Izluđuju vas ljudi koji sporo hodaju ispred vas? Psiholozi imaju objašnjenje

Ako živite ili radite u gradu prepunom ljudi, vjerojatno ste barem koji put pokazali bijes prema ljudima koji ispred vas hodaju presporo, bilo da je to zbog njihovih godina, ili zbog toga što svako malo zastanu da bi pogledali u mobitel. Nema sumnje da postoji i bijes s pločnika kao jedna od verzija bijesa na cestama, pri čemu oni stvarno bijesni mogu imati čak i nasilne maštarije o sporim šetačima, kaže Leon James, profesor psihologije na Sveučilištu Hawaiʻi s Manoa College of Social Sciences.

Dodaje da se pješaci ne kreću samo kroz fizički, nego i društveni prostor, koji se sastoji od društveno prihvatljivih i neprihvatljivih ruta. Kad se odjednom zaustave da bi pogledali u mobilni uređaj, na primjer, oni mijenjaju putanju hoda, što prisiljava obližnje pješake u oba smjera da ih zaobilaze. Ta promjena je, zapravo, u skladu s našim shvaćanjem onoga što izaziva bijes: “kršenje nečega što bi trebalo biti onakvo kako smo očekivali”, kaže i Zlatan Krizan, profesor psihologije na Državnom sveučilištu Iowa.

Dakle, smatramo da bi drugi pješaci trebali ostaviti dovoljno mjesta da prođemo, pa je ideja da oni koji se povremeno zaustavljaju, zapravo krše naše pravo da postignemo svoje ciljeve.

Ljutnja stvara fokus koji povećava motivaciju za postizanje tih ciljeva, kaže Stephanie Preston profesorica psihologije na Sveučilištu u Michiganu.

“Kad ste u toj zoni, ne razmišljate o drugim ljudima, kao ni o tome zašto oni hodaju polako. Ne razmišljate o tome je li to zato što je riječ o starijim ljudima, ili o ljudima koji samo uživaju u ležernoj šetnji, na primjer. Jednostavno ih vidite kao prepreku u ostvarivanju cilja”, pojašnjava.

Prema znanstvenicima, postoje ljudi kod kojih je vjerojatnije da će osjetiti bijes pločnika. Prije svega, to su ljudi kod kojih postoji osjećaj prava i privilegije te da osoba ispred njih predstavlja prepreku ili neugodnost, kako pojašnjava Darald Hanusa, viši predavač na Školi za socijalni rad Sveučilišta Wisconsin-Madison i terapeut u privatnoj praksi. Ljudi koji se bore s bijesom često dihotomiziraju svijet u dobru protiv zla i drže se priče u kojoj oni imaju ulogu žrtve, kako tvrdi Hanusa.

“Oni možda misle: ‘Ako mi smetaš, zaslužuješ da se prema tebi loše postupa, jer si zla osoba’. Doista, nekoliko studija dokumentira povezanost između agresije i sklonosti tumačenja tuđih namjera kao neprijateljskih. Štoviše, ljudi ponekad mogu pomisliti da ih spori šetači čak pokušavaju frustrirati i iznervirati umjesto da to protumače kao da ljudi nisu svjesni toga što čine”, kaže Jesse Cougle, izvanredni profesor psihologije na Sveučilištu Florida.

“Ljudi koji imaju takav pogled prema dobru i zlu lakše će opravdati svoje neprijateljstvo ili agresiju prema sporim šetačima. I oni koji podupiru dominaciju nad drugima, poput one ‘cilj opravdava sredstvo’, također su skloni takvim ispadima”, kaže Cougle.

Istraživanje koje su proveli psiholozi Howard Kassinove i Thomas DiBlasi, s doktorskog studija kliničke psihologije, oboje na Sveučilištu Hofstra, također pokazuje da ljudi koji mogu iskazati visoku razinu bijesa imaju problema u borbi  s reguliranjem svojih emocija i nisu vrlo susretljivi, savjesni i otvoreni. Također, povezuje ih se s visokom dozom neurotičnosti.

Nerealna očekivanja (recimo da bi svi trebali hodati u vašem ritmu), mogu dovesti do nestrpljivosti i ljutnje, kaže Krizan. Vraća se na ideju da se ljudi frustriraju kada im se onemogući postizanje cilja, a postavljanje nerealnih očekivanja to dodatno otežava.

Povrh svega, digitalno je doba omogućilo našim motivacijskim sustavima da očekuju brzinu, kako tvrdi Preston. Trenutno zadovoljstvo, kao kad dobijete odgovor na poruku koju ste poslali u roku od sekunde, može otpustiti navalu dopamina, neurotransmitera koji je uključen u nagradu.

“Ako očekujete da sve bude instantno, sve što se ne dogodi isti tren doživljava se kao neuspjeh”, pojašnjava Preston. Dodaje kako i drugi aspekti utječu na taj osjećaj – što je više prometa pješice i više vozila na cesti, to je teže pješačenje do vašeg odredišta brzinom kojom želite. Istodobno, hod pokraj stranaca koje možda nikad više nećete vidjeti, pa nemate poticaja da im budete simpatični, dodatno povećava sklonost bijesnoj reakciji

Razumljivo je osjećati se frustrirano u takvim uvjetima i ljutnja nije sama po sebi loša stvar. No ako upadate u svađe ili imate reakcije koje bi mogle eskalirati u svađu, treba se time pozabaviti, kako kaže Raymond DiGiuseppe, profesor psihologije na Sveučilištu St. John. Možda kažete neke gadne stvari, ili ćete prestrašiti ljude. Takvo ponašanje čak i ako nije često može vas ostaviti iscrpljenima, pa i dovesti do toga da se osjećate neugodno zbog svoje reakcije, što u konačnici može utjecati i na svakodnevne aktivnosti.

Dobra stvar je to što možete poduzeti neke proaktivne korake za upravljanje bijesom na pločniku. Stručnjaci, prije svega, preporučuju da krenete na odredište ranije, ili drugom rutom na kojoj je manja gužva. DiBlasi također predlaže da se prisjetite izjave koja se suprotstavlja vašem osjećaju nadmoći. Na primjer, ponovite si: “Ne mogu kontrolirati tu osobu. Ova će osoba hodati brzinom kojom želi. Ne mogu ljudima naređivati kako će živjeti svoj život.” Vježbajte ponavljajući to u sebi, uz duboko disanje, tako da si to jednostavno možete ponoviti i kad idući puta naiđete na čovjeka koji vas usporava nasred pločnika.

Mogli biste i vježbati novu perspektivu, tako da se prestanete pitati je li ljudi ispred vas “to” rade namjerno, dok Krizan sugerira da se “pomaknete” iz trenutne stvarnosti i zapitate koliko vam je ovaj trenutak stvarno važan za ostatak vašeg dana. Umjesto da dopustite kumuliranje nervoze i stresa, taj trenutak možda možete zamisliti kao priliku da uživate u pogledu na mjesta kraj kojih prolazite ili da promislite o projektu na kojem radite.

“Pa što ako kasnite?! Podsjetite se kako to nije ‘kraj svijeta’ te da ćete to sigurno preživjeti”, kaže DiGiuseppe.

IZVOR: 24SATA.HR