Što svatko od nas može učiniti po pitanju zaštite prirode otkriva Jasminka Herceg, žena koja je svoje uspješno poslovanje zamijenila za prašume Indonezije

Bila je jedna od onih mnogih vrućih večeri koje su obilježile proteklo ljeto u cijeloj zemlji, pa tako i u Zagrebu. U parkiću između zgrada nekoliko šetača pokušavalo se rashladiti dok su njihovi ljubimci gotovo beživotno ležali na vrućoj zemlji. „Ne pamtim da je bilo ovako vruće“, rekla je najstarija među njima, dok su susjede pokraj nje na klupici potvrdno klimale glavom. „I još se i jako osjeti smrad s Jakuševca, a prašine i dalje ima u zraku“, dodala je. U to se vrijeme zapalilo odlagalište otpada na Jakuševcu, a gusti crni dim lebdio je iznad zapadnog Novog Zagreba. Tog dana nitko nije znao što se točno dogodilo, a niti je li i koliko opasan taj dim koji je prekrio oblake. 

Na tisućama kilometara udaljenom kontinentu, u isto to vrijeme, gorila su „pluća svijeta“, velika amazonska prašuma koju fizički dijeli devet južnoafričkih zemalja. Kao ni za ovaj u Zagrebu, tako se nije precizno moglo reći ni što je uzrok tih brojnih požara u Amazoniji. Jesu li podmetnuti, kolika je uloga politike u njima, bila su to pitanja koja su mučila mnoge. 

Za razliku od zagrebačkog, čije su se fotografije dijelile po lokalnim društvenim mrežama, fotografije onoga što se dogodilo u Amazoniji podijelio je cijeli svijet. Malo tko od njih je znao da su fotografije koje se dijele po društvenim mrežama stare i po nekoliko godina. No to nije bio problem. Svi su tada bili uvjereni da trebaju i mogu napraviti nešto. U većini slučajeva ta aktivnost zadržala se samo na objavi i dijeljenju fotografija čije se podrijetlo ne zna. Ali cilj je opravdao sredstva, možemo reći. Glas o tome da se nešto događa s najbogatijom rijekom na svijetu, onom koja je uvrštena na UNESCO-ov popis svjetske baštine, pronio se svijetom, a njime i pitanje na koje su mnogi pronašli odgovor, no neki ga još uvijek traže. Koliko mi sami i što možemo učiniti po pitanju zaštite prirode pa tako i društva koji nas okružuju? Koliko smo sami aktivni sudionici društva koji propitkuju, ali i djeluju na njegovom očuvanju?

Umjesto promatrača, postani aktivan član

Biti aktivan član društva, angažirati se, sudjelovati u društvenim procesima koji donose napredak i blagostanje cijelog društva, kao i njegovih pojedinaca, trebala bi biti misao vodilja svakog njezinog člana. To je bila misao vodilja 16-godišnje Grete Thunberg, švedske srednjoškolke koja je pokrenula pokret „School strike for climate“, mirne marševe koji se organiziraju diljem svijeta, a u njima sudjeluju i hrvatski srednjoškolci. „FridaysForFuture“ aktivistički je odgovor onih na kojima ovaj svijet ostaje na ono što su im starije generacije ostavile. Ova je djevojka prije nekoliko mjeseci osvanula na naslovnici časopisa „Times“, koji ju je nazvao „predvodnikom sljedeće generacije“, a ovu 16-godišnjakinju i stariji od nje doživljavaju svojim uzorom. Potaknuti njezinim primjerom, probudit će se i njihova svijest o tome koliko je potrebno djelovati. Na dnevni red svih političkih sastanaka diljem svijeta uvrstiti agendu ne o tome hoćemo li riješiti svjetske probleme, nego o tome što mi sami možemo i trebamo odmah napraviti.

„Društveno odgovorno djelovanje naša je moralna obveza i najljepši put na kojem upoznajemo i spoznajemo sebe“, rekla nam je Jasminka Herceg, žena koja je potrebu da nešto učini za društvo u kojem živi, osjetila prije gotovo dva desetljeća. Njezina uključenost u društvena zbivanja od onog promatrača koji „aktivno“ komentira ono što se događa iz svog naslonjača, prije 15 godina zahvaljujući pitbullici Lini prerasla je u aktivnost koja ju je danas dovela do toga da se aktivno bavi zaštitom životinjskih vrsta na poziciji international outreach u američkoj organizaciji I Stand With My Pack. „Ignoriranje problema i stanja u kojem se nalazimo je najveći problem. Većina ljudi vjeruje da nemaju utjecaj i da ne mogu promijeniti ništa, a zapravo je istina da možemo promijeniti sve“, smatra. 

Bez obzira na to koliko u nekim trenucima život u kojem se aktivno djeluje može biti frustrirajuć, smatra da sve što radimo, koliko god nam se to možda činilo nedovoljno, malo, sitno u tim velikim problemima ljudi koji umiru u gladi, uništavanja prirode, izumiranja vrsta, utječe na sve aspekte našeg života. Potreba da učini nešto odvela ju je iz Zagreba i njezinog kozmetičkog salona u Indoneziju, zemlju u kojoj je upoznala život ljudi koji žive u skladu i s prirodom. 

„Boravak u Indoneziji probudio me iz dubokog konzumerističkog sna, osvijestio me i potaknuo na to da promislim čime se bavim, u što investiram svoju energiju, kome to koristi i za što. Još nisam sigurna jesam li ja odabrala Indoneziju ili ona mene s obzirom na to kako se priča odvijala. No, to nije ni bitno, bitno je jedino da smo se pronašle. Razina suosjećanja koju sam tamo spoznala nepovratno me promijenilo. Odustala sam od ambicioznosti koju zapadni svijet toliko ističe i promovira te sam prestala ‘loviti vlastiti rep’“, rekla je.

Život u nedozvoljenom minusu na „zemaljskom računu“

Upoznala je, kako kaže, ljude koji razmišljaju srcem, žive u skladu s prirodom i prihvaćanjem njezinih vrlo jasnih zakonitosti. A od njih bismo možda i nešto sami mogli naučiti, mi potrošači, uvijek gladni novih stvari i punog tanjura. „Mesna i mliječna industrija, osim što su okrutne, glavni su i vodeći uzrok klimatskih promjena, veći čak i od automobilske industrije. Upravo ove industrije krče šume zbog uzgoja stoke i pšenice, koju onda jede stoka koja završava, u konačnici, na našem tanjuru. Šume nestaju tolikom brzinom da je to jezivo za gledati, a posljedice su mnogobrojne i katastrofalne. Od odumiranja životinjskih vrsta, do bolesti životinja i ljudi, te na kraju prirodnih katastrofa. Takav sustav nije održiv. Mi ne živimo samo u minusu na tekućem računu, nego smo u nedozvoljenom minusu na „zemaljskom“ računu. Vrlo vjerojatno smo posljednja generacija koja stigne umanjiti štetu koju smo prouzročili uglavnom neznanjem i ignoriranjem problema. A promjena počinje upravo na našim tanjurima“, naglašava.

Da ne radimo dovoljno, mi odrasli, smatraju to mladi srednjoškolci koji će tijekom svojih prosvjeda za smanjenje globalnih emisija plinova za 50 posto kako bi se zaustavio rast globalne temperature, reći i da nemaju za što učiti kad nemaju budućnosti u kojoj će ta znanja moći i primijeniti. Upravo to je i možda najtužnija slika svijeta u kojoj danas živimo. Iako će mnogi odmahnuti rukom na razne aktiviste, i njihove, kako će ih nazvati „panične“ strahove, činjenica da mladi članovi društva ne vide njegovu budućnost zapravo je naš najveći neuspjeh. Činjenica da im svojim primjerom nismo mogli pokazati da znamo i možemo s tim svim znanjima, koja smo poput njih stjecali u školama, nešto i napraviti. 

„Mnoge ljudi aktivisti jako živciraju i iritiraju, ali upravo taj pritisak natjerao je mnoge korporacije da, primjerice, ne testiraju više proizvode na životinjama jer za time odavno nema potrebe, a nedavno je i Kanada zabranila eksploataciju kitova i dupina jer im nije mjesto u bazenima, nego u oceanima i nisu na životu da bi nas zabavljali. Takva vrsta zatočeništva nema nikakve veze s edukacijom, a ponajmanje dok brojimo jata kitova na prste“, kaže Jasminka. 

Nikad nije kasno

Primjer ljudi koji žive u Indoneziji, od kojih mnogi nisu imali priliku dobiti količinu edukacije kao što smo mogli mi, pokazuje kako odgovornost za život oko njih samih, koja nije povezana sa zaradom, nije teret, nego poticaj. 

„Oni su postali svjesni da je situacija jako, jako ozbiljna u trenutku kad su se počeli sve više i češće događati ljudsko-slonovski konflikti jer životinje zbog gubitka staništa mijenjaju migracijske rute i ulaze u nastanjena područja u kojima, naravno, naprave veliku štetu. Leuser ekosustav na Sumatri posljednje je mjesto na svijetu na kojem slonovi, orangutani, nosorozi i tigrovi žive zajedno u divljini. Ova činjenica je istovremeno zastrašujuća i budi nadu da još nije kasno“, kaže. 

I ne bi trebalo biti kasno. Dokle god smo tu, na Zemlji, nešto možemo napraviti i biti puno više od njezinih stanara koji iza sebe ostavljaju neplaćene račune koji su teret na leđima naše mlade generacije. Aktivirati se nije tako teško, i ne morate preko noći riješiti pitanje svjetske gladi ili podizanja razine mora zbog klimatskih promjena i topljenja ledenjaka. Okrenite se oko sebe, i umjesto promatrača, postanite aktivan član društva. 

„Prva promjena je u nama i prvo pitanje je – što ja mogu promijeniti u svom stilu života kako bih nanosio što manje štete? Nakon toga – volontiraj. Ako ne možeš volontirati, doniraj. Ako ne možeš donirati, usvoji napuštenu životinju, nahrani ptice u parku i napravi utočište macama koje žive na ulici da lakše prežive zimu. Društveno odgovorno djelovanje naša je moralna obveza i najljepši put na kojem upoznajemo i spoznajemo sebe“, poručuje Jasminka.

Razgovarala: Antonija Vrčić