Ivana Vinković Vrček: “Pandemija plastike za nadolazeće generacije bit će puno gora od ove uzrokovane koronavirusom”

Da je plastika jedan od gorućih problema današnjice, svi znamo, no u posljednje vrijeme često čujemo i za termin mikroplastika. O čemu je točno riječ, koliko unosimo mikroplastike i na koji način ona utječe na naš život, saznajemo u razgovoru s dr. sc. Ivanom Vinković Vrček, znanstvenom savjetnicom na Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada te voditeljicom NanoBioFaces znanstvene grupe.

Dr. sc. Ivana Vinković Vrček trenutačno u Laboratoriju za nanomedicinu i nanotoksikologiju istražuje učinke nanoplastike na ljudsko zdravlje, a što nam je sve otkrila o ovim česticama i njihovoj štetnosti, doznajte u nastavku.

Što su mikro i nanoplastika?

Godišnje se proizvede oko 400 milijuna tona plastike, više od 50 kg po stanovniku. Uz čovjekovom oku vidljivu uporabnu plastiku, izloženi smo i konzumiramo i mikroplastiku koju čine čestice nevidljive ljudskom oku. Manji dio mikroplastike ciljano se proizvodi u industriji polimera za primjenu u različitim proizvodima, primjerice tekstilu. No zabrinutost stvara nenamjerna “proizvodnja” mikroplastike prilikom razgradnje većih plastičnih komada i ambalaže u okolišu, ali i u živim organizmima.

Koji su najveći problemi?

Plastika oku vidljiva može se raspasti na mikročestice abrazivnim djelovanjem vode, djelovanjem  ultraljubičastih zraka te raznih kemijskih i bioloških procesa. No, mikroplastika se dalje može razgraditi na još sitnije komponente koje su veličine na nanometarskoj skali. To su plastične nanočestice ili nanoplastika. Vidljivu je plastiku moguće ukloniti iz okoliša, a mikroplastika i nanoplastika ostaje integralni dio tog okoliša te predstavlja trajan javnozdravstveni i ekološki problem.

Na koji smo način izloženi takvim oblicima plastike?

Smatra se da je pitka voda najveći izvor mikroplastike i nanoplastike kojima su ljudi svakodnevno izloženi, posebno ona iz plastičnih boca. Znanstvenici procjenjuju da svaki čovjek tjedno unese u svoj organizam pet grama mikroplastike ako pije flaširanu vodu. Međutim, mikroplastika i nanoplastika rasprostranjena je svuda oko nas, u morima i oceanima, u tlu, u amabalaži za hranu, u biljkama, u ribama. Procijenjeno je da je masa ukupne mikroplastike u moru danas tek tri puta manja od mase riba u svjetskim morima. 

Dr. sc. Ivana Vinković Vrček

Koliko čovjek unosi mikro i nanoplastike?

Ti mali, često nevidljivi, komadići mikro/nanoplastike lebde zrakom, plutaju po vodi, ulaze u hranidbeni lanac te danas sa sigurnošću možemo reći da je priroda nepovratno kontaminirana. Stoga je nemoguće izbjeći unos mikro/nanoplastike putem vode ili putem hrane, ili čak i udisanjem. Znanstvene su procjene na temelju podataka o prisutnosti mikroplastike u morskoj hrani, šećeru, soli, medu, alkoholu, vodi i zraku da čovjek dnevno unese 330 mikroplastičnih čestica, a za ljude koji piju vodu ili sokove iz plastičnih boca ta je brojka dvostruko veća. Samo za jednu litru vode iz plastičnih boca, posebno PET boca, određeno je da se nalazi 94 čestica mikroplastike.

Koji su štetni učinci mikro i nanoplastike na zdravlje čovjeka?

Mikro/nanoplastika je nepovratno ušla u kružni tok vode i u prehrambeni lanac, a na zdravlje djeluje poput trojanskog konja jer lako veže onečišćivala, koja onda lakše ulaze u ljudski organizam i rasporstiru se u sve dijelove ekosustava. Primjerice, njemački znanstvenici objavili su da većina flaširanih voda na europskom tržištu sadrži hormonski aktivne tvari čiji je glavni izvor plastična ambalaža koja polagano ispušta štetne kemikalije vezane na mikroplastiku u prehrambeni sadržaj. Te kemikalije remete hormonsku ravnotežu u organizmu, a konačna posljedica njihova djelovanja su spolni poremećaji, alergije, poremećaji u metabolizmu i razvoju. Čovjek je zapravo svakodnevno izložen djelovanju mikro i nanoplastike pa ne iznenađuju rezultati znanstvenih studija u kojima se povezuje izloženost mikro i nanoplastici s probavnim poremećajima ili obolijevanjem od tumora.

Postoje li regulative koliko je dozvoljeno unositi takvih sastojaka u hrani?

Nažalost, jasnih smjernica i pravilnika nema. Glavni problem predstavljaju analitičke metode za mjerenje jer osim što je nevidljiva golom oku, nanoplastika je zasada “nevidljiva” i analitičkim instrumentima. Najznačajnija politička odluka o smanjenju utjecaja plastičnih proizvoda na okoliš u EU-u trebala se provoditi od 1. siječnja ove godine, pa su s tržišta Europske unije trebali nestati plastični pribori za jelo, čaše, slamčice, držači balona, plastični štapići za uši. No to se nije dogodilo, a svaka akcija u tom smjeru inhibirana je širenjem zaraze koronavirusom. Ova je pandemija dovela do eksplozivnog širenja plastičnih proizvoda koji nas trebaju štititi od virusa, a koji će brojem i masom “pokopati” sve pokušaje da se smanji emisija plastike u okoliš. Prošle godine, samo u Kini proizvedeno je više od 100 milijardi zaštitnih maskica, od kojih će završit će u okolišu te će “plastična” pandemija za nadolazeće generacije biti puno gora od ove uzrokovane koronavirusom.

Možemo li sami nešto promijeniti?

Život bez plastike više nije moguć, a plastika predstavlja simbol kulture rasipanja, hedonizma, nemara i komocije današnjeg modernog čovjeka. Jedino rješenje vidim u uvođenju financijskih (ekoloških) nameta i opterećenja koji bi obeshrabili ljudi da nepotrebno troše plastične proizvode i vode brigu o njihovoj uporabi, odlaganju i recikliranju.

Pripremila: Antonija Vrčić

Foto: Kseniia Zatevakhina/iStock/Getty Images Plus via Guliver, Privatna arhiva