U studiji na gotovo 500 studenata, gotovo 20 posto sudionika prijavilo je klinički značajne simptome mizofonije. Ponovno je utvrđeno da su se simptomi često podudarali s anksioznošću, depresijom i OKP-om.
Majka jedne američke djevojčice primijetila je da s njom nešto nije u redu dok je imala osam godina. Ona bi zakašljala, a malena je uši pokrila rukama i pobjegla. Što je bila starija, simptomi su bili sve izraženiji. U trenucima bijesa, udarala je majku, urlala, lupala glavom u zid… Pokušavala je stopirati sve zvukove koje proizvodi njezina majka.
Prestankom bijesa vraćala se u normalu, ali tada bi imala napadaje grižnje savjesti. Njihova svakodnevica počela je izgledati ovako – svaka je u svojoj sobi, ne susreću se često, a komuniciraju dopisivanjem na internetu. Zbog mizofonije je morala napustiti školu jer nije mogla podnositi tamošnje zvukove. Školovala se kod kuće, vrlo rijetko izlazila, a spavala je sa slušalicama. Nije poznato kako je danas.
Ljudi koji pate od mizofonije znaju poludjeti zbog nekog sasvim uobičajenog zvuka. Primjerice, užasno ih može iritirati zvuk nečijeg žvakanja žvakaće ili koraka, kašalj, pucketanje prstima, grebanje noktima po nekoj površini, zvuk disanja, gutanja, mljackanja, nečije zviždanje itd. Zvukovi koje većina ljudi ne primjećuje, oni ne mogu smisliti. Radi se o vrlo rijetkom psihičkom poremećaju. Prvi simptomi javljaju se u djetinjstvu, a s godinama ih iritira sve više zvukova.
Stručnjaci kažu da ljudima s tim poremećajem najviše ide na živce proizvode li neke od tih zvukova njima najbliži – članovi obitelji ili prijatelji. Tad znaju biti najagresivniji. Kod slabije izraženog poremećaja simptomi se ublažavaju lijekovima, ali pravog lijeka ustvari nema. U vrlo teškim slučajevima ljudi se znaju izolirati da bi izbjegli sve zvukove koji im smetaju. To pak vodi povlačenju u sebe i depresiji.
“Radi se o psihičkom poremećaju novijeg doba. Razgovarali smo sa 42 ljudi sličnih simptoma i oni su nam otkrili da izbjegavaju bilo kakve društvene aktivnosti, vrijeme provode uglavnom sa slušalicama na ušima, a svakodnevni pokušaju da ništa ne čuju njima su vrlo velik stres. Oni znaju da postaju agresivni i da je to neprihvatljivo ponašanje, ali to je jače od njih”, objasnili su istraživači iz Amsterdama. Oni su iznijeli dijagnostičke kriterije koji bi mizofoniju klasificirali kao novi psihijatrijski poremećaj.
Međutim, neki istraživači tvrde da bi to zapravo mogao biti simptom drugih osnovnih psihijatrijskih poremećaja poput opsesivno-kompulzivnog poremećaja ili generalizirane anksioznosti. Oni koji pate od mizofonije imaju veću učestalost depresije i anksioznosti, a povezan je s OKP-om, što otežava utvrđivanje je li nepodnošenje određenih zvukova previđeni simptom tih poremećaja ili je sama po sebi dijagnoza.
Margaret i Pawel Jastreboff, istraživači sa Sveučilišta Emory u SAD-u, koji su prvi stvorili taj izraz, tvrde da je su ta stanja povezana sa smanjenom tolerancijom zvuka. Kažu kako neki ljudi mogu doživjeti mizofoniju, ali to na njih ne bi utjecalo na kliničkoj razini, no drugi su skloni ozbiljnijim reakcijama.
U studiji na gotovo 500 studenata, gotovo 20 posto sudionika prijavilo je klinički značajne simptome mizofonije. Ponovno je utvrđeno da su se simptomi često podudarali s anksioznošću, depresijom i OKP-om, kako prenosi mentalfloss.com.
