Film koji morate pogledati – WHIPLASH!

Odmah na početku ove kritike iskoristio bih priliku i pohvalno se izrazio prema filmovima koji su bili u najužem izboru ovogodišnje nagrade Oscar u kategoriji najboljeg filma. S takvom spoznajom koju nije bilo moguće ignorirati ili na bilo koji način staviti u drugi plan, odlučio sam napisati serijal kritika posvećenih filmovima koji su glavni dio famozne kategorije nominiranih za najbolji uradak na celuloidnoj vrpci.

Serijal kritika otvara film Whiplash, koji je na mene uspio ostaviti vrlo snažan dojam, a zbog čega je to tako imat ćete priliku saznati u recima koji slijede.

Režiju ovog filma za početak potpisuje širem gledateljstvu relativno nepoznat mladi redatelj i scenarist Damien Chazelle, koji za svog redateljskog opusa ima svega tri filma i za šaku više scenarističkih uradaka.

Zanimljivo, prvotna verzija filma doživjela je svoju kraću, 18-minutnu verziju, koja je po prikazivanju na Sundance filmskom festivalu pridobila sveopće simpatije gledatelja ali i kritike te se ustanovilo da postoji konzistentan materijal za izradu dugometražne verzije istoimenog filma.

Glavne uloge dopale su glumce, Miles Tellera za ulogu mlađahnog ali vraški upornog Andrewa te J. K. Simmonsa za ulogu sadističkog dirigenta Fletchera. Upravo ta uloga Simmonsu će priskrbiti Oscara u kategoriji za najboljeg muškog sporednog glumca. Film je ovjenčan s još dva Oscara i to u kategoriji za najbolju montažu i zvuk. Sve skupa tri Oscara za praktički redatelja-debitanta. Vrlo dobar učinak, ako se uzme u obzir činjenica da je redatelju svega 29 godina, što je za pojmove Hollywooda impresivan podatak.

Film je ovo koji primarno priča priču o odrastanju, usmjeravanju, borbi i upornosti bez koje nema ničega što bi se moglo dovesti u vezu s istinskim uspjehom.

Andrew je mladi student na najprestižnijoj glazbenoj akademiji u SAD-u, njegov instrumentalni odabranik su bubnjevi za koje ima poseban talent, no on nikako ne uspijeva isplivati na površinu.

Upravo u miksu sažaljenja, patetike, i sveopće već viđenosti nastupa na scenu Fletcher, dirigentski guru koji svojim atipičnim metodama formira ovog nježnog dječaka u nemilosrdnu bubnjarsku zvijer.

Iako je gospodin Simmons ovu ulogu doveo do perfekcije, mišljenja sam da se radi o klasičnom slučaju tipskog glumca čiju raznolikost smo vrlo rijetko, ako ikada, imali prilike gledati. Jednostavno, Schillinger iz serijala Oz je uloga koja je u potpunosti pojela njegovu karijeru, a tom dojmu on doprinosi neprestano birajući uloge sličnog formata.

Mladi gospodin Teller uspio je u puno nezahvalnijem zadatku, za razliku od svog starijeg kolege. On se prije svega odnosi na promjenu koju imamo prilike vidjeti u liku koji tumači. Teller transformaciju Andrewa odrađuje savršeno, te se upravo u tom detalju vidi sva dovitljivost i elegancija scenarija ovog filma.

Ne linearan, drugim riječima, konvencionalan, životan lik u paru s onim kojeg krase gotovo karikaturalne karakterne crte, drastično pomaknut u krajnost u svrhu šarmiranja publike, dobivanja elementa duhovitosti i dinamičnosti priče ovaj film i čini odličnim. Moram priznati da je taj recept na meni uspio u potpunosti djelovati. Ako će redatelj Chazelle imati nešto sreće, od njega ćemo imati prilike vidjeti još vrhunskih ostvarenja u vremenu koje nam dolazi.

Vrlo emotivno, duhovito i napose djelo s dušom i srcem. Navedeni aduti imaju za posljedicu da nakon nekog vremena počnete navijati za Andrewa, upravo je ono što od dobitnika Oscara i očekujem. Cijelu kritiku pročitajte na www.mcorner.net

Jednostavno, hvala za ovakav film!

Mario Levarda