Kako se nositi sa stresom dijagnoze raka dojke?

byPromo | 4 studenoga, 2022

Karcinom dojke predstavlja malignu bolest s najvećom učestalosti u ženskoj populaciji i čini ukupno 25 % novootkrivenih malignih bolesti na godišnjoj razini u ženskoj populaciji. Svaka će osma žena tijekom svog života razviti neki od oblika maligne bolesti dojke. Rak dojke nije isključivo vezan za žensku populaciju i jedan posto novootkrivenog raka dojke obuhvaća mušku populaciju.

Liječenje raka dojke je kompleksno i uglavnom ovisi o stadiju bolesti i podtipu raka dojke. Ako se radi o ranom stadiju raka dojke, koji je ograničen samo na dojku i pripadajuće limfne čvorove, operativno je liječenje okosnica uz druge modalitete poput radioterapije, te sistemskog liječenja poput kemoterapije, biološke terapije kod HER2 pozitivnog raka dojke, i hormonske terapije za hormonski ovisne karcinome dojke. Uznapredovali rak dojke najčešće se liječi kombinacijom sistemskog onkološkog liječenja i palijativne radioterapije. Svaki od ovih modaliteta liječenja sa sobom nosi i neke od nuspojava koje mogu značajno remetiti kvalitetu života bolesnica.

Postavljanje dijagnoze raka, složeni režimi liječenja i posljedične nuspojave, za oboljele predstavlja stresni životni događaj koji ih čini vulnerabilnim za razvoj emocionalne uznemirenosti te pojave emocija poput straha, stresa i tjeskobe. Ovi osjećaji vrlo su često prolazni i dio su normalnog procesa prilagodbe na postavljenu dijagnozu maligne bolesti. Najčešće su prva linija emocionalne potpore, kod suočavanja s dijagnozom maligne bolesti, upravo članovi obitelji i bliske osobe oboljelih. Osim toga, brojne udruge, ili grupe podrške, organiziraju uzajamnu potporu među ženama koje su oboljele od raka dojke.

Dosadašnja istraživanja pokazala su da između 30 i 50 % žena oboljelih od raka dojke navode neželjene emocije poput stresa, tjeskobe i depresije. Ovi osjećaji koji mogu dovesti do slabije motiviranosti za liječenje, težeg podnošenja terapije te značajno smanjiti kvalitetu života i subjektivnu percepciju zdravlja. Upravo se zato istaknula potreba pravovremenog prepoznavanja ovih stanja te organiziranja i pružanja adekvatne stručne psihološke podrške oboljelima od raka.

Većina zdravstvenih ustanova koje se bave liječenjem maligne bolesti imaju organizirana onkološka savjetovališta kroz koje se bolesnice upoznaju s osnovnim principima, kao i mogućim nuspojavama liječenja i u sklopu kojih mogu primiti stručnu psihološku pomoć. Postoje brojni instrumenti kojima se brzo i jednostavno može napraviti screening (probir) neželjenih emocija poput primjerice distress termometra ili emocionalnog termometra gdje, na vizualno analognoj skali od 0 do 10, bolesnica odabire vrijednost koja odgovara njenom stanju stresa, tjeskobe i sniženog raspoloženja u posljednjih tjedan dana. Ovim početnim probirom prepoznaju se bolesnice kojima je potrebna stručna pomoć psihologa ili psihoonkologa. Ova se stanja mogu prepoznati i kroz komunikaciju bolesnica i onkologa gdje obje strane, uz uobičajene teme koje su vezane za prirodu bolesti i liječenje, stalno propituju i emocionalne aspekte prilagodbe bolesti i liječenju.

Psihoonkologija uključuje intervencije koje imaju za cilj smanjiti djelovanje raka na neželjene emocije i omogućiti bolesniku da se prilagodi promijenjenom načinu života. Potrebno je naglasiti se neželjene emocije mogu pojaviti i kod članova obitelji i bliskih osoba te se ova populacija ne bi smjela zaboraviti kod organiziranja psihološke potpore.

Istraživanja su pokazala da visoka razina neželjenih emocija ugrožava ishode liječenja i smanjuje kvalitetu života oboljelih. Stoga je još jednom dobro naglasiti da traženje stručne pomoći kod emocionalne uznemirenosti ne predstavlja znak slabosti već znak da je osoba prepoznala da tako dobiti potrebnu snagu za suočavanje i lakše prebroditi psihičke tegobe.

Tekst: Anuška Budisavljević, dr. med., specijalistica interne medicine, subspecijalistica internističke onkologije, Djelatnost za unutarnju bolesti, Odjel internističke onkologije, Opća bolnica Pula

Reference:

Sung H, Ferlay J, Siegel RL i sur. Global Cancer Statistics 2020: GLOBOCAN estimates of Incidence and mortality worldwide for 36 cancers in 185 countries. CA Cancer J Clin. 2021;71:209-249.
Hrvatski zavod za javno zdravstvo, Registar za rak Republike Hrvatske. Incidencija raka u Hrvatskoj 2018., Bilten 43, Zagreb, 2020. Dostupno na internetu na: https://www.hzjz.hr/wp-content/uploads/2020/12/Bilten_2018_final.pdf (Pristupljeno 10.08.2022.).
DeSantis CE, Bray F, Ferlay J, Lortet-Tieulent J, Anderson BO, Jemal A. International Variation in Female Breast Cancer Incidence and Mortality Rates. Cancer Epidemiol Biomarkers Prev. 2015;24(10):1495-1506.
World Health Organisation. Breast Cancer. Dostupno na internetu na: https://www.who.int/news-room/fact-sheets/detail/breast-cancer (Pristupljeno 10. 08.2022.).
Burstein HJ, Curigliano G, Thürlimann B i sur. Customizing local and systemic therapies for women with early breast cancer: the St. Gallen International Consensus Guidelines for treatment of early breast cancer 2021. Ann Oncol. 2021;32(10):1216-1235.
Mehnert A, Hartung TJ, Friedrich M i sur. One in two cancer patients is significantly distressed: prevalence and indicators of distress. Psychooncology. 2018; 27:75–82.
Seiler A, Jenewein J. Resilience in Cancer Patients. Front Psychiatry. 2019;10:208.
Edward KL, Chipman M, Stephenson J, Robinson K, Giandinoto JA, Trisno R. Recovery in early stage breast cancer-An Australian longitudinal study. Int J Nurs Pract. 2019;25(4):e12747.
Donovan KA, Grassi L, McGinty HL, Jacobsen PB: Validation of the distress thermometer worldwide: state of the science. Psychooncology. 2014; 23:241–50
Holland JC, Bultz BD: “The NCCN guideline for distress management: a case for making distress the sixth vital sign”. J Natl Compr Canc Netw. 2007;5 (1): 3–7