrudle.” ”Ne mora značiti”, trgne se Ema na spomen štrudli. ”I ja
mijesim, pa što? Od kada znam za sebe – mijesim, razvlačim, mariniram, grillam… Vrijeme provedeno kraj štednjaka ne mora biti hobi za ‘oldtajmerice’. Otkako je Ema uzela kuhaču u ruke – kuhanje je postalo nekako seksi. Uostalom, ako ponekad i prokuham koje jaje, ne znači da moram nositi bedž s likom Marthe Stewart, je li tako?”, upita Ema. Goga izvine obrve. ”Tako je”, kaže nakon kraće stanke. ”Sve dok ne mirišeš na zapršku i pirjani luk – nisi ni Z od zrela.” ”I dok si na botoksu”, zaključi mudro Nina.

Neizlječiva zrelost
I tako, dok smo se iz sve snage upirale da jedna drugoj dokažemo kako smo još uvijek ”in” i u trendu, kako pratimo zbivanja i modna događanja, postajale smo bolno svjesne da se, čak i u trenutku dok sjedimo na podu u Goginoj dnevnoj sobi i raspravljamo jesmo li ili nismo, vani događa prava mala revolucija. Djeca rastu. Preko noći. Smjena generacija. Neki novi klinci. Ili, što je još gore, klinke. Mlade, lijepe. Bez celulita. Bora. Briga. Botoksa. Neko vrijeme nisam razmišljala o tome. Nisu me brinule godine. Mislila sam, dobro je. Sve je dobro i vrijeme stoji. Viđala sam iste ljude, odlazila na ista mjesta, kretala se u istim krugovima, godinama. Rođendani su bili prilika da se društvo okupi, da se vidimo, ispričamo, provedemo. Nismo jedna drugoj zavirivale u kutove ispod očiju tražeći bore, niti smo piljile u neobojeni izrast kose brojeći sijede. ”Kad smo već kod sijedih, imam ih odavno”, prizna Goga. ”Tko bi rekao, ti…?”, začudi se Nina. ”Da, draga, i to ne jednu-dvije, nego koliko hoćeš. Što misliš – zašto sam se počela bojiti u pepeljasto…?” Nina priđe i zagrli je. Nas tri se pogledasmo. To što je Goga priznala da ima sijede – pogodilo nas je gotovo kao da smo saznale da boluje od nečeg strašnog. ”A ti…?”, upita Goga. ”Ti me nećeš zagrliti…? Bojiš se da ne prijeđe i na tebe, ova moja neizlječiva zrelost…?”

Ženska okupljanja
‘Nemam ja zrelost’, pomislila sam. Nemam još. I ne bojim se prve sijede. Ni bora. Imam ih odavno. Nije baš da sam ponosna na njih, ali nekako se borim. Naučila sam živjeti s tim, i ako je to sva muka – nek’ ide život! Bojim se samo da ću jednog dana ostarjeti iznutra, u glavi i u duši. Da ću se prestati boriti i nadati se, da će mi sve biti svejedno, a tu i takvu starost ne liječi ništa, ni Q ovo ni Q ono. Viđala sam te simptome nekada davno kod moje majke. Kod njezinih vršnjakinja. Na sličnim, ovakvim ženskim okupljanjima, dok sam šćućurena iza kauča upijala svaku njihovu riječ. Ispucali nokti prvi su simptomi zrelosti. Grube ruke. Zatim kosa, neobojena, suha, ispucala pri vrhovima. Lice koje nije vidjelo kozmetičarku godinama. Ogrubjele pete. Dlakave noge. Rasparana postava. Rascvjetane štikle. Čarape na kojima je prije tjedan dana otišla nat. Ili, u najboljem slučaju – čarape čije su nati ”zaustavljane” najsvjetlijom nijansom laka za nokte koji se zatekne u kupaonici. Mreža sitnih vena na nogama. I sve to – u akutnoj fazi. Kad nastupi kronična – e, tad već biva kasno. A kronična faza prepoznaje se po češćim okupljanjima, ženskim kružocima do kasno u noć, kada najobičnije fešte postaju poprišta žučnih rasprava, jadikovki, često i omiljena mjesta za plakanje nad vlastitom sudbinom. Viđala sam to. Klimakterične ostavljene susjede koje od jutra počinju ”naginjati” iz one boce s najviše police u ostavi, žene čiji su muževi otišli s izblajhanim tajnicama bujnog poprsja. Pardon, ne kaže se ”otišli”. Pokupili se, zbrisali. Ponestaje mi inspiracije. Uhvatili maglu, tutanj, zdimili – priskače mi u pomoć Goga. U tom trenutku jako mi je draga. Sa svim svojim sjedim vlasima.

Ne, nisam ”gospođa”!
Tridesete su najbolje godine za ženu, slažu se stručnjaci. ”Nemaju pojma”, odmahuje Nina. ”Što oni znaju kako je meni. Evo, trideset mi je i nešto”, priznaje. ”I, mislim, vi znate da ja ne krijem godine. (Ne, uopće…) Ali prije neki dan mi se dogodilo da me kolega pitao koje sam godište. ’Sedmo’, rekla sam opušteno, kao da nema potrebe da objašnjavam, kao da smo, za boga miloga, svi rođeni te godine.” ”Šezdeset sedmo”, upitao je. ”Neeee, sedamdeset sedmo”, branila sam se. ”Trebala sam reći da me mama rodila na Woodstocku. Barem bi mi rekao kako dobro izgledam. Za svoje godine. Pokušavam se sjetiti kada sam posljednji put dobila pravi kompliment. I znate što – ne uspijevam.” Ja nikada neću biti stara, pomislim. Imam malo dijete, muž me voli – kako da ostarim? Još uvijek ne doživljavam sebe tako, kao da mi je preko trideset. Još se volim igrati, još uvijek tražim, razgledavam. Planiram. Iznenadim se kada mi kažu Vi, osvrćem se oko sebe, možda ima još nekog, možda se ne obraćaju meni. Ja nisam Vi. Ja se čak i ne ponašam kao Vi. Moje Vi bi da ostane na Ti. Gore od ”Vi” jedino mi pada ”Gospođo”. Nisam gospođa. Gospođe su natapirane tete u kariranim kompletima. Gospođe nose svilene ogrtače po kući, papučice sa zečjim krznom na vrhu, dok moje Ti još spava u njegovoj majici, obožava lizalice s okusom jagode, igra Nintendo i aktivan je član društvenih mreža.

Ostajem u „present tense“ vremenu
Gledam u svoje nokte dok savršeno simetričnim kružnim pokretima razmazujem kremu oko očiju. Moji prsti. Lijepi su. Još uvijek su lijepi. French besprijekoran. Koža svjetla, glatka. Skidam šminku ispred ogledala. Ostajem prepuštena na milost i nemilost neonke u kupaonici. Dobro je. Nije loše. Jedan brzinski piling i sve će ponovo biti O.K. Ja nikada neću biti stara. Nikada neću nositi dronjave potkošulje ni spavati u flanelskoj spavaćici. Neću čuvati poderane najlonke. Hodati okolo u šlapicama na kojima je probio prst. I nikada, ama baš nikada neću poželjeti ono s najviše police. Jer kronična faza nastupa upravo u onim trenucima očaja – kada uhvatiš sebe kako potežeš iz boce s rakijom koja je do tada služila isključivo za skidanje temperature, dezinfekciju rana i glancanje prozorskih stakala. Ne, čvrsto se zaklinjem – ja definitivno NIKADA neću biti stara. Ne zato što odbijam biti, već što ne volim rakiju. A kada ti rakija postane medicina – tu lijeka nema. Zato ostajem u „present tense“ vremenu. Još nisam stara, znam. Ali nisam ni ona staaara. Tu sam negdje. Kako da kažem – ni tu ni tamo. Negdje između S i M.