3 hrvatske olimpijke o tome kako se nose s pritiscima i što ih drži motiviranima

Sportašice – olimpijska pobjednica Matea Jelić, maratonka Matea Parlov Koštro i judašica Barbara Matić – otkrile su nam što ih motivira u životu punom odricanja, kako se nose s pritiscima i po čemu će pamtiti OI u Tokiju.

Matea Jelić – osvojila je zlatnu olimpijsku medalju na OI u Tokiju

Nastup na prvim, ali ne i posljednjim OI za nju je bio kruna njezine sportske karijere. Slavlje i čestitke koje je dobivala iz svih dijelova zemlje motiviraju je i inspiriraju da trenira više i bude još bolja. Taekwondo je sport koji ju je naučio kako uvijek treba živjeti u trenutku, u sadašnjosti.

Kako ste se pripremali za nastup na OI i što Vam je bilo najteže?

Trenirala sam četiri puta dnevno, spavala sam u dvorani jer sam htjela biti dobro pripremljena tako da mogu na olimpijskom turniru dati sve od sebe. Mučili su me problemi s ozljedom. Još uvijek malo osjetim te probleme, no nekako sam sve posložila u glavi i zaboravila na bolove na dan borbe. U pripremnoj fazi, najteži su bili trenuci u kojima nisam bila u sadašnjosti. Razmišljala sam o prošlosti, propustima, onome što sam mogla bolje, ili o budućnosti. Nisam bila sretna u tom trenutku, s tim sam se dosta borila. I čini mi se da sam to uspjela savladati.

Koliko je važna, uz fizičku, i psihička priprema sportaša prije tako zahtjevnog natjecanja?

Svaki sportaš zna koliko je važna psihička priprema za svako natjecanje, a posebno za OI. Došla sam puna samopouzdanja jer sam znala koliko smo marljivo radili i da mi se ne može ništa dogoditi u borbi što mi se nije dogodilo na treningu. Rekla sam sama sebi – što god da se dogodi na olimpijskom turniru, prilagodit ću se. U tim teškim trenucima, kad se borim s nizom misli u glavi, trener me podsjeti na to koliko smo i kako radili prije i zajedno prođemo kroz ta teška vremena.

Kako se nosite s pritiskom i očekivanjima?

Na OI sam došla kao prva sportašica po rankingu i bilo je jako važno da toga budem svjesna. No isto je tako bilo važno da ne živim u toj prošlost jer sportaš ne bi trebao živjeti u prošlosti, nego mora biti prisutan, glavom, u trenutku, u sadašnjosti. Moj me trener podsjećao na sve ono što sam napravila prije i koliko zapravo mogu. Pomogao mi je da na natjecanje gledam kao na novu priliku, i zapravo sam shvatila da nemam što izgubiti. Iza mene je puno godina i puno borbi, iskustva zahvaljujući kojima sam osvojila olimpijsko zlato.

Koje su, prema Vašem mišljenju, kvalitete vrhunskog sportaša?

Primjer vrhunskih sportaša su braća Sinković, koji su jako pozitivni i treniraju svaki dan, kao da nisu osvojili nekoliko olimpijskih medalja. Svaki trening kreću ispočetka, daju sve od sebe i “grizu”, a uz to su i jako pozitivni. I takav je i moj pristup. Ostati pozitivan jer sport je kao i život – za uspjeh je potrebno puno vremena, puno odricanja i žrtve. Ja sam zahvalna na prilici koju imam – da radim ono što volim, i u svim tim treninzima uživam. To me čini sretnom.

Očekivanja od sljedećih natjecanja i OI?

Nikad ne stavljam ispred sebe neka očekivanja. Meni je san biti najbolja i osvajati medalje još dugo. Ako me tijelo posluži, htjela bih odraditi još najmanje dva olimpijska ciklusa. Život u sportu, odricanja od malih nogu, nikad nisam doživljavala kao žrtvu ili kao da nešto propuštam jer me taj napredak i razvoj čine sretnom. Ispunjena sam jer radim na sebi. Radim na tome da svaki dan budem sve jača i bolja, ne samo fizički nego i psihički. Lijep je osjećaj kad sve to ispuniš i ostvariš.

Matea Parlov Koštro – ostvarila najbolji hrvatski rezultat u maratonu na OI

Za Mateu Parlov 21. mjesto na olimpijskom maratonu, što je i najbolji hrvatski rezultat u toj disciplini, i više je od ispunjenja sna. Višestruka je državna prvakinja na srednjim i dugim prugama, i rekorderka. Četiri maratona istrčala je bolje od planiranog, pa će reći kako joj maraton “leži”.

Što je presudno za dobar rezultat?

Genetika, tj. talent s kojim ste rođeni, dobar trener koji će kvalitetnim treninzima izvući maksimum iz vaših sposobnosti, podrška obitelji, infrastruktura koja je potrebna za kvalitetno odrađivanje treninga i, naravno, financijska podrška koja vam omogućuje da maksimalno budete usredotočeni na trening i napredak.

Je li bilo velikog pritiska prije nastupa na OI u Tokiju?

Najveći sam pritisak osjećala prije maratona u Valenciji gdje sam hvatala normu za OI jer se od mene očekivalo da je uhvatim. Prije utrke u Tokiju najveći problem stvarao mi je strah od vrućine i vlage koje su me očekivale u utrci jer ne znate kako će vam tijelo reagirati. Prije samog starta rekla sam si da sam tu gdje sam sanjala da ću biti cijeli svoj život i da pokušam maksimalno uživati u utrci ma koliko teška ona bila.

Maraton je jako zahtjevna disciplina. Koji je Vama najtežio dio?

Najteži dio dolazi zadnjih 4-5 kilometara kad se sve zalihe glikogena isprazne i u tom trenutku noge postanu jako teške, a tijelo malaksalo. Upravo se ovdje vidi borbenost trkača. Najvažnije odlike dobrog trkača/trkačice jesu upornost, marljivost, motivacija, borbenost, prihvaćanje i staloženost.

Uživate li u treninzima i dalje?

Sport mi je užitak jer preko toga pokazujem i svoj karakter, tj. svoju osobnost. Naravno da kad nakon svih napornih treninga dođe i zaslužena nagrada te kad vidite kako se drugi ljudi tome vesele, dodatno ste motivirani za dalje. Trenutačno sam toliko oduševljena podrškom ljudi oko sebe, cijele trkačke zajednice, da mislim kako ne postoji nemoguće.

Koliko je važna psihička priprema i mentalno stanje sportaša tijekom natjecanja?

Izuzetno je važna, ali je i povezana s treninzima. Ako vidite da dobro odrađujete treninge, samim time će i samopouzdanje rasti. Osobno, kad na treninzima vidim da su laktati niski i da sam napredovala, znam da sam spremna i da ću u utrci u danim uvjetima izvući svoj maksimum.

Hoćemo li Vas gledati i na OI za tri godine? Možemo li sada već govoriti o nekim očekivanjima?

Vjerujem da hoćete! Nakon Tokija sam dobila dodatnu motivaciju, ali i samopouzdanje, tako da mislim da sam spremna za velike stvari. Neću ništa previše prognozirati, nadam se samo dobrom zdravlju.

Barbara Matić – svjetska prvakinja u judu

Jedna ju je pobjeda dijelila od medalje na OI, a sada s odmakom kaže kako je iz te borbe puno naučila. Veliki izazovi su pred njom, a njezin motiv je da kroz njih pokaže svoju kvalitetu. Od malih nogu svi od nje očekuju samo najbolje rezultate, pa tako i ona uvijek od sebe očekuje najviše. Sljedeći cilj – Pariz i osvajanje prve olimpijske medalje za hrvatski judo.

Bile su to posebne igre, u posebnim okolnostima. Što Vam je bilo najteže?

Bila sam i u Riju 2016. godine, pa sam sad osjetila razliku. Nije bilo zabavnog sadržaja za sportaše. Najvažnije je bilo pridržavati se mjera, pa su i onda druženja bila na minimumu. Najteže je bilo iščekivanje do dana natjecanja jer smo bili u Japanu 15 dana prije nastupa, ali sve je bilo lakše s mojom Karlom Prodan i Ivanom Maranić. Dosta se pričalo o kartonskim krevetima, ali sve OK, nalazili smo se i u izazovnijim uvjetima. Kad nastupaš na Igrama, predstavljaš Hrvatsku i tamo si sa svim drugim olimpijcima pa je onda sve lakše.

Izmaknula Vam je medalja na OI u Tokiju, nažalost. Kako sada s odmakom gledate na tu borbu?

Najvažnije mi je da sam dala sve od sebe. Nisam uspjela u Tokiju pobijediti tu neugodnu Ruskinju Taimazovu, s kojom se i olimpijska pobjednica, Japanka, mučila više od 16 minuta. Naučit ću puno iz te borbe, ali i dalje mi je žao jer sam bila blizu olimpijske medalje. Uvijek završene borbe nakon analize ostavim iza sebe i gledam prema naprijed te znam da ću u idućem susretu s njom biti bolja od onoga što sam bila u Tokiju.

Svjetska ste prvakinja. Je li bilo pritiska, očekivanja, uoči odlaska na OI u Tokiju?

Od malih nogu navikla sam na to da svi od mene očekuju samo najveće rezultate. Tako da mi to nije neki novi problem ili situacija. Meni najbliži ljudi znaju što i kako volim uoči natjecanja, a uvijek od sebe očekujem najviše, tako da se volim smiriti, ući kvalitetno u natjecanje i biti “svoja”.

Kako se pripremate za natjecanja i koliko Vam je težak život pun odricanja i napornih treninga?

Ne gledam na to sve kao na odricanje nego kao na stil života koji volim i u kojem želim biti najbolja. Uživam i u napornom treningu i u putovanjima. Naravno da mi nije baš sve u tom trenutku gušt, ali kad sagledam stvari iz neke šire perspektive, užitak je cijeli proces koji vodi do uspjeha. Ove godine taj trud i odricanja naplatila sam svjetskim zlatom, a u Parizu se nadam to nadograditi olimpijskim postoljem.

Što Vas motivira i pokreće da trenirate i kad Vam je najteže?

Želja da budem bolja od sebe jučer i da budem najbolja. Možda se prema van čini da je nama, koji smo sto posto u svome sportu, sve lagano, ali kažem i djeci u klubu da svi imamo teške dane. I baš u tim danima kad napravim trening, to su dani kad napravim i korak prema naprijed.

Ovaj članak originalno je objavljen u tiskanom izdanju Ljepote&zdravlja, u broju 155 (rujan 2021.)

Foto: Maja Hitij/staff, Clive Brunskill/staff/obje via Getty Images Sport, Privatna fotografija