Larisa Lipovac Navojec o beneficijama plesa za zdravlje i problemima u industriji

Ples je teško opisati riječima. On je puno više od umjetnosti i sporta. Njega živite, kroz njega udišete emocije i dovodite u sklad um i tijelo. Kroz njega izražavate ono što ne možete izreći, osvještavate one oko vas i volite bez zadrške.

To najbolje zna Larisa Lipovac Navojec, jedna od najuspješnijih domaćih plesačica koja se od malih nogu bavila ritmičkom gimnastikom, a od 1990. godine uronila je u plesni svijet i potpuno se zaljubila. Kroz godine edukacije i rada na svom plesnom umijeću, prije 20 godina Larisa je osnovala PC TALA, jedan od prvih plesnih centara u Zagrebu i režirala je više od 20 plesnih predstava. Pod njezinim vodstvom, često su se obrađivale teme seksualnosti i ravnopravnosti spolova, zbog čega je i ples počeo biti shvaćan kao oblik kritike društvu u kojem živimo. Kako bi na najbolji mogući način obilježila ovu jubilarnu obljetnicu, Larisa je sa svojim plesačima napravila rekonstrukciju njihove prve predstave “Muškarac u suknji”, koja je prije 20 godina privukla puno pažnje i napokon otvorila temu seksualnosti. O njezinim plesnim počecima, promjenama u društvu, kazalištu i beneficijama plesa popričala sam s Larisom, a njezine odgovore možete pronaći u nastavku.

Osim što ti je posao, ples ti je svakako i ljubav, njime se baviš cijeli život. Vidiš li razliku u tome kako si nekoć shvaćala ples, a kako ga shvaćaš danas?

Ples je postao zrak kojeg dišem. Nezamislivo mi je živjeti u nekom drugom svijetu osim u ovom u kojem poznajem ples, izvedbu i kazalište. U plesu pronalazim ljepotu. Naučio me osjetiti, surađivati, artikulirati, stvarati, uživati, pokazati svoje osjećaje, izgradio me i definirao. Na početku sam mislila da razumijem sve, a danas se stalno pitam razumijem li dovoljno. Stalno otkrivam nove stvari. Vjerujem da mi nikad neće dosaditi. A čak i shvaćanje ili prihvaćanje plesa ljudi općenito sigurno je napredovalo. Ljudi vole gledati ples, trenirati ga, dive se toj tjelesnoj vještini i taj pomak me veseli.

Kako izgleda tvoj jedan radni/plesni dan?

Ufff… svakako. Poželim da dan traje 48 sati. Uglavnom jurim. Ujutro se rano dižem. Spremam dijete u školu. Odlazim u ured u PC TALA obavljam od pisanja aplikacija, administracije i financija do sastanaka, strateškog planiranja, razvijanja strategija i različitih modela i metoda, nakon toga kreću probe. Po bar 2-3 dnevno za različite projekte, pa rad sa studentima na ADU, pedagoški rad u BruTALI i treninzi, često su tu gostovanja, igranje predstava navečer, snimanja, komercijalni eventi i nastupi. Puno je toga. Ljudi ne mogu zamisliti koliko stvari radim paralelno. Sama se sebi ponekad čudim kako stignem sve. Ali, može se, stvar je samo dobre organizacije i, naravno, podrške ljudi koji su oko tebe.

Kakve beneficije ples ima za naše zdravlje (fizički i psihički)? Postoje istraživanja da plesni trening može biti fizički zahtjevan kao i 90 minuta trčanja na nogometnoj utakmici.

Beneficije plesa su neograničene. Ples toliko slojevito razvija različite segmente od koordinacije, snage, fleksibilnosti, izdržljivosti do ravnoteže. Dakle, kvalitativne i kvantitativne motoričke sposobnosti. Isto tako kreativnost, maštu, muzikalnost. Osjećaj o prostoru i vremenu. Ono najvažnije u plesu je da razvija svijest o tijelu. Osvještavanjem tijela imamo bolju kontrolu, bolje se slušamo, bolje se osjećamo u svom tijelu. A to je jako važno za život. Često vidim da su polaznici kroz plesni trening naučili voljeti svoje vlastito tijelo. Kada dođu do te točke, lakše idu kroz život. Ples ih uči prihvatiti, komunicirati i bez straha podržati i biti podrška. Za razliku od sporta, s obzirom na to da sam bila profesionalni sportaš dobar dio života, mogu potvrditi da ples razvija cjelovitijeg čovjeka. Voljela bih da se možemo usporediti s nogometom, ali u onom financijskom segmentu. Nažalost, za novce koje nogometaši dobiju za jednu utakmicu mi moramo otplesati bezbroj predstava, istrošiti svoje tijelo do iznemoglosti. Biti u rangu s nogometom je samo san.

Za plesače se zna da su najčešće ozlijede one na koljenima i stopalima. Koliko si ti intervencija imala do sada?

Nikakvu radikalnu. Mogu reći da sam dosta sretna, nisam podložna ozljedama. Naravno tijelo je istrošeno, 39 godina sam već u dvorani, od svoje četvrte godine. Svakog dana treniram i možda me to i sačuvalo od ozljeda jer podmazujem svakodnevno svoje tijelo, održavam ga spremnim i jakim. Opet, povrede se događaju važno ih je dobro sanirati i nikako zanemarivati.

Prakticiraš li još kakav trening osim plesnog?

Ne. Raznovrsni plesni trening koji sam razvila kroz godine daje mi sve što trebam. Često idem svojoj osteopatkinji Zvonki Tomasović Hrkovac. Njezini tretmani me revitaliziraju, resetiraju i vrate u normalu. Ta terapija mi je jako važna i koristim je kao pomoć i dodatan rad na sebi.

Kad je riječ o tvojim preferencijama, preferiraš li freestyle ili koreografiju?

I jedno i drugo. U suvremenom plesu često se bavimo improvizacijom kako bismo istraživali i došli do novog načina kretanja, do materijala za predstavu ili do pojedinog plesnog vokabulara. Nama je freestyle alat za stvaranje koje kasnijim strukturiranjem postaje koreografija. Ne postoje dva tijela koja mogu plesati na jednak način. U tome je posebnost svakog plesača. Po tome se razlikuje individualni plesni jezik. Mi ga u plesu tražimo koristeći različite principe.

Je li ti draža dvorana ili pozornica?

Jedno ne ide bez drugoga. Svaki nastup zahtijeva pripremu, svaka proba zagrijavanje. Rad u dvorani shvatiš kao osobnu higijenu i osjetiš svaki dan kojeg ne provedeš u dvorani vježbajući. S druge strane, svjetla pozornice, publika, uzbuđenje, pljesak stvaraju ovisnost. Kad nisi na sceni osjećaš prazninu. Meni su ipak najdraži ljudi s kojima radim. Suradnja, osjećaj zajedništva. Ljepota ovog posla je u tome što se toliko povežeš i osjetiš koliko si potreban nekom ili koliko ti je ovaj drugi potreban da bi nastala jedna cjelovita predstava.

Koliko se razlikuju plesne pripreme za predstavu i za plesni turnir?

Ne idem na plesne turnire. Ne plešem da bih se natjecala. Davno sam se realizirala u sportu i ostavila to iza sebe. Moj sektor je kazalište. Ovdje stvaram, koreografiram, režiram, bavim se izvedbom. Tako da je priprema skroz drugačija. Proces stvaranja predstave je dubok i detaljan, koncentracija je drugačija, a izvedba se ne realizira da bi ju netko ocjenjivao na način kako se ocjenjuje neka plesna točka na natjecanju. U kazalištu se promišlja na drugi način. Vrlo je slojevito, od čitanja i pripreme referentnih materijala, dramaturgije, kostimografije, scenografije do rada u dvorani na razvoju vokabulara i estetici predstave.

Što misliš, kakva je percepcija plesa u društvu danas? Još uvijek je, kad je riječ o financijama od strane države, na zadnjem mjestu.

Nažalost, kultura u našoj državi nije prioritet. Tako se za plesnu djelatnost odvaja jako malo novaca, što je velika šteta jer imamo iznimno talentirane plesne umjetnike. Mi smo se zbog situacije naučili samoorganizirati, radimo puno i projekti su uspješni. Sudjelujemo u europskim i regionalnim projektima, surađujemo s vodećim koreografskim centrima u svijetu. Nažalost, istina je radimo za jako male budžete i uglavnom smo potplaćeni. Moramo jako puno raditi da bi normalno živjeli.

Što je potrebno da se to promijeni?

Promjena kulturne politike i strateških ciljeva, više komunikacije s kulturnim sektorom i veća podrška i povjerenje, bolja suradnja.

Koji bi bili tvoji savjeti za zdrav život?

Slušajte sebe i svoje tijelo. Ono zna što je za vas dobro. I hodajte što više s osmijehom na licu.

Foto: Tomislav Sporiš, Slavica Subotić-MacCormick