Ispovijest jednog taksista

Subota navečer, odnosno nedjelja ujutro, da budemo precizni. Oko 3-4 sata, izlazim s društvom iz kluba, tražim taksi. Jedino što mi je na pameti u tom trenutku jesu krevet i kobasica! Da, kobasica, prava slavonska kobasica koja me čeka u frižideru. „Ajde s nama Ella, što ćeš doma ovako rano???“, pitalo me društvo. A ja odlazim prema taksiju i vičem: „Čeka me krevet i kobasica!“ I svi prasnu u smijeh. Kao da je slavonska kobasica nešto smiješno. Nemaju oni pojma koliko je to sve skupa zapravo ozbiljno. Činjenica je da sam cijelu večer razmišljala o njoj.

Nego, ulazim ja u taksi, kažem taksistu adresu, on krene, al’ ne samo s vožnjom, krene čovjek i s monologom.

„Ja ti, mala moja, jako volim žene, obožavam žene, sve žene! Volim visoke, niske, debele, mršave, crnke, plavuše, brinete… Ja stvarno volim žene! Toliko ih volim da se ne mogu skrasiti pored jedne. Ne mogu i neću! Osjećam se dužan širiti ljubav prema ženama. One su to zaslužile. Ne razumijem kako netko može ne voljeti žene. To su takva divna stvorenja. Mislim, nije s njima uvijek lako, ali čuj, k’o da s nama muškarcima je?! Znaju one biti ovakve, onakve, pa prigovaraju, pa kvocaju, pa gnjave s nebitnim stvarima, pa ti pričaju o nečemu kaj te uopće ne zanima, ali ja ih svejedno volim. Malo je reći da ih volim, ja ih baš onak’ obožavam! Volim biti s njima, volim biti pokraj njih, a najviše od svega volim biti u njima. Aha, u njima, nema niš’ ljepšeg od tog osjećaja. Znaš meni ti je kristalno jasno zašto djeca plaču kad se rode. Posebice dečki, oni sigurno plaču više od djevojčica! A zašto plaču?!? Pa kak’ zašto???”

Nastavlja priču sam sa sobom. Ako mislite da sam neko od pitanja ja postavila, varate se, čovjek se lijepo napričao sam sa sobom. Postavi si pitanje pa si odgovori.

„Normalno da dečkići plaču kad se rode, pa kak’ neće plakati kad izlaze iz vagine. Zamisli, devet mjeseci su proveli na tom divnom mjestu, nitko ih ne gnjavi, nitko ne zajebava, imaju hrane, toplo im je, vlažno, spavaju kad im se spava, ne plaćaju stanarinu… ma divota! I onda ih netko na takav nasilan način tjera iz najljepšeg mogućeg mjesta koje postoji! Vjerojatno su se tak’ Adam i Eva osjećali kad su bili prognani iz raja. E tak’ ti se mala moja osjeća i svako muško biće kad ga tjeraju da izađe iz vagine! Baš tak’!!! K’o da ga tjeraju iz raja! Nijedan pravi muškarac ne želi izać’ iz tog raja. Mislim tog, čuj mene, k’o da postoji još neki raj?!? Ma ne postoji mala, to ti je za mene jedan jedini i pravi raj!!! I zato ti se ja cijelog svog života pokušavam vratit’ u vaginu. I da ti iskreno kažem, ne biram sredstva ni načine. Hoću se vratiti, prstima, jezikom, penisom, nije bitno, samo želim ponovno biti u raju, barem nakratko!“

Čudo je zapravo kako sam zapamtila sve što mi je pričao jer sam se nastojala fokusirati na kobasicu koja me čeka doma, ali s druge pak strane, bilo je teško ne upiti svaku mudru riječ ovog čovjeka.

„Mislim, ja ti fakat ne kužim ove muške kaj ne vole žene!“ – nastavi on. „OK, nisu ni meni baš drage ove kaj su nonstop nadrkane iz nekog razloga, te im ne paše ovo, te im ne paše ono. A znaš kaj je njihov glavni problem?“ – „Kaj?“, pitam ja. Da, da, uspjela sam čak postaviti pitanje. Lik se okrene prema meni i pogleda me onako s upitnikom iznad glave i oblačićem u kojem je pisalo: „Pa sad bum ti rek’o kaj je njihov glavni problem, kaj postavljaš blesava pitanja, normalno da ću ti reć’!!!“

„Njihov problem je to kaj nisu dobile! Kužiš?!? I zato su nadrkane! A to ti je k’o začarani krug. Ne dobe pa budu živčane, a onda zato kaj su živčane, ne dobe i tak’ ukrug!!! Mislim, rado bih ja njima pomogo, al kaj da radim kad su tak’ neurotične?!?“

Vjerovali ili ne, čovjek mi je stvarno dao za misliti. Čula sam tu teoriju već stotinu puta i na poslu i u društvu i svugdje. Ako je žena živčana, znači da nije dobila (ne mislim na mengu niti dobitak na lotu). „Gle nju, kaj joj je danas? Bit će da muž jučer nije bio raspoložen za seks pa se sad tu na nama iskaljuje!“ Rečenica je koju ste sve vi, drage moje, zasigurno čule, ako ne za sebe, onda za neku svoju kolegicu ili prijateljicu. Jer nema šanse da postoji neki drugi razlog zbog kojeg bi žena mogla biti loše volje. Ne, ne, univerzalni razlog za to je manjak seksa. I ne kažem ja da to ponekad nije razlog, ali ljudi moji, zar baš uvijek?!? I sjedim ja tak u tom taksiju, čujem vozača kako mi i dalje drži monolog i ne mogu si pomoći a da se ne zapitam. Je li itko ikada rekao za bilo kojeg muškarca da je živčan ili nadrkan zato što nije dobio??? Ako i jest, ja to nisam čula. Znači na ovom svijetu imamo toliko živčanih, nadrkanih, neurotičnih žena koje su takve jer nisu dobile, ali nemamo nijednog muškarca koji je živčan ili nadrkan zato što nije dobio. Nameće se zaključak da muškarci onda uvijek dobivaju. Samo mi nije jasno, ako nas na ovoj našoj zemaljskoj kuglici ima približno jednak broj, koga onda zapravo ti svi neživčani muškarci j…??? 😉

I tako se ja u taksiju počela smijat svojim mislima. Na to taksist prekine monolog, zaustavi auto i kaže: „Evo nas! A kaj si ti tak’ vesela??? Netko te čeka doma, sigurno?“ Kažem mu ja: „Čeka me kobasica i krevet!“ A on će na to: „Ma znao sam odmah, čim sam te vidio da se tak’ lijepo smiješ!“ O tome ti cijelo vrijeme pričam…

Kobasicom protiv nadrkanosti!!!!

Pusa svima, i živčanima, i veselima, i onima koji su dobili i onima koji nisu… 😉