Ivana Štulić prohodala je El Camino i postigla mentalni balans. Otkrila nam je sve o tome

Kad nešto odlučite, koliko se čvrsto toga i držite? Razmišljate li o svom mentalnom zdravlju kao o svojevrsnoj “investiciji” koja će vam se vratiti kroz određeno vrijeme, koja će vas osnažiti i potaknuti nabolje?

Ako pročitate knjigu Ivane Štulić “Kako voljeti život?”, shvatit ćete jako brzo kako je na svakome od vas da svjesno birate perspektivu, svoje razmišljanje, svoj položaj, ali i da možete ostvariti što god poželite i postići mentalni balans.

Coacherica, trenerica, konzultantica i magistra primijenjene pozitivne psihologije Ivana Štulić u svojoj knjizi opisuje iskustvo hodanja po El Caminu – dan po dan, a sve to kroz sferu pozitivne psihologije kako bi svojim čitateljima pokazala da je doista lako zavoljeti život i biti radosniji. Jer ipak, koliko god se činilo nemoguće i nedostižno, uvijek se u svemu može naći i trunka nečeg dobrog i nečega što daje snagu za ići prema naprijed.

Popričali smo s Ivanom koja nam je otkrila što je nju navelo da krene na taj put, s kakvim borbama i premišljanjima se susretala, ali i kako se njezin život promijenio nakon tog putovanja.

Ispričaj nam malo više o svom iskustvu hodanja po El Caminu. Što te zapravo navelo na taj put, kako si osjetila da je to – to i da “moraš” ići?

I inače volim planinariti i hodati te sam već dulje vrijeme razmišljala kako bi bilo zanimljivo otići na neki trail. Paralelno sam bila na nekoliko predavanja ljudi koji su prehodali Camino, pročitala jednu knjigu i sve više mi se počela sviđati ideja da se i sama odvažim na takvo putovanje. Kako sam do tada živjela i prilično intenzivno i radila puno, poželjela sam i malo stati te napraviti reset od užurbane svakodnevice i promisliti o svom životu i tome što želim za dalje. Želja da odem rasla je sve dok nisam krajem 2017. godine odlučila da ću u 2018. otići, i još krenuti na svoj rođendan kako bi to bio simbolički novi početak.

Kako ti je na cijelom putu pomogla pozitivna psihologija? Jesi li imala neke borbe, premišljanja tijekom cijelog tog putovanja?

Pozitivna psihologija mi je na putu, a i inače u životu stalna suputnica. Sve što sam godinama proučavala, a i što sam naučila na magisteriju primijenjene pozitivne psihologije koji sam završila u Engleskoj, trudim se svakodnevno primijenjivati pa je to bio slučaj i na Caminu. Tako sam redovito prakticirala svoje snage, povezivala se s ljudima koje upoznajem, osjećala zahvalnost, razmišljala o smislu, tražila sreću u malim stvarima, kao i motivirala se kad mi postane teško. Bilo je više izazova, što vanjskih, što unutarnjih, bol u nozi koju sam imala još prije puta, pa kad stvari ne idu onako kako si planirao, jednom sam i krivo skrenula te si produljila već ionako dugu kilometražu za taj dan, zaradila sam i crijevne gliste, doživjela loše vremenske uvjete… a i bilo je unutarnjeg procesuiranja životnih događaja koji su me snašli prije puta, razmišljanja o odnosima, smrti, ljubavi, oprostu… Sva sam ta promišljanja iskreno sam prenijela u knjizi pa se čitatelji mogu i povezati s iskustvom, kao i naučiti što oni sami mogu učiniti kad se nađu u sličnim situacijama.

Ima li neka tajna na koji način si održala mentalni balans i motivaciju, što te vodilo prema naprijed iz dana u dan?

Trudila sam se slušati svoje tijelo i ono što mu treba – ako treba odmor, stala sam, ako sam osjetila da mogu još, išla sam dalje. Taj pristup mi se jako isplatio jer sam imala puno manje problema sa žuljevima i iscrpljenošću nego drugi koje sam tamo sretala. Također, fokusirala sam se na ono što je bilo direktno ispred mene, bez prevelikih očekivanja da nešto moram – prijeći x kilometara ili stići baš u ono mjesto gdje idu svi drugi. A najviše pomaže upravo kretanje prema naprijed, korak po korak, tako se može puno dalje stići nego ako razmišljaš o tome što te sve može snaći po putu i hoćeš li to moći ili ne. Na kraju sam pobrojala sve korake koje sam napravila da bih stigla do cilja i broj je ispao uistinu impozantan – 1.200,00 tisuća koraka. Čovjek ni ne zna za što je sve sposoban dok se ne odvaži krenuti i ako ostane vjeran samom kretanju prema naprijed. Možda i ide polakše ili manjim koracima nego drugi, ali uz upornost i postojanost može se puno toga ostvariti. I na Caminu i u životu.

Kroz knjigu dosta govoriš o ljudima koje si srela putem, s nekima se sprijateljila… Jesi li s kime ostala u kontaktu?

Ljudi su pravo bogatstvo Camina. Na takav pothvat moram priznati da se odvaži neka posebna vrsta ljudi. Tamo sam srela više zanimljivih ljudi u mjesec dana nego na svim drugim putovanjima. A i u prosjeku su ljudi tamo otvoreniji, topliji, dublji, ipak vas povezuje neka posebna motivacija za ovakvim drukčijim iskustvom koje se većini drugih ljudi čini prilično suludim.

U roku od godinu dana otkad sam se vratila srela sam se ponovno s ukupno četvero ljudi koje sam tamo upoznala, što mi je bio pravi blagoslov. Najviše sam u kontaktu s Francuskinjom Claire, s kojom sam se puno družila drugi dio puta. U međuvremenu smo obje postale mame pa imamo dodatnu zajedničku temu. Nadam se da ću imati priliku opet je vidjeti.

Kako ti se život promijenio nakon tog puta, što si naučila?

Vratila sam se ispunjena srca, još jasnije vizije koja je moja misija u ovom životu – širiti pozitivnu psihologiju i inspirirati ljude i organizacije na promjenu, nevjerojatno zahvalna na tome što sam uspjela to sve proći, i fizički i psihički, i što sam upoznala tako divne ljude. Malo je reći da me to iskustvo obogatilo na jedan poseban način i uvijek kad se sjetim svog puta razvuče mi se osmijeh na lice. Naučila sam ili potvrdila sama sebi, između ostalog, da treba slijediti svoj unutarnji glas, da se život nalazi s druge strane straha, i da u velikoj mjeri sami stvaramo svoj život i svoja iskustva – iznutra prema van.

Koju poruku danas možeš izvući iz tog perioda svog života? Možeš li u dvije riječi opisati cijelo svoje putovanje?

Poruka ima više – neke od njih su da se uvijek treba nastaviti kretati prema naprijed, da smo tu da bismo rasli, da se život sastoji i od sreće i od tuge, i da nam je potrebna cijela paleta osjećaja i iskustava kako bi bili uistinu živi. Da je život samo jedan te kako je na nama da ga dobro iskoristimo. U knjizi na samom kraju gdje sumiram svoje učenje spominjem i jedan izraz koji sam jednom pročitala u članku, a koji mi se jako svidio – da je život kombinacija focused ambition i optimistic surrender (članak je bio na engleskom) – fokusirane ambicije i optimističnog prepuštanja te da stalno trebamo i postavljati ciljeve, ali i naučiti se prepuštati trenutku i životu. Plesati sa životom ili surfati na valu – koja god metafora vam je bliža. Najviše od svega, da nam pozitivna psihologija ima jako puno toga za ponuditi da poboljšamo kvalitetu svog života, a na nama je da budemo dovoljno mudri primijeniti je.

U dvije riječi teško, ali evo pokušaja da sažmem putovanje u jednu rečenicu: Samo se nastavi kretati prema naprijed i bit će sve u redu.

Pozitivna psihologija je tvoj život. Što bi savjetovala drugima kako da je i oni prakticiraju? Postoje li neki koraci koje mogu učiniti baš svi, a da vode do boljeg mentalnog zdravlja i sreće?

Dobro rečeno, uistinu jest.

Svima koji su zainteresirani primijeniti je na svoj život preporučujem da me zaprate na društvenim mrežama jer puno objavljujem na tu temu, a i postoji Škola pozitivne psihologije na mom Youtube kanalu gdje opisujem razne koncepte unutar desetak minuta i dajem savjete kako ih primijeniti.

Ono što bih svima preporučila za početak jest da krenu prakticirati zahvalnost. Svaki dan bar jednom da stanu i zapišu što se u tom danu dobro dogodilo – od sitnica – npr. bilo je sunčano, do toga da vam je kćer rekla kako vas voli. Na taj način počinjemo više primjećivati sve ono što je dobro u našim životima i počinjemo to više cijeniti. Sama ta zahvalnost dovodi nas do veće sreće i boljeg mentalnog zdravlja, što je dokazano u znanstvenim istraživanjima. Nadam se da mi nećete vjerojati na riječ nego i sami isprobati. 🙂 Sretno!