“Sasvim iskreno” je novi podcast dviju terapeutkinja o stvarima koje nas sve ponekad muče
Novi podcast Sasvim iskreno, koji su pokrenule dvije uspješne terapeutkinje s dugogodišnjim iskustvom – Dubravka Fazlić i Teodora Delić, mjesto je ...
Kiša je neumorno padala tjedan dana, no nedjeljno jutro bilo je djelomično suho, i ugodno prohladno. Judita Franković Brdar na snimanje je stigla nakon proslave svog 43. rođendana. Opuštena i zadovoljna. Obožava jesen, rekla je, jer joj donosi neku utjehu, mir i vjeru u to da će sve biti dobro.”Svijet mi se ujesen čini nekako velik, a mogućnosti neograničene. Preplavi me osjećaj nekog unutarnjeg mira. Volim nježno jesensko sunce i prijeteći vjetar”, kaže i govori kako u posljednje vrijeme ekstremnih klimatskih promjena gubimo privilegiju osjetiti sva godišnja doba te njihovu ljepotu i mirise. Prevruće ljeto pamtit će i po snimanju novog nastavka uspješnog filma “Dnevnik Pauline P.”, ali i po još jednoj nagradi koja joj je stigla kao šlag na tortu obilježavanja 20 godina njezine uspješne karijere. Popis filmova, serija i predstava u kojima je glumila dugačak je, no zajedničko svim tim projektima na kojima radi jest njezina strast kojom im pristupa. Jer gluma je za nju, kako nam kaže, poziv, a svaki projekt nova prilika za transformaciju kroz različite likove i različite forme.
Upravo smo ovih dana snimili zadnje kadrove i pretpostavljam da nove zgode Pauline P. možemo očekivati kroz kojih godinu dana u kinima. Paulina i njezino društvo malo su porasli i u ovom nastavku more ih neke nove brige, ali kao i u prvom dijelu, s njima se suočavaju na zabavan i sebi svojstven način koji je publika voljela i u prvom dijelu, tako da vjerujem da će i ovaj gledati s velikim veseljem i djeca i roditelji. Meni je bilo predivno i prezabavno. Presretna sam što sam i u ovom dijelu imala priliku tumačiti Paulininu mamu sa svim njezinim manama i vrlinama.
Presretna sam što sam dobila Arenu za tu divnu ulogu. Nota je od prvog trenutka bila nešto što me glumački jako uzbuđivalo, ali nisam mogla ni zamisliti kakav će odjek imati. Jedna mi je djevojka na Puli rekla: “Kad odrastem, želim biti Nota!” Zar to nije prekrasno? Nota je baš nekako naišla na srca gledatelja i to mi je baš drago. Promjene počinju s pojedincima i njihovim akcijama i odlukama.
Mogla bih ja sada reći nešto utopistički, ali od toga nikakve koristi. Mislim da na kraju dana pojedinac svojim postupcima mijenja svijet. Pojedinac je ona iskra koja ima sposobnost pokrenuti promjenu svojim odlukama i postupcima ako dovoljno dugo uspije održati plamen živim. Da se nadovežem na prethodno pitanje, to nije bilo lako ni onda kao što nije ni danas, nikad nije lako biti svoj i drukčiji.
“Pojedinac je ona iskra koja ima sposobnost pokrenuti promjenu svojim odlukama i postupcima ako dovoljno dugo uspije održati plamen živim.”
Biram projekte tako da mi budu izazov, biram uloge koje su različite i to me u glumi najviše zanima. Baš to mi je zanimljivo, da me istovremeno možete gledati u jednom veselom dječjem filmu i period piece drami u dva potpuno različita lika! To me u glumi uzbuđuje, mogućnost transformacije, različiti likovi i žanrovi, različite forme. Ne zanima me tipski casting, ne zanima me biti stavljena u neku ladicu, uvijek sam na svom putu tražila različitost i za to se borila. Jedno te isto mi je dosadno, a dosadno mi se ne da. Likovi i projekti moraju mi se dati, uzbuđivati me jer gluma za mene nikad nije bila posao, bila je poziv, strast i nužnost.
U ovim godinama čovjek zaboravi na nagrade, pa kad ju dobiješ, to bude ugodno iznenađenje. 😊
Sama sam sebi najoštriji kritičar i samoj sebi nametnem najteži teret očekivanja. Mislim da je važno u ovom poslu imati sposobnost samorefleksije, ali isto tako znati prepoznati kad je situacija izvan tvojih ruku, znati prepoznati kad si uistinu mogao bolje, a kad si uistinu dobro napravio posao. Učim to. Danas znam da sam neke uloge stvarno dobro iznijela.
Točno 20! To sam zapravo osvijestila upravo na Pula film festivalu ove godine, i to kad sam osvojila nagradu. Dvije žene koje su vezane za film za koji sam osvojila nagradu upravo su one koje su mi dale prvu ulogu u životu, a s kojom je krenula moja profesionalna karijera. Riječ je o Vlatki Vorkapić i Slavici Šnur u projektu “Kad zvoni?”, tinejdžerskoj seriji od 20 epizoda. Vlatka je redateljica s kojom sam zasigurno napravila neke od svojih najboljih uloga i njezini projekti za mene uvijek znače rast u glumačkom smislu. S njom sam napravila i jednu od svojih najboljih kazališnih uloga, ulogu Tonke u predstavi “Judith French”. Ali prije nego što sam krenula u profesionalni život, ono što me formiralo i pripremilo jest svakako moj susret s pedagoginjom Simonom Dimitrov Palatinuš, koja mi je svojim vodstvom i radom dala čvrste temelje i naučila da su gluma rad i posvećenost, a proces svetinja. Dala mi je alate i pustila me u svijet spremnu za sve izazove. Rad na seriji “Počivali u miru” također je jedan od važnih trenutaka. S početka karijere to su još predstave “Kraljica Vešmašina”, “Superspasiteljice” i “Vodoinstalater”. Posljednjih nekoliko godina veseli me rad s redateljicama kao što su Rajna Racz i Anastasija Jankovska. Mogla bih još puno pričati o tome, ali za to bi mi trebala cijela jedna emisija. 😊
“Glumu sam odabrala baš zato da u ovom životu mogu odjednom biti svašta. Omogućila mi je da se dotaknem raznih poslova i emocija, a nadam se da će mi u budućnosti otvoriti još puno toga što nisam isprobala.”
Ne, dobro sam birala i intuicija me uvijek vodila.
Proces, istraživanje, stvaranje to je ono što je osnova, što uzbuđuje i stvara adrenalin, to je najbolje. Sve izvan toga često opterećuje.
Izgubila sam tu ravnotežu u jednom trenutku i sada ju ponovno tražim. Mislim da je to najvažnija stvar koju čovjek za sebe može i mora tražiti.
Naravno da se trudim, to je ultimativni cilj i u životu i u glumi, sposobnost da ti “tu” i “sad”, da su ti otvorena sva osjetila, da si spreman otići u bilo kojem smjeru, da si istovremeno spreman i otvoren na sve i u tome potpuno miran. Ponekad mi uspijeva i to je sjajan osjećaj.
Kod mene je sve obrnuto – imam osjećaj da sam prije puno konkretnije znala što želim i slijedila taj put, a sada mi je sve nekako u magli, imam osjećaj da sam pretrpana informacijama, pojmovima… Zato i spominjem pauzu, mislim da je važno okrenuti se prema unutra i sebi, presložiti prioritete, ma zapravo ponovno zapaliti iskru, ponovno naći u sebi dijete koje se veseli svemu.
“Trenutačno sam u vrlo izazovnoj životnoj fazi u kojoj nije najugodnije, ali isto tako pretpostavljam da su takve faze tu da bismo iz njih učili i, ako smo spremni, prihvatiti izazove, rasli.”
Kad si OK sam sa sobom, nitko ti nije prijetnja i možeš sve!
Primjećujem da mi tijelo puno teže zacjeljuje i puno se brže umara, nešto što je prije bilo lako, danas zahtijeva puno ozbiljniju disciplinu. Nedavno sam naišla na jedan intervjuu jednog profesora kineziologije koji je rekao nešto u stilu: što si stariji, moraš raditi više da bi bio isti ili malo lošiji nego prošle godine i to je uistinu okrutna istina. Disciplina je jedino što preostaje da čovjek ostane u formi – i fizička i duhovna disciplina te konstantni rad na sebi.
Masaže si priuštim kad god mogu. A formu čuvam kroz razne treninge – volim ih mijenjati i kombinirati različite stvari, a sada me više zanimaju ciljani treninzi koji ne traju predugo, ali su ciljani. Uvijek se trudim kombinirati kardio, treninge snage i jogu, i kad god mogu, isprobati ili naučiti nešto novo…
U listopadu se izvodi nova predstava Teatra Exit u režiji Sanje Milardović “Armagedonci” i nakon toga plan je uzeti pauzu barem do kraja godine. Želim si uzeti vrijeme za sebe, napuniti baterije, duboko udahnuti i ne znati što će biti. Htjela bih gledati more, mislim da more ujesen i zimi ima posebnu atmosferu, nema ljudi, samo silovita snaga prirode…
Fotografije i kreativno vodstvo: Mare Milin
Video: Danijel Brezak
Styling: Barbara Repe
Make-up: Petra Sever
Kosa: Ana Perajica za salon Glamour