Ecija Ojdanić: “Više me u životu uče krvava koljena negoli aplauzi”

Glumica, ravnateljica kazališta Moruzgva, maratonka, žena nepresušne energije… Puno je Ecijinih uloga koje volimo, no ono čime nas svaki put razoruža jesu njezina toplina i profesionalnost…

Iza nje je godina smirivanja, reći će nam glumica i ravnateljica kazališta Moruzgva Ecija Ojdanić, i prisjetiti se strepnje s kojom je pratila nove korake u životu svoje djece, upise u srednju školu i na fakultet. I to je sve uspješno prošlo, kao što je i uspješno istrčala svoj prvi ultramaraton, za što će reći da je bilo izvantjelesno iskustvo. Otkriva nam kako je sada u novoj fazi života u kojoj malo više ugađa sebi, u kojoj je ona sama sebi malo više na listi prioriteta.

Ulazite u novo razdoblje života, nakon što ste i nedavno proslavili 51. rođendan. Uspijevate li sada sebe držati visoko na listi prioriteta?

Teško, ali se trudim. Ja sam osoba koja radi i volim puno raditi… Nekako, što više radim, kao da proizvodim više energije. Na čelu sam svog nezavisnog kazališta Moruzgva, koje će ubrzo proslaviti 15. rođendan i to mi je prostor moje kreativnosti, prostor samostalnosti te mogu reći da sam tu apsolutno neovisna. To je jako teško postići, doći do tog statusa u kojem ne čekaš da te netko zove, već svoje projekte stvaraš sâm. Srećom, taj posao se sve više širi i jako sam sretna zbog toga. To je jedan lijep i komotan osjećaj slobode, neovisnosti i prostor kreativne slobode u kojem biraš s kim i kako želiš raditi. Ali to, naravno, oduzima puno vremena, no imamo dobar tim i veselim se svakom novom poduhvatu. Uz Moruzgvu, snimanja novih sezona serije “Kumovi” i “Mrkomir”, puno je posla. Nekako ipak uspijem pronaći vremena za sebe, to vrijeme za odmor i ono koje volim provoditi s prijateljima i na trkačkim treninzima. Mislim da će toga zapravo biti sve više. I to je ugađanje sebi – nakon što sam ispunila svoje neke primarne ciljeve, mislim da je došlo vrijeme kada zapravo mogu bolje i više uživati. A to je dobar osjećaj.

Što Vas vodi kroz život, kroz sve one ne baš tako lijepe trenutke u životu, i na koji se način nosite s izazovima, problemima po putu?

Ne volim očajavati. Pokušavam taj problem riješiti, ako je moguće, a ako nije, pokušavam maknuti fokus s njega jer ga ionako ne mogu riješiti, samo me truje. Doista ne volim pokleknuti pred problemima, volim se suočiti s njima i dati sve od sebe da se riješe. Ja mislim da je to malo i genetski, sve mi žene Ojdanić smo takve. Ja sam mala beba za svoju mamu po tom pitanju. Ljudi kod nas skloni su žaliti se, žugati, govoriti da ništa ne valja, bit će smak svijeta, ekološka katastrofa, politička nestabilnost, a meni je to iscrpljujuće. Ja kad sam bolesna, meni je dosadno pričati o bolesti, volim pričati o lijepim stvarima, volim da mi se događaju lijepe stvari i volim ići naprijed. Veseli me i motivira tuđi uspjeh. I onda nikad nemam mira. I to se reflektira na moj život i način na koji se stvari događaju.

Haljina eNVy room. Ogrlica iz limitirane serije medaljona “Poziv koji ne propuštaš” Hrvatskog Telekoma i Nenada Sovilja

Koji su Vas trenuci u životu promijenili, iskustva koja su Vas oblikovala?

Više te oblikuju ružne stvari od onih lijepih. Velika tragedija u našoj obitelji se dogodila kada je poginuo moj brat, u dobi od 19 godina, ja sam imala 24. I to mi je pokazalo snagu obitelji. Tek sad kad imam svoju djecu zapravo mi je nevjerojatno kako su moji roditelji to preživjeli, kako smo mi to svi skupa preživjeli. I zapravo iz te snage obitelji crpim i snagu za život. Mislim da te više u životu uče krvava koljena nego aplauzi. Pamtiš to, ne želiš da se ponovi. I učiš iz razočaranja u ljude. Ja se ne volim trovati negativnim stavovima pa i naučiš zapravo tko je tvoj saveznik, tko je tvoj prijatelj i oslonac. I naučiš oslanjati se na prijatelje, ne obazirati se na neprijatelje kojih, hvala Bogu, nema puno.

Koliko Vam je Vaš posao i izloženost kritici javnosti, pomogao da izgradite sebe, svoje samopouzdanje?

Dosta dugo mislila sam da je svaki uspjeh koji mi se dogodi slučajan, a svaki neuspjeh je baš zato što ja to i zaslužujem. Ali onda tijekom godina uz taj jedan vedar, hrabar i borbeni pogled na život shvatila sam da je bilo toliko uspjeha i da je uspjeh ono što pripada tebi, a neuspjeh se dogodi putem. Godine su zato i dobre jer donose iskustvo iz kojeg možeš puno toga naučiti. Činjenica da imamo tako javni posao te da si svaki dan izložen kritikama i da svako ima pravo reći mišljenje o tebi, zbog toga malo i otvrdneš, malo to sve i relativiziraš. No tu je i velik broj ljudi koji te vole, koji ti prilaze i govore ti koliko im znači to što radiš, i to ti puno znači. Ulije ti ljubav, a svi mi živimo od ljubavi. Ljubav je najjače pogonsko gorivo.

Što Vas očekuje u godini koja je pred nama i gdje biste se voljeli vidjeti u budućnosti?

Veseli me biti producentica, a ne producentica i glumica u Moruzgvi. Ove godine izašli smo s predstavom “Prekid preko veze” u kojoj ja ne glumim, već glume moji divni, talentirani kolege Petra Kurtela, Filip Detelić i Matija Šakoronja. Predstava je doživjela golemi uspjeh i jako mi je drago da sam bila iza scene, a ne na sceni. Sviđa mi se i taj osjećaj, moram priznati. Mislim da ovo neće biti usamljen slučaj. Cijela sljedeća godina bit će slavljenička u Moruzgvi. Obilježit ćemo 15 godina postojanja obnovom nekih naših najuspješnijih predstava, pripremamo dvije nove premijere, a veselim se novim maratonima, možda i ultramaratonu.

Neiscrpna inspiracija?

Moja obitelj. Kad su oni dobro, onda su mi krila još raširenija i oni će biti i ostati moja inspiracija.

Fotografija i kreativno vodstvo: Jelena Balić
Styling: Lea Krpan
Make-up: Simona Antonović i asistentica Ivana Češljar
Kosa: Martin Posavec