Kako je posljednjih tjedana izgledao život s koronavirusom u Italiji i na putovanju kroz Kolumbiju? Svoja iskustva s nama su podijelile Martina i Marija

I dok polako i oprezno diljem svijeta, pa tako i u Hrvatskoj, popuštaju mjere pod kojima smo živjeli nekoliko mjeseci, mjere zbog kojih smo promijenili način života, naše prioritete, i poglede na niz problema i stvari koje nas okružuju, većina nas može se smatrati sretnicima. Sretnicima koji su svijet promatrali sa svojim balkona, sigurni i zdravi. I nije nam bilo lako, reći ćete. Uz ograničeno kretanje i boravak u stanu, bavili smo se praćenjem vijesti, podataka o broju zaraženih, ne samo u našoj zemlji nego i u svijetu. 

Zemlja koju smo sa nevjericom i strahom promatrali bila je Italija, u kojoj je 60 milijuna ljudi od početka ožujka živjelo u karanteni. Strašne prizore mrtvih nakon nekog vremena nismo više ni mogli gledati, izbjegavali smo ih. I dok smo mi mogli promijeniti program, s tim prizorima svakodnevno na sjeveru Italije u Bergamu, živjela je Marija Turak. Sa suprugom Jacopom Scancarello u karanteni je bila od 15. veljače, čak i prije nego što je proglašena u cijeloj zemlji.

”U početku je bilo jako teško jer su na vijestima svakodnevno objavljivali broj mrtvih, broj zaraženih, i broj izliječenih, iako meni u tom trenutku ove zadnje brojke nisu baš ulijevale nadu. Kad znaš da je oko tebe nevidljivi neprijatelj osjećaš se slab i nemoćan. Malo tko od nas je navikao biti u kući zatvoren 24/7 bez doslovno ikakvog izlaska, pa makar i samo ispred stana. Carabinieri su provjeravali baš svakog tko bi se našao na ulici, a pratili su kretanja i iz zraka, dronovima i helikopterima. Svi smo morali imati ispunjeni formular u kojem piše gdje idemo i kada se vraćamo, a mogli smo samo u dućan”, kaže nam Marija s kojom smo se čuli krajem prošlog tjedna, netom prije popuštanja mjera, prije izlaska iz stana. Za sada još ne zna je li preboljela virus. ”Kašljala sam nekoliko dana ali nisam imala temperaturu. Sljedeći tjedan ću napraviti serološki test da vidim jesam li imala virus, kako je moje tijelo reagiralo na njega i jesu li ostale neke posljedice”, objašnjava.

Marija Turak

Zbog sumnje na mogućnost zaraze COVID-om 19 dva tjedna u samoizolaciji bila je Martina Divić koja je s dečkom bila od siječnja na putovanjima kroz Srednju i Južnu Ameriku Planirali su biti sve do lipnja, a Martina je skupljala materijale za svoj blog Nisan doma. 

“Početkom trećeg mjeseca, kad su proglasili pandemiju, mi smo bili u Kartageni u Kolumbiji. Ulice su bile prepune ljudi, bilo je vruće, svi su bili u ljetnoj odjeći, jeli smo street food, a ekipa na ulicama plesala je salsu. Bilo je nezamislivo da to sve može stati. Roditelji su me tada zabrinuto zvali, pokušavali su me uvjeriti da se vratim ranije doma. Ja sam smišljala kako im reći da namjeravam ostati duže. Jednostavno sam odbijala pomisliti da bi nam pandemija mogla pokvariti putovanje. I onda su se dogodili prvi slučajevi zaraze u Kolumbiji, Ekvadoru, Peruu… Ljudi su počeli pričati o virusu. Osjetila sam strah od ljudi koji kašlju”, kaže. 

Stanje se drastično, kao i u većini svijeta, mijenjalo iz dana u dan. Ubrzo je i zatvorena granica s Peruom koji je trebao biti njihova sljedeća destinacija. Prijelomni trenutak dogodio se dok su šetali centrom Medellina. Zaustavila ih je policija, i s još nekoliko stranaca kombijem odvela u postaju. ”Osjećala sam se kao okrivljenik kojega vode na suđenje. Čekali smo u postaji dva sata, svi u istoj prostoriji, a sumnjali su da imamo virus. Sve osim mene i Tonija poslali su hotele i sobe u samoizolaciju. Ljudi su bili zgroženi jer su ih u državu pustili bez ikakvih problema, nitko ih nije upozorio da će morati u samoizolaciju, a sad su ih hvatali po cesti i zatvarali kako bi ih uvjerili da ne izlaze iz svojih soba. Država se sporo, ali sigurno pretvarala u diktaturu”, naglašava. 

Martina Divić s dečkom

Povratak u Hrvatsku nije im bilo lak. Većina letova bila je otkazana, granice zatvorene, a cijene karata vrtoglavo su porasle. Iz Medellina avionom su putovali do Bogote, pa preko Istanbula stigli u Zagreb, nakon nekoliko dana čekanja i putovanja. Premoreni nakon puta, spavali su više do 12 sati, a sljedećeg jutra probudio ih je potres. Bio je to novi šok, nakon svega što su prošli u Kolumbiji, i putovanja do Zagreba. Izlazak na snijeg, strah, i panika. Samoizolaciju su proveli u kući u Brelima, a namirnice im je ispred vrata ostavljala vlasnica dućana u sklopu kuće. ”Policija nas je provjerila samo prvi dan, više se nisu pojavljivali. Ne mogu reći da nam je bilo teško jer smo bili u kući, a ne u stanu. Bili smo zajedno, ali opet smo imali dovoljno prostora za sebe. Najgori mi je bio taj osjećaj pogubljenosti i nestabilnosti. Guši me kontrola nečega što ne razumijem, nekakav virus o kojem još uvijek nemam točnu predodžbu što je, kakve su mu posljedice i hoće li nas ikada napustiti. Internet je prepun informacija za koje ne postoje adekvatni filtri koji bi ih podijelili u točne ili netočne”, kaže.

Za to vrijeme Marija i njezin suprug bili su više od mjesec dana u karanteni, pa su vrijeme pokušali provesti nadoknađujući propušteno.‘ ‘Propustili smo bračno putovanje i proljeće. Nakon dugo vremena imala sam priliku provoditi vrijeme sa suprugom, što prije nismo mogli jer je često na poslovnim putovanjima. Proteklo vrijeme pomoglo mi je da u životu više počnem cijeniti male i važne stvari”, kaže. 

Kao što je Marija vrijeme iskoristila za ono što prije nije mogla, isto je napravila i Martina, pisala je, upisala i neke online tečajeve, i vježbala. Tako joj je, kaže, vrijeme prošlo puno brže nego što je očekivala. ”Sigurna sam da je velika većina ljudi shvatila nevažnost materijalnih stvari koje volimo posjedovati, ono što nam je trenutačno važno je da imamo krov nad glavom i dovoljno hrane da se stignemo udebljati u ova teška vremena. Moj tata nikada nije bio poljoprivrednik, a evo sada sadi krumpire i rajčice. Brat lovi ribu, a mama se planira baviti pčelarstvom. U cijeloj ovoj neprilici treba pronaći priliku. Sigurna sam da svatko od nas to može.”

I jedna i druga reći će da su se životu u kojem ništa ne možeš planirati prilagodile, no ipak u izolaciji ne bi mogle živjeti zauvijek. Poput njih, i mi se nadamo da nećemo morati. Sloboda je ono što nam je, pa tako i njima, najviše nedostajalo. Sloboda da možemo otići tamo gdje poželimo i kada to poželimo, pa makar to bilo samo u park pored zgrade. Poput milijarde ljudi na svijetu i mi se pitamo kako ćemo živjeti u tom ‘novom normalnom’, hoćemo li i dalje strahovati, i možda opet biti u izolaciji, samoizolaciji i karanteni.

”Italija se po mom mišljenju neće još jako dugo vratiti onom ‘normalnom’ životu kakav je bio, a život s koronavirusom će biti jako težak s obzirom na gustoću naseljenosti. U mom slučaju od samoga početka nije bilo mjesta panici, i pričama o teorijama zavjere, jer to je stvarni život, onaj kojeg mi ovdje živimo i živjet ćemo ga još sigurno dok se ne pronađe cjepivo. Iako nisam u rizičnoj skupini, smatram da bi  svatko od nas trebao misliti na druge i poštivati ljude oko sebe”, kaže. 

Razgovarala: Antonija Vrčić

Foto: Privatne fotografije, Unsplash