Kako sam prestala osuđivati ljude koji gledaju reality programe i zašto biste to trebali učiniti i vi

Potreba za osuđivanjem urođena je ljudska mana i, moram vam priznati, ni ja je nisam lišena. Prije nekoliko mjeseci u Dubaiju sam upoznala muškarca kojem sam, bez imalo razmišljanja, obznanila kako nikad ne bih rekla da meditira. Već sam u sljedećem trenutku bila svjesna svoje predrasude. Kako uopće treba izgledati muškarac koji meditira? Mora li imati dugu kosu svezanu u rep ili dreadlockse do pola leđa? Nosi li on široke hlače i odjeću od isključivo prirodnih materijala? Ne nužno. To može biti vaš osobni bankar ili čovjek koji vam donosi poštu. Može biti rođak s kojim nikada niste imali o čemu pričati za obiteljskim ručkom ili mladić koji vam je jučer popravio mobitel.

No bez obzira na to što u dubini sebe znamo da odijelo ne čini čovjeka, neprestano se čudimo kada istetovirana žena želi biti majka i supruga ili kad nas “cura iz susjedstva” upozna sa svojom djevojkom. O ljudima sudimo na temelju izgleda, hobija i osobnih odabira. Dajemo zaključke o njima na temelju odjeće u kojoj odu do dućana, glazbe koju slušaju u izlasku i filmova koje biraju za lijeno nedjeljno poslijepodne. I sama sam dugo bila dio tog kulturnog elitizma te sam ljude slagala u grupe prema odabirima knjiga, filmova i glazbe. Razmišljajući kako sam još kao dijete pokazivala veliki interes za umjetnost, drugačiju glazbu i filmove koje tada nisam ni mogla shvatiti, često sam se pitala odakle je taj interes došao.

Moji roditelji nisu slušali glazbu, nisu gledali filmske klasike i nisu odlazili na izložbe. Jedina glazba s kojom sam kao posve mala djevojčica dolazila u doticaj bila je narodna glazba, filmski klasici kod nas su bile jedino crne komedije iz srpske kinematografije koje me, iako klasici na više razina, najčešće nisu učile ništa osim kako umjetnost psovanja dovesti na višu razinu. No unatoč svemu tome te uz pomoć MTV-a i jedne Sanje, uspjela sam već u osmom razredu u dnevnik pisati kako jedva čekam otići u srednju kako se ne bih morala družiti s djecom kojoj je vrhunac glazbe Maja Šuput.

https://www.instagram.com/p/CDOlsbRJWGu/

I dok su mene i moje prijatelje osuđivali prolaznici zbog toga što imamo poderane tenisice i obrijane glave, osuđivali smo, zapravo, i mi njih. Oni su, ako pitate nas, vodili neke dosadne sive živote, gledali sapunice i nisu imali pojma tko je Jim Morrison, što ih je činilo lošim osobama. Iako sam s njima na krovovima oronulih zgrada pričala o biti života, glazbenim idolima koji su odavno u grobu te knjigama i filmovima koje su naši vršnjaci smatrali dosadnima, doma sam satima buljila u Cartoon Network i serije za djecu iako sam ih odavno prerasla. S godinama je dolazila sve veća potreba za filmovima, serijama pa čak i realityjima zbog kojih bi me obuzeo velik sram.

Pogledala sam sve romantične komedije čiji tijek radnje može pogoditi i sedmogodišnjak iz druge sobe samo zato što donekle razumije engleski. Pogledala sam serije o vampirima i vukodlacima, plakala sam na Netflix Originals teen drame i padala u očaj kada bih u jednom danu odgledala cijelu sezonu dječje serije jer druga nije snimljena. I znate što – konačno me nije sram. Prije svega, shvatila sam da neki od najinteligentnijih ljudi koje znam (uživo ili putem Instagrama) obožavaju vrijeme utrošiti na dobar reality show ili gledati seriju za srednjoškolke koje misle da imaju slomljeno srce. To ih nikako ne čini lošim, neinteligentnim ili manje zanimljivim osobama.

Društvo nas odmalena uči da čovjek nije biće u kojem smiju i mogu živjeti kontradiktornosti i upravo zbog toga ona istetovirana žena s početka priče ne smije imati želju za djecom, obitelji i kućicom u cvijeću. To, naravno, znači da ne smiješ znati napamet cijeli “Mean Girls” i imati Godarda i Woodyja Allena u malom prstu. No je li to doista tako u stvarnom svijetu? Za mene nije. U mom svijetu postoji vrijeme za teške filmove i filozofske knjige od kojih mi se poremeti sve u što sam nekada vjerovala. No postoji i vrijeme za, kako bi neki rekli, plitke romantične komedije i serije čijim je likovima najveći problem što odjenuti u školu.

Nekad sam tu svoju stranu skrivala, sramila se i smijala sama sebi zbog sadržaja na koji trošim vrijeme. No danas ću vam reći da takav sadržaj za mene ima terapeutski učinak, a moji roditelji, koji nikad nisu čitali Kunderu, slušali Milesa Davisa niti gledali Jarmuscha, zauvijek će biti dobri ljudi. Na kraju dana, ako pitate mene, bitan je broj dobrih djela, a ne broj pročitanih knjiga ili odgledanih filmskih klasika. Prije nego što nekoga osudite, sjetite se da nečija potreba za gledanjem reality programa na kraju dana može biti kratak i jedini bijeg od realnosti koja, ruku na srce, svima zna biti užasno teška.

Foto: Mollie Sivaram/ Unsplash

Tekst: Nina Bljak