Martina Vitas: Kako biti single u doba lockdowna i potresa?

Jedna riječ najbolje opisuje kako je biti trenutno single – teško! Vrlo teško. Osobno sam još bila i pozitivna dok su nas “samo zatvorili”, no sada mi je već stvarno puna kapa svega. I ne samo meni nego i mojim single frendicama. Muški svijet to možda lakše preživljava uz pivo, frendove i plejku, ali nama ženama debelo preko tridesete, kojima je otkucavao biološki sat još i prije pandemija, sada je zbilja voda došla do grla. Prije je bilo teško naći normalnog kandidata za oca djeteta, a sad kad su svi polu ludi, s PTSP-om od gubitka poslova i potresa, izglednije je da će Tom Cruise iskočiti s ekrana iz filma Nemoguća misija i zaprositi nas nego da nađemo frajera za vezu, koji šeta po ovoj, sa svih strana, “uzdrmanoj” Zemljici.

Prije pandemije koronavirusa krenula je harati pandemija “nisam za vezu nego neobavezno druženje”. Sada se preklapaju obje dok nam se usput tlo ljulja pod nogama. Mene je, nasreću ili nesreću preskočila muka s biološkim satom, ja sam to odradila. No, biti sama doma s djetetom dok su nam se zidovi stana ljuljali lijevo-desno i nije najsretnija stvar u životu. No odradila sam i to kao i sve što već godinama odrađujem – stoički. Kao prava “žena-majka-kraljica-tata”. Nema raspadanja. Nemam pravo na to. Nema me tko pokupiti s poda. Zato stisnem zube i odradim. Tako sam i sada odradila. Maloga brzo u hodnik pa van pred zgradu. Nisam pokazivala da mi je već dosta svega. Isplakala sam se sama u autu dok se on na livadi igrao s dečkima. Nakon toga sam krenula smišljati bijeg jer sam se htjela odmoriti od svega. Nije me strah potresa jer me nije strah niti smrti. Znam da će doći ako mora doći, a šanse da mi se nešto dogodi u potresu su vrlo male. Gotovo nikakve. To sam možda provarila na Baliju, gdje sam preživjela puno razornije potrese. Na otoku tik do Balija sam trebala biti par dana, i sam bog me spasio da nisam bila tamo baš kad se dogodio potres jačine preko 8. Zato i znam da baš ništa nije u našoj kontroli i što se više trudimo kontrolirati život to će nam on više izmicati iz ruke.

Osobno me ne obuzima osjećaj usamljenosti koliko osjećaj nesigurnosti i želja da imam pokraj sebe muškarca koji bi me bar malo zaštitio ili mi rekao da će sve biti u redu. Vodim život u kojem vidim smisao i svrhu, imam prekrasnog sina i prijatelje tako da se ne osjećam usamljeno, ali sam se uslijed svega počela osjećati puno ranjivija. Dođe mi često da se poželim uz nekoga sklupčati, samo da me mazi i grli cijelu noć. Tko će ga znati. Znam samo da mogu sama, ali ne želim više. Ne da mi se i glupo je biti sama. Mi smo ljudi socijalna bića i naša je primarna potreba družiti se na razne načine, a zagrljaj je lijek. Ne mogu nakon gotovo osam godina od rastave lagati sama sebe i ne priznati si da želim da me netko grli. S druge strane, sve je manje muškaraca koji žele s nekim dijeliti život. Svi su nešto ranjeni i iskorišteni pa im se sada u ovim našim godinama više ne pomaže ženi osim sporadično, kad njima paše. Ništa pod obavezno i ništa pod radnim nazivom – veza. Veza je gora od bilo kojeg virusa i nema im spasa ako je “dobiju”. Možda govorim samo o svom iskustvu, i onome mojih prijateljica… A možda je stvarno to samo nova moda. Meni je draže onda ne biti u vezi i imati pet prijatelja koji će mi pomagati ako ih nazovem nego da imam tog jednog frenda za druženje koji mi neće doći uskočiti, jer ako to napravi, odmah će ga postati strah da ću ga sutra tražiti prsten. Ne znam… Za mene je svako odustajanje zapravo priznavanje poraza. Možda je došlo vrijeme da sama sebi priznam da je bolje da se skoncentriram na sve ostale sfere života nego na ovu koja je očito u krizi. Na “tržištu” vlada manjak spremnosti za bliskošću, što je sada svima potrebno u još većoj mjeri. Mislila sam naivno da će ovo socijalno razdvajanje u ljudima pobuditi želju za većim spajanjem, no “ćorak”. Samo je produbilo one rane odbačenosti koje svi nekim dijelom imamo. Sada se lakše nego ikada osjećamo izopčeni, nevoljeni i neželjeni. Trenutačno je, iako je potreba za kontaktom neopisiva, strah od odbacivanja na vrhuncu. Isplivale su sve naše drame jer su nas zidovi stanova suočili sa zidovima unutar nas samih. Takvi ranjeni “muvamo” se po Tinderu i Badoo aplikacijama koje su poput sajmova na kojima kravice traže nove vlasnike. Možda i griješim, ali nakon par izmijenjenih poruka s nekolicinom, više nemam pojma tko ima koliko djece, bivših žena ili koliko je visok, a kamoli što radi. Sve mi se pomiješa, plus, nemam pojma niti što sam ja kome od njih rekla. No izbora nema. Ili Tinder, ili buka naših vlastitih misli dok gledamo neku romantičnu komediju na Netflixu.

Nije dobro, drage moje… Zato ja sad šetam, radim kundalini jogu, meditiram i smišljam kako želim da mi izgleda moj budući život. Ne znam hoće li taj život biti još za ovog života, ali svakako je, ako ništa drugo, bolje sjediti na većoj koronaguzici i maštati o lijepom nego razbijati glavu o svemu ružnom što nas okružuje. Maštati o frajeru pokraj kojeg se budim, naravno i jednom i drugom nam miriši iz usta, maštati o putovanjima s moje bucket liste, maštati o novim projektima koji će mi donijeti veselje. Sada više nego ikad bitno je da se brinemo za sebe i da znamo da je normalno da nam emocije divljaju, i da smo tužni, i da mislimo kako su svi sretni u svojim brakovima iako znamo da se sada više ljudi rastaje nego ikada. Bitno je da znamo da nam mozak dosta laže dok u tišini gledamo u zid jer više nam se ništa drugo ne radi. Ili dok smo umorne od radnog vremena provedenog raščupane u pidžami jer se već dugo nismo osjetile lijepo i namirisano. Normalno je sve nenormalno što nam se sada događa. Kad nam je najgore, zagrlimo same sebe i tiho si šapnimo: “Proživjela si i veća s…. budeš i ovo!” Iza kiše uvijek dolazi sunce. Valjda će i princ tamo negdje ispod duge pričekati da kiša prođe pa da se spojimo barem nakratko, prije staračkog doma. Sretno nam svima! Volim vas i nemojte posustati. Sve smo u istoj ljubavnoj drami trenutačno. Samo strpljivo… I pozitivno, naravno! With love… Martina

Pročitajte: Martina Vitas: “Kako sam odbila “siguran” posao s djetetom i kreditom u 40. godini ne bih li pratila svoj put”

Piše: Martina Vitas

Foto: ilyuza-mingazov/Unsplash