Je li nam 2020. donijela kolektivnu svijest ili kolektivni hejt?

Tvrdnja koju smo u posljednjih osam mjeseci najviše čuli i čitali kaže da je pandemija koronavirusa zauvijek promijenila svijet te da će 2020. godina ući u anale.

I dok je svijet polako ali sigurno mijenjao svoj oblik, a navedena tvrdnja postajala izlizanom i (mnogima) napornom, isti taj svijet neprestano se dijelio na dvije međusobno suprotstavljene polutke. Kultura hejta postoji otkako nam je internet pokazao sva svoja lica i načine na koje ga možemo koristiti, stoga cyber bullying i sve njegove vrste nisu bili nepoznanica ni prije pandemije. No nemoguće je ne primijetiti prodor negativnosti koja je mnogima od nas bila apsolutno nepotrebna u cijeloj ovoj novoj realnosti. Postavlja se pitanje jesu li pandemija koronavirusa i novo normalno u kojem se nalazimo ljudima dali povod za glasniji hejt te jesu li se, zbog globalnog ludila, rodile nove vrste nezadovoljstva koje se ispoljava kroz vrijeđanje, osuđivanje i nerazumijevanje drugačijih od sebe?!

Već krajem ožujka bili smo zatočeni u svojim domovima. Društvo, koje je naviklo živjeti užurbanim životom, odlaziti na kave na kojima se ispija alkohol, satima šetati u shopping centrima i vikendom se gurati u masi te zaboravljati na radni tjedan, bilo je osuđeno na “četiri zida” i osobe s kojima te zidove dijele. Početak je bio jednako zbunjujuć za sve. Svi smo mi mislili kako ćemo kroz mjesec dana uživati u svim blagodatima proljeća, kave ćemo prebaciti na terase, a vikendima plesati pod zvijezdama. No virus je, kako kažu, ozbiljan, a druženja su zabranjena. Život kakav smo poznavali stavljen je “na pauzu”, “novo normalno” nešto je na što se moramo naviknuti.

Kolektivna svijest ili kolektivni hejt?

Iako su mnogi (bili) uvjereni kako će ova pandemija utjecati na promjenu kolektivne svijesti nabolje, ponovno smo pokazali koliko možemo biti loši jedni prema drugima. Otkazi, propale poslovne prilike, upropašteni životni planovi, otkazani letovi, putovanja kao najveći SF 2020. nisu bili dovoljni da budemo nježni jedni prema drugima. Višak slobodnog vremena i pretjerano korištenje interneta ljude je najprije natjeralo da se podijele u dvije karantenske grupe. U prvu su grupu bili uključeni svi oni koji su svojim slobodnim vremenom baratali bez problema i žaljenja. U njihov dan stala je jutarnja joga, vrući čaj, vođenje dnevnika vlastitih misli i zahvalnosti, čitanje knjiga, korištenje društvenih mreža sa svrhom i pronalaženje sebe na svim poljima i u svim dubinama.

U drugu su grupu ušli svi oni kojima nije bilo jasno koliko zapravo sati traje dan i prolazi li im vrijeme presporo ili prebrzo. Njihov se dan sastojao od buđenja kad god nije vrijeme za to, gledanja serija i filmova, jedenja u krevetu, ispijanja vina i piva u pidžami te besciljnog i pretjerano dugog skrolanja po društvenim mrežama. Nije trebalo proći dugo vremena da se ove dvije grupe suprotstave. Kao u nijednom besmislenom online ratu, nije poznato tko je započeo rat karantenskih grupa.

No ono što znamo i za što imamo dokaze jest javno prozivanje “lijenih” i “neambicioznih” pripadnika druge grupe od strane istaknutih članova prve grupe. Oni koji su stajali sa strane, glasno ističući da ne pripadaju niti jednoj od grupa, pitali su se čemu rat usred situacije koju još uvijek nitko ne razumije. Čemu hejt? Situacija i težina koju je zajedničkim snagama trpio cijeli svijet trebala nas je povezati, učiniti nježnijima i brižnijima, no mi smo ponovno odabrali mrziti, raditi razlike i nemati razumijevanja jedni za druge.

Hejt naš svagdašnji

S jedne strane imamo videa koja tjeraju na suze, Talijane koji sviraju kroz prozore, bake i djedove koji plešu zagrljeni, Španjolce koji su u Barceloni napravili tulum za cijelu ulicu plešući na balkonima. S druge strane imamo nas, koji u trenucima u kojima bismo se trebali virtualno grliti biramo strane i oštrimo prste za raspravljanje putem komentara, opisa ispod instagramskih fotografija, videa i kolumni. S jedne strane imamo gomilu poučnih i korisnih informacija te mnoštvo profila na društvenim mrežama čiji se autori trude napraviti razliku, širiti ljubav, podučavati, prihvaćati i tjerati nas da rastemo. S druge strane imamo one kojima sve neprestano smeta, one koji ne biraju riječi i koji otvoreno i glasno vrijeđaju ljude koji nisu napravili ništa loše. Uče nas da prava ljubav ne poznaje granice, razlike niti godine, a ja se pitam što je s mržnjom? Mržnja je, čini mi se, jačala s mjerama stožera i širila se poput pandemije. Jesmo li ove čudne i teške 2020. godine odabrali biti netolerantni? Jesmo li, u jeku pandemije koja nas je zbunjivala, odabrali vlastitu ojađenost prebacivati na druge?

Odavno sam naučila da krizne situacije osobe pretvaraju u ljude ili zvijeri. Drugih je, prema riječima mog oca, uvijek više, stoga ni ne čudi činjenica da je hejt postao dio naše svakodnevice. Ružne riječi, nažalost, odjekuju glasnije, no dobra je stvar što ih uvijek možemo ispraviti lijepima. Ako gledamo na pandemiju kao na globalnu katastrofu, nije teško pronaći izvor i razlog sveopće ojađenosti koja se kod različitih ljudi različito manifestirala. Mržnje je uvijek bilo, bit će je i kada pandemija koronavirusa bude iza nas, no mnogi će se složiti da su im novi (pandemijski) oblici mržnje ipak više smetali. Nitko te ne tjera da nosiš masku na ulici ako si uvjeren u to da je koronavirus izmišljotina za kontroliranje mase, no zašto javno vrijeđaš osobe koje su se odlučile štititi? Nitko te ne tjera da radiš na sebi, no zašto ismijavaš osobe koje su se usred pandemije odlučile posvetiti sebi?

Mržnja ovih mjeseci doista ne poznaje godine, oblik, spol te sredstva svog transporta. Mrze djeca na TikToku dok vrijeđaju pripadnike LGBTIQ+ zajednice. Mrze ljudi na Instagramu dok pišu komentare protiv onih koji pokušavaju promijeniti svijet nabolje. Mrze majke koje pokušavaju ocrniti druge majke putem komentara na YouTubeu. Mrze veliki i mali, mrze bez obzira na spol, boju kože i religijsku (ne)opredijeljenost, a svijet se nastavlja vrtjeti u svom novom normalnom smjeru. Pandemija nas je trebala naučiti poštivati tuđi tempo, ne izrugivati se slabostima drugih te pomoći susjedu u nevolji. No mi smo, usudila bih se primijetiti, odabrali ono drugo. Je li tomu doprinio višak vremena koji nam je donio prvi lockdown, nemogućnost uživanja u sebi i sa sobom, previše vremena provedenog na internetu, a premalo među ljudima ili strah od nepoznatog – možemo samo nagađati. No jedno je sigurno – 2020. godina zauvijek će biti zapamćena kao godina koja je trebala doći s uputama, a pandemija kao sila koja nas je došla opomenuti te nam pokazati da ne možemo kontrolirati baš sve. Dobra je stvar što vlastita djela i riječi uvijek možemo birati. Što nam se još treba dogoditi da odaberemo ljubav?

Foto: ROBIN WORRALL/Unsplash