“Sasvim iskreno” je novi podcast dviju terapeutkinja o stvarima koje nas sve ponekad muče
Novi podcast Sasvim iskreno, koji su pokrenule dvije uspješne terapeutkinje s dugogodišnjim iskustvom – Dubravka Fazlić i Teodora Delić, mjesto je ...
Svoje iskustvo s nama je podijelila majka danas 13-godišnje, posvojene djevojčice
Posvojenje djeteta mnogim je parovima jedini način da postanu roditelji te svoj život posvete malom biću koje odrasta bez roditeljske ljubavi i podrške. Posvojenje je dugotrajan i zahtjevan proces i za buduće roditelje i za dijete, a svoje je iskustvo s nama podijelila majka danas 13-godišnje, posvojene djevojčice.
Naša je sugovornica (koja je zbog zaštite djeteta odlučila anonimno ispričati svoju priču) posvojila djevojčicu prije osam godina, koja je tada imala pet. Uvijek joj je bila bliska ideja posvojenja iako se nije mučila s neuspjelim trudnoćama ili nekim sličnim problemima ili traumama. Donijela je odluku da jednom djetetu bez odgovarajuće roditeljske skrbi želi pružiti topli dom i ljubav. I tako je postala majka, danas 13-godišnjakinje, s kojom prolazi kroz tipične tinejdžerske probleme odrastanja i puberteta.
Sâm postupak posvojenja ne traje dugo, a sastoji se od nekoliko ključnih koraka koje moraju proći oni koji žele posvojiti.
1. Podnijeti pisanu prijavu namjere posvojenja nadležnom centru za socijalnu skrb i zahtjev za izdavanje mišljenja o podobnosti i prikladnosti za posvojenje.
2. Proći postupak utvrđivanja podobnosti i prikladnosti za posvojenje koji obuhvaća provjere ispunjavate li zakonske pretpostavke za posvojenje (dob, državljanstvo, nepostojanje drugih pravnih prepreka za posvojenje primjerice lišenje poslovne sposobnosti, roditeljske skrbi, ponašanje i osobine nepoželjne za roditeljstvo)…
3. Proći program stručne pripreme za posvojenje.
Nakon toga slijedi izdavanje mišljenja o podobnosti i prikladnosti za posvojenje i upis u Registar potencijalnih posvojitelja, a onda slijedi ono najteže – čekanje i neizvjesnost. Čekanje da vas sustav, tj. neki centar za socijalnu skrb prepozna kao najbolji odabir za neko dijete. Nemogućnost da u tom periodu na nešto utječete, da nešto poduzmete, kao i neizvjesnost hoće li se dogoditi i kad, najteži su. Moje je čekanje trajalo dugo, gotovo pet godina, ali iako je bilo uspona i padova u tom mom čekanju, nekako sam bila sigurna da me moje dijete čeka negdje u sustavu.
Nakon posvojenja, život mi se okrenuo naglavačke. Zapravo se više ni ne sjećam kako je izgledao moj život prije posvojenja i prije djeteta, ali pretpostavljam da je i drugim roditeljima tako. Dijete mijenja sve, a vas najviše. Dijete svakoj ženi i majci znači brigu i obvezu, pa je i meni bilo tako. Mjesecima sam trčala i bdjela nad njom. Nisam znala što voli jesti, a što ne. Kako ju smiriti, uspavati, kako zabaviti. Imala je slabu koncentraciju i nijedna naša aktivnost nije trajala dulje od desetak minuta. Opuštale su ju i veselile isključivo fizičke aktivnosti, trčanje, skakanje. Mislim da smo prvih šest mjeseci provele u parku. Čitanje slikovnica nije bilo opcija. Njoj je sve to bilo vrlo stresno, često je plakala. Nije me ispuštala iz vida, valjda od straha da opet ne bude ostavljena. No, malo-pomalo, stvari su se promijenile, počele smo se smirivati i ona i ja, opuštati, upoznavati, graditi svoj odnos. Danas smo mama i kćer, kao i svaka druga mama i kćer. Ljudi koji ne znaju našu priču kažu da fizički nalikujemo. 😊 Nisam sigurna, ali veseli me to čuti, a nju još više.
Naravno, u vrijeme kad je posvojena, moja kćer imala je pet godina. Znala je i očekivala da će dobiti svoju mamu, samo svoju. Činjenica da joj ja nisam biološka mama u našoj kući nije nikakva tabu tema, razgovaramo o njezinim biološkim roditeljima kad i kako to njoj odgovara, u pravilu kad se tome najmanje nadate i kad to najmanje očekujete. Biološki roditelji je zanimaju, zapravo, zanima je biološka majka, tata joj nije pretjerano zanimljiv niti za njega pita. Nedavno je, na proputovanju kroz mjesto u kojem se rodila, pitala možemo li skoknuti i posjetiti moju biološki mamu (ne roditelje, ne tatu, samo mamu). “Možemo i hoćemo, ali ne danas, kad budeš imala 18,” to je bio moj odgovor. Očekujem da će u tinejdžerskim godinama takvih i sličnih pitanja o majci i roditeljima biti i više, ali ih se ne bojim. Znam da trebam na svako pitanje odgovoriti iskreno, u skladu s njezinom dobi i onime s čime se može nositi. Znam da je volim beskrajno i da ona mene voli jednako te da nikuda neće otići.
Uh, emocionalne i druge poteškoće (traume) posvojenog djeteta nikad ne nestaju. One su tu s nama stalno, nekad manje, a nekad više izražene, ali stalno prisutne. Moja djevojčica nosi neku svoju priču iz prošlog života, ne znam u potpunosti koju, niti mogu spoznati količinu traume koju je proživjela. Ono što znam je to da teško ostvaruje privrženost, nema povjerenja, a osobito prema odraslim osobama. Teže uspostavlja socijalne kontakte, a samopoštovanje i samopouzdanje kod nje su na niskim razinama. Sve to i emocionalno ju opterećuje jer često ju ne razumiju i ne prihvaćaju.
Kad joj se netko naruga ili kaže nešto što joj se ne sviđa, reagira impulzivno i neprimjereno, ulazi u verbalni sukob, a ponekad i fizički. To nam stvara probleme u školi u odnosu s nastavnicima i djecom, u kvartu sa susjedima i prijateljima. Društvo i okolina očekuju da se već prilagodila, da je smirenija, razumnija, ali nije. Radimo na tome. U tretmanu smo kod psihologa, pohađamo radionice za jačanje osobnosti, nastojimo naučiti kontrolirati svoje emocije, ne reagirati impulzivno, disati.😊 I naučit ćemo prije ili kasnije. Zaliječit ćemo rane, ali ožiljci će ostati.
Prilagodba nje na obitelj i obitelji na nju bila je lagana, čak i lakša nego što sam to očekivala. U početku su roditelji bili skeptični prema cijeloj toj priči posvojenja. No kad je moja djevojčica stigla, svojim osmijehom, ranjivošću i nježnošću razoružala je sve. Vrlo brzo postala je dedina mezimica, bakina tratinčica, tetina frajerica…. Danas nitko ne dvoji ni sekunde da je ona naša, da je točno tu kod nas gdje treba biti – nigdje drugdje. Što se tiče okoline, u globalu ne mogu reći da je loše reagirala ili da ju je loše prihvatila. Bilo je svakakvih reakcija, i onih na koje sam bila spremna i onih na koje nisam. Neki su nam prijatelji okrenuli leđa, nekima, koji su bili stava da su njihova djeca bolja od nje, i na nju gledali svisoka, mi smo okrenuli leđa – zauvijek. Čini mi se da su mnogi, manje ili više podsvjesno, mislili i/ili očekivali da ću na nju gledati drukčije nego oni na svoje dijete – a ne gledam! Ona je moja. Nad njom bdijem, za nju se borim, za nju očekujem sve što svi drugi roditelji očekuju za svoje dijete.
Nisam imala nekih nerealnih očekivanja. Znala sam da nam da se posvojenje neće dogoditi brzo, ali trajalo je duže nego što sam očekivala i iziskivalo je jako puno strpljenja, energije. No sad, s odmakom, mislim da određeno vrijeme čekanja samo po sebi nije loše. Čovjek ima priliku preispitati sâm sebe, svoje motive, sagledati što je sve spreman učiniti da bi postao roditelj. Edukacija za potencijalne posvojitelje koju sam pohađala u Adopti bila mi je vrlo korisna. Naučila sam puno o tome što mogu očekivati, kako s djetetom raditi na privrženosti, kako razgovarati o posvojenju, puno vrlo korisnih stvari. Dodatno, stekla sam krug prijatelja s kojima mogu razgovarati o zajedničkim iskustvima i dilemama, a u Adopti našla potporu i podršku. Mnoge sam nedoumice i neočekivane situacije riješila uz njihovu pomoć.
Mislim da svi koji razmišljaju o posvojenju moraju znati da u sustavu imala jako malo malene djece (do tri godine) s pretpostavkama za posvojenje. Žele li i očekuju li posvojiti baš takvo malo dijete, vjerojatno će duže čekati. Neka razmisle i o starijoj djeci jer i ona žude za ljubavlju, obitelji i prihvaćenjem. Neka daju priliku i sebi i djeci. Ona to zaslužuju.
Foto: max-kegfire, Tatyana Maximova, laflor/iStock/Getty Images Plus