Kako uistinu izgleda volontiranje s azilantima? Volonterka Valentina ispričala nam je svoje iskustvo

U jeku svega što se trenutačno događa u svijetu i aktivizma koji je došao na razinu glasniju nego ikad, počele su se provlačiti teme – kako pomoći na lokalnoj razini.

Rasizam, marginalizacija i omalovažavanje odnosi se na sve rase, vjeroispovijesti, seksualnu orijentaciju i spol. Na sve one koji su u nekom trenutku života dobili etiketu i zbog nje bili lošije tretirani. Jedan od najboljih primjera su migranti koji su u potrazi za boljim životom krenuli na put koji ih je često znao stajati glave, ali nada za boljim životom i bijeg od rata nije pitao za nijednu drugu opciju. Kako im je u drugim državama, u kojoj mjeri su stigmatizirani i što proživljavaju u pokušaju traženja poslova, situacije su koje nijedno živo biće ne trebalo iskusiti, no srećom, uvijek postoji pozitivna strana u svakoj priči. Dobre duše ove priče su volonteri udruge Are You Syrious?, koja djeluje od 2015. godine, a danas broji više od 200 volontera u različitim državama. U Hrvatskoj, AYS svakodnevno pomaže izbjeglicama i tražiteljima azila te radi na razvoju i primjeni programa za njihovu integraciju u naše društvo. Ako do sada još uvijek niste iskusili volontiranje bilo kojeg oblika i vrste, vjerujte, oplemenit će i vas, utopliti srce i staviti osmijeh na lice, a ne samo one kojima pružate pomoć.

U nadi da i svi mi možemo na neki način pomoći, te osvijestiti o gorućim problemima koji se događaju na svega nekoliko metara od nas, popričali smo s volonterkom udruge Are You Syrious, Valentinom Filko, koja se kroz svoj primarni posao upoznala s radom udruge iako joj to nije bio prvi susret s volontiranjem.

Kako si krenula s volontiranjem u udruzi?

Na početku svog radnog iskustva učiteljice razredne nastave, radila sam na zamjeni u jednoj zagrebačkoj školi. U tom razredu, jedna od učenica bila je djevojčica iz Sirije. U školu je došla malo prije nego što sam počela raditi. Nije govorila hrvatski jezik i bila je jako povučena. Na fakultetu vas ne pripreme za takve situacije, a s obzirom na to da nisam imala niti puno radnog iskustva pronalazila sam načine kako da joj olakšam učenje i pomognem u što boljoj integraciji u razrednu zajednicu. S vremenom smo se počele jako povezivati, a ona je svakim danom sve više i bolje govorila hrvatski. Oduševljavalo me kako je na očigled napredovala i postajala sve otvorenija i društvenija. Međutim, u toj školi radila sam kao zamjena i u međuvremenu sam promijenila radno mjesto. Iako sam počela raditi u drugoj školi, često sam razmišljala o svojoj učenici iz Sirije, a povezanost koju sam osjećala nije nestala. Nekoliko puta smo i razgovarale telefonski nakon što sam otišla iz škole. Znala sam da postoji još djece poput nje, čija priča možda i nije tako lijepa i uspješna. Osjećala sam da želim i trebam pomoći takvoj djeci i zato sam počela istraživati kako bih im pomogla pomoći. Tada sam našla AYS udrugu koja je tražila volontere za pomoć u učenju djeci čije su obitelji zatražile ili dobile azil u Hrvatskoj. Javila sam i ubrzo krenula volontirati.

Je li ti to bio prvi susret s volontiranjem?

Ne, volontirala sam i prije. U mojoj obitelji volontiranje predstavlja nešto jako važno i značajno. Odrastala sam okružena takvim vrijednosnim sustavom i volontiranje mi je oduvijek bilo nešto prirodno i normalno, nešto što se podrazumijeva da trebam raditi. Tijekom studiranja čak sam se uključila u projekte Volonterskog centra u Zagrebu koji su za cilj imali promoviranje volontiranja u školama, a zatim i u velikim korporacijama.

Jesi li bila u onom prvom valu migracija?

Ne. Iskreno tada nisam znala gotovo ništa o izbjeglicama osim onih informacija koje su stizale do nas putem medija. Tek sam kasnije o tome slušala iz prve ruke od volontera koji su tada volontirali.

Kako je izgledao tvoj prvi dan u udruzi, kada si počela volontirati?

Prvi dan volontiranja u AYS udruzi išla sam upoznati obitelj s čijom ću djecom svaki tjedan učiti hrvatski jezik i pomagati im oko učenja i pisanja zadaća. Obitelj je tada tek stigla u Hrvatsku, nisu govorili hrvatski, niti engleski jezik te je s nama išao i prevoditelj. Obitelj je bila iznimno topla i lijepo su nas ugostili. Naravno, zabrinjavalo me što ne govorimo niti jedan zajednički jezik, ali smatrala sam to izazovom. Tada nisam mogla niti zamisliti koliko ću se s tim ljudima povezati i koliko ću ih zavoljeti.

Mijenja li se situacija na bolje kada su azilanti u pitanju? Nalaze li poslove, uspijevaju li ustabiliti živote?

Integracija azilanata izrazito je složen i izazovan put. Naravno, kao i u svemu, postoje lijepe i uspješne priče, ali one koje to nisu. Nepoznavanje jezika uvelike im otežava pronalazak posla, a tečajeva hrvatskog jezika nema dovoljno. AYS radi i na tom polju te je uspješno organizirao tečajeve jezika. Ono što je dodatan problem, ti su ljudi uglavnom prvi za dobiti otkaze kada se dogodi nešto kao što nam se dogodila neočekivana epidemija COVID-19. Epidemija i potres u Zagrebu promijenili su život mnogim ljudima, a migranti su tu dodatno ugroženi zbog svog statusa te im prijeti gubitak posla i beskućništvo. AYS je identificirao najugroženije obitelji i pokrenuo humanitarnu akciju kako bi se tim ljudima osigurala jednokratna novčana pomoć za plaćanje stanarine ili nabavke kućanskih potrepština. Akcija još uvijek traje i svi koji žele, mogu se uključiti i pomoći tim ljudima da ponovno ne izgube svoj dom.

Kakva je percepcija domaćih ljudi o migrantima? Jer imam osjećaj da su jako marginalizirani i diskriminirani…

Naravno, percepcija je stvar svakog pojedinca. Postoji puno ljudi koji ne poznaju rasizam i diskriminaciju te ne razlikuju ljude po boji kože ili nacionalnosti. Srećom, okružena sam takvim ljudima, ali svjesna sam da je diskriminacija prisutna u našem društvu. I sama sam se susrela s komentarima poput: „Zašto volontiraš s izbjeglicama? Ima dovoljno naših ljudi kojima je potrebna pomoć“. Potrebno je vrijeme i naravno edukacija da ljudi počnu prihvaćati “drukčije” od sebe, zato pokušavam te vrijednosti prenijeti svim svojim učenicima. Ljudi se boje “drukčijeg”, ne poznaju kulturu migranata koji dolaze i često smatraju da će im oni uzeti nešto njihovo.

Znaš li za neke negativne situacije koje su se ovdje dogodile imigrantima, konkretne slučajeve koje možeš ispričati?

Više volim govoriti, ali i slušati o lijepim pričama, međutim realnost nije uvijek takva. Neuspješna integracija najveći je problem i mnoge obitelji zbog toga odlaze iz Hrvatske kako bi osigurale egzistenciju. Obitelj s kojom sam na početku volontirala otišla je krajem prošle godine u Njemačku. Integracija je išla teško i sporo, a nakon što je tata ostao bez posla, nisu imali druge opcije. Takvih je priča mnogo, i sama ih znam jako puno. Kada sam počela volontirati otkrila sam koliko je migrantima teško naći posao ili stan za najam. Često ih se odbija samo zato što migranti.

Teško je zadržati neku dozu distance kada volontiraš s ljudima, da se ne zbližiš s njima previše, jesi li stekla prijatelje kroz svoje volontiranje?

Tijekom volontiranja sam upoznala toliko divnih ljudi i svaki dan sam zahvalna što nas je život spojio. Prije svega to su prekrasni ljudi koji također volontiraju u AYS i koji su uvijek tu kada mi je potrebna pomoć. Naravno, stekla sam velika prijateljstva i s ljudima kojima sam pomagala. U ovakvim okolnostima jako se brzo volontiranje pretvori u veliko prijateljstvo. Sa svakom obitelji razvila sam poseban odnos pun ljubavi i smatram ih svojim obiteljima. Zajedno slavimo rođendane, Božiće, Bajrame, družimo se, pijemo kave, odlazimo u kino i na klizanje, sve ono što i inače radim sa svojim prijateljima. Kada je prva obitelj, o kojoj sam ranije govorila, odlazila u Njemačku, danima sam plakala kod kuće, a na rastanku nitko nije mogao spregnuti suze. Mislim da je to zapravo veliki plus volontiranja, upoznaš jako puno divnih ljudi koji upotpune tvoj život.

Kakve su životne priče tih ljudi koji su morali pobjeći isključivo zbog potrebe za očuvanjem života?

Većina nas ne može niti zamisliti kroz što su ti ljudi prošli i trebamo biti zahvalni što ne možemo niti zamisliti. Ljudi u Hrvatskoj poznaju rat, neki su ga i sami prošli, a neke mlađe generacija danas slušaju puno o tome. Priče ovih ljudi njihova su intima i nije na meni da ih iznosim. Međutim, ono što im je zajedničko je da odlaze kako bi sačuvali vlastite živote, kreću na dalek i opasan put na kojem se susreću s različitim opasnostima i izazovima. Kada stignu ovdje, uglavnom su iscrpljeni i preplašeni. Počinju graditi svoj život ispočetka, na mjestu na kojem nemaju ništa i ne poznaju nikoga. Najgore što im se može dogoditi je da ponovno izgube svoj dom.

Što ti najteže pada u cijelom procesu rada s imigrantima, a što je najljepše?

Najteže je naravno gledati kako se ti ljudi ponekad muče i s njima prolaziti njihove neuspjehe. Ponekad i oni i volonteri daju jako puna truda i vremena u nešto, kao što je primjerice integracija, ali ponekad to ne uspije i to je jako teško. Ponekad se osjećate bespomoćno jer im ne uspijevate pomoći pronaći posao ili stan. Ima teških stvari, ali je puno više onih lijepih koje vas drže i ne puštaju da odustanete. Tjeraju vas da vjerujete u ljude i dajete sve od sebe. Dok sam volontirala na projektima u VCZ-u dijelili smo letke sa sloganom „Budi sebičan, volontiraj“. Koliko god paradoksalno zvučalo, postoji mnogo sebičnih razloga za volontiranje i to će vam mnogi volonteri reći. Osjećaj ispunjenosti koji osjećaš nakon što si nekome pomogao, neprocjenjiv je. Dječji osmjesi, tople priče, divni ljudi, zanimljiva druženja, puno ljubavi i zabave, ali i još puno toga možete pronaći u volontiranju.

Mogu li se ljudi uključiti u AYS?

Naravno, svi ljudi željni volontiranja uvijek su dobrodošli u AYS. Može se volontirati u radu s djecom, kao pomoć u učenju hrvatskog jezika, pisanju zadaća i učenju za školu. Osim toga, AYS vodi „Free Shop“ u kojem se skupljaju donacije te korisnici mogu doći i pronaći što im je potrebno. Moguće je volontirati kao pomoć u sortiranju i dijeljenju donacija. Ako trenutačno nemate mogućnosti volontirati, a željeli biste pomoći, uvijek možete donirati. Osim novčanih donacija, primamo i higijenske potrepštine, odjeću, igračke, knjige i slično. Za sve informacije možete kontaktirati udrugu Are You Syrious? putem Facebook stranice.

Foto: Privatna arhiva