Korov, ili protiv književnosti

Usputna, reći će skromno podnaslov ove knjige, kao da je rakija, a autor, Marko Pogačar, reći će i ovlašna bilježnica, pseudoknjiga, košnica teksta – i sve će to biti točno i približno, sočno i moćno, kao, uostalom, i knjiga sama. No ponajprije, danas ova knjiga djeluje kao fantastika iz bliske prošlosti jer tijekom dvije godine, od srpnja 2016., autor je putovao 86 (registriranih) puta i obišao 68 gradova, a najčešće se sidrio u Zagrebu, Splitu, Beču i Berlinu.
Korov, ili protiv književnosti knjiga je koja kao da je narasla na raspuklinama betona gradova o kojima piše, tamo gdje korov raste i upozorava, ona ciljano remeti geometriju žanrovskih gredica i granica, prelazi granice putnički i literarno, a sve by the way, ležerno i neambiciozno, što ne isključuje i polemičke natruhe i autopoetičke opservacije.
Zapisivao je Pogačar svoje lirske refleksije o gradovima i ljudima i knjigama i prometnim sredstvima i o svemu onome što se razlistalom umu pjesnika nađe na drumu, pa stvorio jedinstveni tekst, klupko za dugo odmatanje i interventno uživanje, u kojem ljepota rečenice i osjetljivost zamjedbe rastu iz neke pobočne misli koja se razgrana, ili obrnuto, teško je reći gdje klupko počinje.
Znamo, ali nije naodmet ponoviti, da se prva kultura bavila uzgojem žitarica iz onoga što je još do jučer bio korov.