Katarina, Velika i Mala

„Nisam se samo ja raspadala. Izvan mojih mračnih zidova raspadao se svijet“, u jednom dijelu kaže glavna junakinja Katarina dok od Male postaje Velika. Na ulicama crnogorskoga glavnog grada, koje u jednom trenutku postaju pretijesne pa se produže u beogradske i londonske, Katarina je autentičan glas koji nas u specifičnom autoričinom stilu koji podrazumijeva spoj intimnog i javnog, vodi putem rastavljanja i sastavljanja. Od odrastanja u suton socijalizma, preko naznaka svega onoga što se na tim prostorima potom dogodilo i uranjanja u neku novu ratnu i tranzicijsku svakodnevicu, Katarina je dovoljno krhka i istovremeno snažna da si dopušta posustajanja i padove u najmračnije kutke društvenog podzemlja i najbolnije ljubavne i bračne katastrofe.

Olja Knežević spisateljica je čija proza ne uljuljkava u optimizam niti bježi u pomodni aktivizam; u njezinom romanu skeniraju se obiteljski odnosi i tragedije, ženska prijateljstva, ljubavne izdaje i prevare, odlasci i bjegovi, razni društveni miljei, ali i širi društveni kontekst konfuznih i neuralgičnih događaja koji (pre)usmjeravaju ljudske sudbine. Pomno osmišljeni i karakterizirani likovi i suvereno, dinamično pripovijedanje „Katarinu“ vode putem najboljih romana koji progovaraju o zbilji ovih prostora unatrag nekoliko desetljeća i uspijevaju (p)ostati romanima koje pamtimo po uvjerljivim, snažnim, neprilagođenim likovima punim strasti, kakva je nedvojbeno Katarina.

I kada je žele učiniti Malom i kada se trudi postati Velikom, ulovljena u mrežu koja prijeti njezinom duhu i tijelu, u kojoj se za dominaciju bore moć i novac, razne političke opcije, nasljeđa i zavičaji, Katarina je uvjerljiva i složena, kao život sâm, kao i ovaj roman.