Đurđica Orepić počela je trčati s 47, a do 60. godine uspješno je završila 11 Ironman utrka

by | 5 srpnja, 2024
durdica-orepic-ironwoman

U svijet sporta Đurđica Orepić ušla je tamo negdje iza ponoći uz čašu vina. Kao potpuni antisportaš, kako će se sama nazvati, prije nego što je obula tenisice, živjela je po pravilima po kojima žene s troje djece i privatnim poslom jedino mogu živjeti. Vrtić, škola, obveze – njezini dani vrtjeli su se oko obitelji, a tenisice, pa i bilo kakva pomisao na to da bi se mogla početi baviti trčanjem maratona, triatlona i Ironmana, bili su sasvim daleko od nje. No iako se činilo da sport nikad neće biti dio njezinog života, uporna Đu od te sudbonosne 47. godine života, kad je nabavila svoje prve tenisice pa do sada, a nedavno je proslavila 60. rođendan, završila je 11 punih Ironman utrka i svaka je bila avantura života.

Što Vam je u početku bilo najteže i jeste li uopće bili svjesni u što ulazite s obzirom na to da je riječ o zahtjevnom sportu, a niste prije trenirali?

Često je to pitanje, a meni je uvijek komplicirano odgovoriti na njega. Da sam iole razmišljala, sigurno ne bih ušla u taj ekstremni sport. Mislim da sam gledajući na YouTubeu što je to zapravo Ironman triatlon osjetila nemjerljivu navalu adrenalina, straha i neobjašnjivog divljenja nad tim nadljudima, poput trogodišnjeg djeteta koje na ekranu ugleda golemi crveni traktor i ne shvaćajući koliko je to veliko, poželjeli upravo to. Kad sam sama naučila plivati kraul tehnikom u 49 godini, gutajući slane valove uz sâm rub šljunkovite plaže, jer u Poreču nema bazena za građanstvo i djecu, tada nakon prvih isplivanih 1500 m, moje samopouzdanje otišlo je poput vrha lansirane rakete ravno u nebesa. Iako mi je to i dan-danas najteža dionica utrke, jednostavno ju obožavam, upravo na treninzima plivanja upoznajem tu upornu i tvrdoglavu Dju.

durdica-orepic-ironwoman

Foto: Anto Magzan

Koliko su Vam godine bile prednost ili mana i jeste li uopće o tome razmišljali?

Na pragu sam 60. i odlučila sam ove godine biti na drugoj najtežoj IM utrci na svijetu, Ironman Lanzarote. Ne, ne razmišljam o godinama, razmišljam o sebi i kako se osjećam. Kakva sam na treningu, koliko mi treba za oporavak nakon utrke… Osluškujem svoje tijelo te mogu reći da ga poštujem i da mu se divim.

Koja Vam je najdraža ili najteža utrka, ona nakon koje ste pomislili – pa ja sve to mogu i želim još?

Ironman Mallorca. Moj prvi IM bio je “vatreno krštenje” i nakon nje već sam drugi dan, opijena koktelom hormona sreće, sjedeći u kafiću na plaži uz šalicu espressa, odlučila doći do kvalifikacije za svjetsko prvenstvo na Havajima, što nisam nikome smjela reći jer bi pomislili da sam malo skrenula s pameti.

Što Vas potiče na to da u svim tim trenucima, u sportu i životu, kad Vam je teško, kad mislite da više ne možete, nastavite dalje?

Mislim da je to inat, tvrdoglavost, da to dolazi od toga da sam žena, a žene su kod nas često žrtve. Bila sam u situaciji kad sam trebala biti žrtva, no uz svu bol, brigu, strah… svojom tada krhkom snagom pretvorila sam se u lovca.

O Vašem životu, i o sportu, napisali ste knjigu “Ironwoman – Moja priča”. Što Vas je potaknulo na pisanje, na to da svoje iskustvo podijelite s drugima?

Svaka utrka od 226 km je poput jednog novog rođenja, zato sam napisala knjigu. Toliko se emocija, fizičke snage, bola, radosti, ljutnje… sakupilo da sam to jednostavno morala “izbaciti”. Tako da taj odgovor stoji između ostalih, ukoričen unutar 240 stranica moje knjige “Ironwoman – Moja priča”. Volim čitati od djetinjstva, ali nikad nisam razmišljala o tome da napišem knjigu. No ideja se vjerojatno rodila negdje između Barbana i Savičente, dok sam letjela na biciklu preko zelenih Istarskih brežuljaka, ili nakon kakve utrke na drugom kraju planeta dok sam zadovoljno slagala lude slike i doživljaje čekajući još jedan podij i proglašenje najboljih u kategoriji. Nakon završene utrke u kojoj sam plivala 3,8 km u valovitom moru, odvozila 180 km teške staze boreći se sa vjetrom, vrućinom, žeđi, planinama ili ledenom kišom, jureći i preko 70 km/h i nakon toga otrčati koliko vas jadne iscrpljene drvene noge nose 42,2 km, jednostavno znate da možete sve što poželite. Ja sam, izgleda, poželjela napisati knjigu i rodila se Ironwoman.

Čini se da se izazova ne bojite. Je li to jedna od Vaših karakteristika?

Svladavati svojom vlastitom snagom, mentalnom i fizičkom, nametnute ili odabrane izazove ono je što činimo da bismo se osjetili živima, da bismo učili o sebi i drugima, da bismo bili primjer i motivacija. Nije bitno da budem najbolja ili najbrža, bitno je da sam nakon svladanog izazova sretna.

“Svladavati svojom vlastitom snagom, mentalnom i fizičkom, nametnute ili odabrane izazove ono je što činimo da bismo se osjetili živima, da bismo učili o sebi i drugima, da bismo bili primjer i motivacija.”

Iskustva koja su Vas oblikovala, promijenila?

Mislim da nas, ako se otvorimo i pustimo svijest da ne misli predrasudama, svaki dan ponešto mijenja i izgrađuje. Ono što me iskustvo s Ironman utrkama naučilo jest prihvaćati različitosti, kako oko sebe tako i unutar sebe. Navest ću poneko iskustvo: recimo, kad “umirem od straha” na startu utrke dok čekam među tisućama drugih da krenem u valovit i ne baš prijateljski ocean, a onda kraj mene prođu dva volontera koji drže mladu ženu bez nogu i koja će zajedno sa nama ući i plivati 3,8 km među valovima i jakim strujama. Tog trenutka shvatim koliko hrabrih žena, djece muškaraca ima i kolika je vrijednost živjeti život, a ne promatrati ga u četiri zida.

Ostali ste bez supruga, s troje djece. Što Vam je u tim trenucima pomoglo da se “sastavite”, da uhvatite “konce” života?

Upravo to što su svi bili uvjereni da ću pasti na koljena. Baš ti izrazi prijetvorne sućuti, koje ljudi često nisu svjesni. Sama žena s troje maloljetne djece s golemim privatnim biznisom i brojem zaposlenika, kreditima… Bila sam u debelom “crvenom” da padnem i postanem tema žrtve, možda i cijelih mjesec dana po kafićima uz prve kave. Upravo ta presuda koju sam zamalo prihvatila izrodila je jednog mračnog jutra, uz tihu i previše ozbiljnu djecu za njihovu dob, moju odluku da prestanem biti žena kakvu svi očekuju i da postanem žena-lovac.

“Mislim da nas, ako se otvorimo i pustimo svijest da ne misli predrasudama, svaki dan ponešto mijenja i izgrađuje.”

Što ste naučili o sebi ili još uvijek učite?

Učim svaki dan, događaji i ljudi oko nas mijenjaju moje osjećaje i nadograđuju moju osobnost. Osluškujem i ponekad se preplašim koliko u nekim situacijama glumimo i ne dopuštamo sami sebi da se izrazimo. Volim osjećaj slobode, ne samo fizički nego i onaj unutarnji, a upravo sati, dani, mjeseci i godine bavljenja triatlonom me ispunjavaju srećom, snagom i empatijom.

Najveća podrška?

Najveća podrška mi je moj partner Ivica Matošević. Njemu, iako se to ponekad izvana ne čini, bezuvjetno vjerujem. Odličan je analitičar utrke i moje dobne konkurencije. Uz to, radi odlične fotografije i stručnjak je za organizaciju putovanja. Njegova podrška uz stazu na dionici bicikle i trčanja ponekad su ključni za pobjedu, kada drekne na približno dvjestotinjak kilometara: “Hajde to brže, stiže te Amerikanka” ili “Da mi ne biš došla druga!” ponekad me znaju rasplakati i nasmijati u isti tren. Naravno, i njegov doček na cilju znak je da sam preživjela i da nije sve samo san.

Kako Vaša djeca reagiraju na Vaše uspjehe, prate li Vas na utrkama, navijaju? Trče li i oni?

Kao roditelj, upravo iz gorkog iskustva kad imate sve i kada ste u neupitnoj zoni komfora, pa to odjednom nestane i ostanete prestrašeni u mračnom tunelu i ne vidite izlaz, odlučila sam da djeca grade svoju volju i odluke, a ja ću im pomagati da ih ostvare. Tako su shvatili da nisu zalijepljeni za mene i da mogu opstati i sami. Oni su ponosni na mene, a ja neizmjerno na njih jer ostvaruju svoje snove koji nisu nimalo standardni. Petra živi u Kolumbiji već sedam godina, kući dolazi dva puta godišnje, trči maratone i kad god je moguće, dođe na moju utrku. Damjan privodi kraju master iz prirodnih znanosti, prošao je Bristol, Gent, Beč, Gottingen… Obožava to što studira, a kad je kod kuće, zajedno vozimo trening bicikle. Maksin živi u Parizu ima dvije djevojčice, unuke Kim (dvije godine) i Kai (sedam mjeseci), a radi već dugi niz godina kao pravnica u UN-u.

Što ili tko Vas motivira ili inspirira?

U ovim godinama motiviram se svojim željama, koje su ujedno i inspiracija. Želja mi je oduvijek da budem uzor svojoj djeci. Ponekad to vidim u njihovim očima i tada sam potpuna.

Je li Vam i dalje zabavno bez obzira na to što možda i nekad pomislite – što mi je ovo trebalo?

Nitko me na ništa ne tjera. Nitko osim Ivice, mog partnera, ne očekuje nešto od mene. Osjećam se slobodno poput ptice iako svaki dan treniram. Taj dio dana je najljepši, i dok bude tako, triatlon je dio mene.

Kako doživljavate svoje godine, jesu li Vam opterećenje ili sreća zbog svega onoga što ste naučili, doživjeli, proživjeli?

Sada, nadomak 60., malo zastajem u nekoj vrsti čuđenja, kao: “Ma ne nemam šezdeset”… Ali život ima samo jedan izlaz, koji po mojim uvjerenjima nije kraj, već ulaz u nove izazove. Što više naučim u ovom životu, što više budem na strani dobra, podrške slabijima, očuvanja okoliša, to ću ponijeti više svjetlosti u neki drugi svijet ili dimenziju.

Imate li sportskih planova do kraja godine?

Ove godine završila sam utrku Valencia 70.3 half Ironman 113 km, gdje sam uvjerljivo osvojila prvo mjesto u kategoriji. Moja je potajna želja bila da jednog dana budem na startu Lanzarote Ironman, koja je prva Ironman utrka u Europi i nakon Havaja najteža. Lanzarote je magično lijep planinski otok, vulkanskog podrijetla, smješten u Atlanskom oceanu i dio je Kanarskog otočja. Svakom triatloncu/triatlonki ta utrka je veliki izazov i rijetki se prijavljuju. Najteža je biciklistička trasa po planinskim cestama koji ukupno zbroje u 182 km 2400 m visinske plus razlike, a uz to vas cijelo vrijeme sa svih strana poput vulkanskih duhova udara jak vjetar koji stvara udare i do 70 km/h. Trkačka dionica proteže se uz ocean valovitom stazom uz već navedeni vjetar koji dodatno dehidrira napaćeno tijelo. Kao i uvijek, dat ću sve od sebe da završim taj pakao i osvojim taj rijedak preostali izazov. Ako uspijem osvojiti najviše postolje, onda za mene odmora ove godine nema jer time osvajam slot za Svjetsko prvenstvo u Nici, koje je sredinom rujna.

Neostvarene želje?

Ne mogu se sjetiti, izgleda da sam naučila živjeti u trenutku pa tako nema neostvarenog…

Foto: Anto Magzan, Matko Divić, privatne fotografije

Tagovi:

Đurđica Orepić intervju ironman izdvojeno izdvojeno-2