S Ivom Radić o poslovnom uspjehu, majčinstvu i osmijehu kojim prkosi izazovima

Dosta je godina prošlo otkako smo je gledali na modnim pistama, no to ne znači da su reflektori prestali biti upereni u nju. Danas ova 47-godišnja poduzetnica i majka pozornost plijeni svojim poslovnim pothvatima, a nama otkriva kako je prestala mariti za tuđa mišljenja i nastavila smijehom prkositi životnim izazovima.

Na zidovima šarmantnog, starog zagrebačkog stana u centru grada sunčeve se zrake izmjenjuju sa sivom sjenom oblaka tradicionalno svojeglavog svibnja. Ispred objektiva fotoaparata, dok joj se te iste sjajne zrake “uvlače” u kosu čineći je još sjajnijom (kao da je to moguće), Iva Radić svakim nas svojim samopouzdanim pokretom podsjeća na to da je ovo nekoć bio njezin posao. Iako je od njezine karijere modela prošlo puno vremena, njezina profesionalnost, spretnost, posvećenost i disciplina ispred kamere ne samo da govore o jednom dijelu njezine prošlosti već jasno odgovaraju i na pitanje koja je tajna uspjeha Journala, Ivinog online carstva koje ne pokazuje znakove usporavanja, baš kao ni ona sama.

“Želim napraviti giganta i na dobrom smo putu – vojska ljudi radi sa mnom (smijeh)! Šalu na stranu (iako u svakoj šali ima malo istine), nisam pokretala posao zato da ostvarim neki svoj osobni cilj. Samo sam htjela da se piše o stvarima koje su mene zanimale. Željela sam da svatko tko bude čitatelj Journala poželi pobjeći tijekom dana u neki savršen svijet. To su, dakako, moda, ljepota, putovanja, lifestyle, moćne i inspirativne žene, muškarci, mladi ljudi, dizajn, umjetnost, brendovi koji nam mijenjaju život, ciljevi koji nas pokreću, zdravlje (jer sam i osobno vezana uz određene akcije po pitanju osvještavanja problema ženskog zdravlja), međuljudski odnosi… Generalno, željela sam sebi i svima nama ponuditi platformu na koju će se rado vraćati jer ako ju i ne žive u ovom trenutku, neka je čitajući konzumiraju, vizualiziraju, a u konačnici i prizovu u vlastiti život. Journal je bio do tada vizija, a danas je ostvarenje mog sna. Baš kako i samo njegovo ime kaže, savršena je platforma za to da se u nju sliju sve moje inspiracije. Danas sam počašćena i iznenađena koliko ljudi prepoznaje taj moj leksikon, moj žurnal, kao mjesto inspiracije i informiranja. Naravno, to sad više nije samo moj dnevnik, sad su tu tri zemlje, imam sjajne redakcije koje su polako počele inspirirati i mene. Sad sam i ja čitateljica Journala, a to je možda moj najveći uspjeh”, otkriva nam Iva na samom početku razgovora, i to negdje između “škole, plesa, ručka, zadaće, suradnika, oglašivača, Zagreba, Beograda, Ljubljane, mode, avionskih karata, ljubavi, šume…” I Olivera u slušalicama.

Haljina Mango × Victoria Beckham. Top Mango × Victoria Beckham. Prsten Monies 1973, Garderoba Store

Kako planirate provesti ljeto, imate li već kakvih planova?

Moja Istra je moj mir. Ta kuća u kojoj provodim ljeta s djecom i prijateljima za mene je simbol svega za što se borim – prijateljstva i obitelji. Rovinj kao moj rodni grad, susreti s tatom, Rijeka/Opatija kao primarni dom jer tamo je mama, a doma si tamo gdje je mama. Pažnju i ljubav koja mi nedostaje kroz godinu punim na tim adresama i tijekom ljeta. Naravno, bit će tu i drugih putovanja, ali radim i kad sam na odmoru, posao je to koji “živi” 24 sata. Do pravog “isključivanja” treba još puno toga odraditi i to čarobno ljeto mi i dalje izgleda jako daleko. Poslovno ću letjeti po eventima dragih suradnika i prijatelja. Jedan veliki, tradicionalni Journalov planiramo i mi, kako u Hrvatskoj tako i u Srbiji i Sloveniji, a tu je bezbroj malih događanja unutar tvrtke zbog kojih ne želim ni pogledati u kalendar jer se pitam hoću li i kako ću sve to odraditi. Doista sam imala izazovnu godinu, od kolovoza se nisam zaustavila i pomalo mi se čini da svemu nema kraja te da sam samo u jednoj mašineriji koja stvara i raste. Da ne izgleda kao da kukam, radije ću ponovo maštati o svojoj zadnjoj ljetnoj destinaciji, Dubrovniku. I zato moje ljeto su: Rovinj, Rijeka, Opatija, Dubrovnik… Eto to su za mene već odavno “moja” mjesta. I to sam ljetna ja!

Kad pogledate unazad, možete li izdvojiti trenutke ili periode života koji su Vas najviše oblikovali?

Udala sam se rano i rano sam postala majka. Rodila sam troje djece. Mijenjala sam države, gradila domove uvijek iznova. To “graditeljstvo” zauvijek je ostalo dio mog karaktera; gdje god da se nađem, pokušavam izgraditi nešto – pomirenje, odnos, most, društvo, posao, zajednicu. Naravno, činjenica da smo kao mlada obitelj puno putovali, bez ikog svog, utjecala je na moju sposobnost da se snađem gdje god me se baci… No za to me, rekla bih, pripremilo i moje djetinjstvo u Rovinju i Rijeci, gdje sam na svom Pony crvenom biciklu često sanjala bježeći od nekih stvari u realnosti. Bježala od nekih rano upoznatih tuga, vapajem za savršenom obitelji. Neka prijateljstva koja imam, čak i po 35 godina, i novija po 20 godina, na što sam jako ponosna, također su me uvelike obilježila. Upravo odnosi s najbližima imaju veliki utjecaj na mene i na to tko sam i što sam. Ženska prijateljstva moja su najjača sigurnosna mreža i možda najveća oznaka mog identiteta. Isto tako ne mogu ne biti neiskrena i reći da me brak i razvod nisu obilježili i definirali kao osobu. Upoznaš se u svim situacijama i zavoliš se u istima jer nema druge. Pravi “mi” postajemo kad prigrlimo sve svoje dobro i loše, a izazovi su tu da ti Taj gore “pokaže” kako on ima bolji plan za tebe i da je svako zlo zaštita od nekog većeg zla te put ka nečem što je tvoje, put ka samom sebi ili pak samo putokaz da moraš drugim smjerom… Definitivno tada rastemo i postajemo nešto, ili ne rastemo i ostanemo tamo negdje iza, kriveći cijeli svijet za naše neuspjehe. Danas znam da sam baš tamo kamo sam morala stići, i zadovoljna sam. Jer svako je zlo za neko dobro.

“Ženska prijateljstva moja su najjača sigurnosna mreža i možda najveća oznaka mog identiteta.”

Haljina Victoria Beckham, Heraldi for Women. Naušnice i prsten Zara

Koje su bile najveće lekcije koje ste morali savladati u poslu, ali i privatnom životu?

Izdaju i laž ne podnosim. Bolesno sam, patološki lojalna, ali isto očekujem i od drugih. Kad namirišem izdaju, postajem ulična mačka. Znate te beštijice? Najslađe su na svijetu, najpametnije, najumiljatije… ali znaju i napasti. Ne dam na sebe i svoje. Ima divna knjiga o jednoj takvoj mački, Miu, zove se “Brod za Issu” Roberta Perišića. Ta vrsta lojalnosti, koja nikad nije motivirana koristoljubljem nego čistom intuicijom, nešto je u čemu se ja jako pronalazim. Odlično štivo za ljeto pa evo i preporuke.

Što je ono što Vam je u teškim životnim trenucima i prekretnicama davalo najveću snagu i guralo Vas naprijed?

Obitelj, prijatelji, a prije svih, moja djeca. Mali krug velikih ljudi, kako je pjevao naš Massimo. Bez tih ljudi koje mogu nazvati u 04:00 kad mi ugiba pas (stvarna priča), dok plačem, a ne znam ni sama zašto, kad sam neodlučna, nepodnošljiva, nikakva, najbolja i najgora… Dok dolaze Božići, Uskrsi, rođendani, a ti si ih drukčije zamišljao…. Kad plačeš, ali više ne od tuge, već nemoći, ili se smiješ do suza i svjestan si trenutka sreće, e tu su oni – obitelj, prijatelji… i djeca da, ali od dosta navedenog ih najčešće štedim jer mama je ta koja se ničega ne plaši i koja sve može. Nekad ih vidim kako me gledaju kao svemoguću i besmrtnu (smijeh), imam taj zeznuti stav iza kojeg se ne može iščitati realno stanje. Kad mi je najgore, najviše se smijem, a smijem se i kad mi je najbolje, tako da samo najbliži znaju tko sam… Smijem se stalno i to planiram raditi i nadalje, prezirem biti žrtva ičega. I da se vratim na početak pitanja, tko je moja snaga? Moja snaga je “sveto trojstvo” – obitelj, djeca i prijatelji!

Što ste naučili o sebi i svijetu kroz godine?

Ljudi su stvoreni za to da prežive. A ja sam nekako odlučila da želim svima uljepšati život, pa i sebi, koliko god mogu. Da život ne bude puko preživljavanje, nego da uživamo dok smo tu. Želim da je sve “u fulu” i da je život lijep, i želim uvijek, i kad nije dobro, naći dobro, uživati u njemu. Često sam bila najsretnija u neimanju ničega, a kad se nekome činilo da živim bajku, bila sam najtužnija. Danas sam stabilno i zrelo prilagodljiva u svim stanjima. Nabacim osmijeh i briga me (smijeh).

Koja je Vaša definicija sreće? U kojim to trenucima pomislite “sretna sam”? 

U Maksimiru s Tessom (jer ostala djeca baš, baš danas ne mogu nikako, lol). U hotelskoj sobi s prijateljicom dok pijemo prvu jutarnju kavu i trbusi nas bole od smijeha. Kad pronađem savršenu modnu kombinaciju – u vlastitom ormaru, zaboravljenu, kad me prijatelji nasmijavaju u WhatsApp grupama usred dana, kad plešem, pjevam, a sluha nemam, kad me pogodi pjesma na radiju, kad sam sva morska, slana, sve me štipa i ljeto je, špageti u Istri, pizza u Trstu, kava u kvartovskom bircu, ćevapi u Okrugljaku. Nedjelja kad je ponedjeljak neradni dan i djeca ne idu u školu pa ih ne moram poput robota u šutnji voziti u školu kao što to radim već 17 godina, uredna kuća, miris čistoće, ljudi koje volim i njihova sreća, dva produžena espressa u velikoj šalici s hladnim mlijekom sa strane i dva kroasana od čokolade (smijeh) u kvartovskom bircu, dok kuham za voljene (obožavam to) i dok su svi sretni i svima je ukusno i svega je previše… I ja stalno “davim” pitanjem: “Je li finoooo?”…

Kad volim i kad sam voljena… Definicija sreće kad je manje više… I kad riječi vidim kroz djela… Kad mogu biti ono što stvarno jesam i kad sam prihvaćena baš takva opaljeno normalna, iskrena i vječni borac za pravdu kako je ja vidim. Kad smijem reći i imati mišljenje, kad sam shvaćena dok govorim: “Dozvolite mi da nemam povjerenje u ljude, previše su me boljeli i povrijedili, baš onda kad sam im najviše vjerovala, a istina je da sam samo trebala vjerovati sebi…” Sreća je kad znaš da si s onima koji znaju svaku tvoju ranu i stalno je imaju na oku, da je netko ne dotakne. Sreća je ostati svoj sa svojim ljudima.

Košulja Minami. Korzet podsuknja Sportmax

Koje su najveće lekcije koje Vam je osiguralo majčinstvo?

Da ne može sve biti savršeno. Da naša djeca nisu nastavci nas, da su individue koje možda nekad nemaju veze s nama i da ćemo ih i kao takve ludo voljeti, ali i prihvaćati ako odu… Ta vrsta ultimativne ljubavi postoji samo u majčinstvu. Najviše suza ispustiš zbog njih i najviše ponosa imaš za njih. Najjače bitke i ratove vodiš samo za njih… I da, najteže putove moraš nekad prohodati sam. Najveća očekivanja imaš od onih koje najviše voliš… i tu je “kec”… tu padaš (smijeh). Nema očekivanja, ima samo prihvaćanja svega. Preslikavam tu lekciju i misao i na sva druga životna i ljudska očekivanja. Da se sva djeca rađaju kao čista bića i da oni postaju ono što im mi dajemo, usađujemo, ono što vrednujemo, njegujemo. Da oni dugi niz godina gledaju samo nas i naša djela, da sve što oni postanu dolazi iz kuće… Da se svi rezultati vide, ne onda kad mi to želimo, nego kad se njima počne događati život i kad krenu u svijet. Da se dobri odnosi u obitelji grade, njeguju, da se za voljene boriš sve dok ne uvidiš da se više nemaš za što boriti… Da pokažeš djeci da si sve pokušao, ali ako ne uspiješ, znaš da ti je savjest mirna. Da je ego neprijatelj, da je ljubav pokretač.

Što smatrate najizazovnijim danas kad je riječ o odgoju djece? Što je Vama predstavljalo najveći izazov u odgoju?

Imala sam troje djece u posve različitim životnim fazama i uvjetima. Mogu vam samo reći: nikad nije lako. Ni kad radite sami, a muža vam nema, ni kad ste na kraju svijeta s bebom, sami, ni kad ste doma. Ni kad se, eto ti vraga, baš petkom “zakuri” s temperaturom od 40. Sam si, moraš u Klaićevu, a drugo dvoje nemaš kome ostaviti pa ih vučeš sa sobom. Sjećam se dana kad sam rodila prvo, rekla sam si: “Bože mili, Iva, nikad više sama i nikad više bez tog osjećaja u trbuhu, savjesti i odgovornosti…” Uvijek sam bila ljubiteljica reda jer mislim da i djeci to treba – red, disciplina, granice. A kad su ih krenuli probijati, morala sam i ja korigirati svoj perfekcionizam i pustiti ih da rašire krila. Znam da će se vratiti i da znaju da mogu. Djeca su najveći životni izazovi. Teško je biti jedan autoritativan roditelj, a istovremeno biti good and bad guy. Svašta se tu još može napričati i puno još posla imam, pitajte me za deset godina jesam li uspjela.

Koje su to vrijednosti koje želite svojoj djeci ostaviti u nasljeđe?

Lojalnost obitelji, prijateljima, iskrenost, poštenje, sposobnost da stvore dom i pod vedrim nebom i u hotelu, i u prekrasnoj kući i u malom stanu ili bez stana gdje god žele, ali da osjećaju da ga uvijek imaju… Dom je u njima i meni dok postojim… Najvažnije – hard work. Ispravan život je jednostavno – hard work, pravičnost, odanost, vizija… Samopoštovanje i samopouzdanje jer bez toga nikog drugog ne možeš poštovati. Borba za sve što vole, borba za ljude, ljubavi, životinje, manjine, različitosti, ugrožene, slabije, borba za istinu i pravdu.

Kako biste opisali sebe samu? 

“Što će ti ako nije malo luda”, znate taj grafit (smijeh)? Malo se šalim, ali u svakome tko toliko intenzivno živi, mora biti malo ludila, onog dobrog, pozitivnog. Prijateljica sam. Dobra kćer, mama koja možda nije znala sve najbolje, ali je radila najbolje što je znala i mogla. Znam voljeti, znam previše voljeti, znam da me se može voljeti, zeznuta, teška i svoja, ponosna, kategorična, principijelna, koja i dalje uči voljeti sebe na ispravan način, vrijedna, bolesna čistunica (smijeh). Eto. To bi bilo možda najkraće definiranje… Oni koji me znaju dodali bi još pokoju (smijeh)…

Što najviše volite kod sebe, a što je ono što biste možda promijenili da možete?

Voljela bih da sam se u određenim trenucima manje dokazivala (znate ono, ja sam pametna, sposobna, pokušavala sam skidati stigme sa sebe, poput epiteta bivše žene bivšeg nogometaša, bivše manekenke, djeteta razvedenih roditelja – nisam “roba s greškom”…), manje tražila validacije od ljudi izvana, ali to je boljka gotovo svake žene moje generacije, bojim se da je to i do odgoja… Naprosto nismo vjerovale da smo dovoljno dobre za velik poslovni uspjeh, za važan razgovor, za podjelu moći, za velike stvari. Danas puno više vjerujem u sebe, ali je taj imposter sindrom ostavio traga na mojoj psihi. Najviše volim to što se uspijem smijati u svakoj situaciji u životu – i kad je iznimno dobro, i kad je iznimno teško. To mi nitko nikad nije uspio oduzeti. Ono što je iz svega toga izašlo jest da mi je danas, s 47 godina, toliko sve ravno “do Amerike”. Tko, što i kako me vidi, doživljava… Kompletno sam u svom filmu i svojim mislima, odlukama, u samostalnosti, mogu sve, a ne moram ništa. Mogu sa svima, ne moram ni sa kim… Ja sam se namorala… Granice su postavljene.

“Voljela bih da sam se u određenim trenucima manje dokazivala, manje tražila validacije od ljudi izvana, ali to je boljka gotovo svake žene moje generacije, bojim se da je to i do odgoja… Naprosto nismo vjerovale da smo dovoljno dobre za velik poslovni uspjeh, za važan razgovor, za podjelu moći, za velike stvari.”

Top Wiya. Hlače Mango × Victoria Beckham

Kako se hranite, vježbate i generalno održavate mladolikost i energiju? 

Malo vježbam, malo ne vježbam. Jedem sve i svašta, malo ili puno, u fazama. Nikad ne stignem raditi plan, nisam taj tip i stalno sam u pokretu. Jedem jer sam gladna. Iz gušta popijem čašu bijelog vina, ili možda dvije (smijeh). Ne volim gubitak kontrole, a idem spavati jako rano i budim se isto tako. Jedino što nikad ne propuštam jesu masaže tijela dva puta tjedno, kao i lica dva puta mjesečno te do dva puta mjesečno infuziju koktela vitamina. Možda je do toga, a možda i do mediteranske genetike. U redu, imam i pomoć mojih doktora, pa u gotovosvim najboljim zagrebačkim poliklinikama za dermatologiju imam pokoji iskorišten, a više neiskorištenih termina i tretmana. Ali, da vam budem iskrena, pola toga ne stižem i radim samo nužno…

Kako izgleda Vaša beauty rutina i što Vam je najvažnije kad je riječ o njezi lica, kose i tijela?

Lice perem u kadi dok se kupam! To je inače mjesto u koje odlazim kad se moram resetirati. Moja filozofija je da najmanje dva puta na dan tuširanjem skidam svu energiju sa sebe, ne nužno lošu već skupljenu tijekom dana od raznih ljudi, sastanaka, susreta… Ne znam, možda zvuči glupo, ali poslije se osjećam slobodno i svoje. Nakon toga ide svakodnevna večernja rutina koju ne propuštam, da sam ne znam kako umorna. Losioni, serumi, kolageni, retinoli, hijaluroni, C vitamini, kreme… Uz to, jako mi je važna kosa, poznata sam po tome da želim volumen, volumen, volumen. Moja ikona ljepote je Cindy Crawford. Sjetite se one reklame za Pepsi – jednostavno, životno, ženstveno sa sekundom seksepila, a savršeno. Malo ulice, malo glamura!

Kako gledate na “ageizam” i kako Vi gledate na svoje godine? Bojite li se starenja, ili se veselite godinama pred Vama?

Ne sjetim se starenja od tempa koji sam si nabila, možda i namjerno (smijeh). Više sam nostalgična za prošlim vremenima kad se nisam doživljavala kao mladu, lijepu, zadovoljnu ženu. Prihvaćala sam sve zdravo za gotovo te si pronalazila bezbroj mana vjerujući da vrijeme nikad neće proći…. A prošlo je. Ono kako pamtim sebe od tada, putena djevojka u Levis 501 jeansu i bijeloj majici… Danas sam zadovoljna, zrela žena u ljubavi sa svojim tijelom, duhom i umom u Levis 501 jeansu i bijeloj majici. Nikad nisam žene promatrala kroz godine, samo kroz stil i energiju. Sretna sam da svijet grabi prema tome. Nadam se takvom svijetu za svoju starost i za svoje kćeri. Sebi sam svakakva, ali mi je lijepo i ugodno u vlastitoj koži.

“Moja filozofija je da najmanje dva puta na dan tuširanjem skidam svu energiju sa sebe, ne nužno lošu već skupljenu tijekom dana od raznih ljudi, sastanaka, susreta…”

Poznati ste po svom besprijekornom modnom stilu. Kako biste ga opisali i koje su to okosnice koje čine Vaš modni stil?

Uvijek sam voljela eklektičan stil, miješanje raznih utjecaja, onih s putovanja, starog i novog, komada koje imam u ormaru desetljećima, ormara mojih prijateljica, i nečeg novog, trendi. Mislim da je ta okosnica staro – novo, vintage – trend i nešto što je najbliže mojoj duši. S vremenom sam postala klasičarka – 20 bijelih i crnih majica, sakoi, kožne jakne…. Ili bih rekla, postala sam jako komotna s malo vremena da uopće razmišljam o odijevanju osim kad mi je u opisu posla.

Kad zatvorite vrata svijeta i ostanete sami sa sobom, što najviše volite raditi, što gledate, što čitate, što Vas u tim samotnim trenucima ispunjava?

Glazba, Netflix, tišina, dobar glazbeni show. Voljela sam, primjerice, “A stranu”. Razgovor s prijateljicom, spavanje s Tessom, filozofiranje s mamom na telefonu, smijanje s onima koji jedini kuže sarkastičan humor, kuhanje za najdraža društva, puštanje glazbe na zvučnik “Maršal”, plesanje uz smijeh ili plakanje kao čišćenje duše, i to se mora… Haha, počistiti već čistu kuću, preslagivati raspored stana i ormara, leći u čistu posteljinu, nadati se da nemam telefonske pozive koji nemaju smisla i nisu za taj trenutak… Piti kavu iz svoje pozicije i gledati kroz prozor u tišini… Djeca koja se ujutro bude i jedno drugom kažu: “Još ne priča, još nije popila drugu kavu” (smijeh). Ušuškati se na kauču i ispod dekice s nekim s kim se osjećam mirno, zaštićeno, sigurno, istovremeno i sama na svijetu, a da je to dovoljno za vječnost.

Fotografije: Franjo Matković
Styling: Ana Nikačević
Make-up: Simona Antonović
Kosa: Milena Maršić za salon Glamour
Zahvaljujemo Ani Pejić iz Ana Zagreb Property na ustupljenoj lokaciji za snimanje ([email protected])