S Lisom Taddeo, autoricom bestsellera “Tri žene” o jednakosti, osudama, ženskim žudnjama i seksualnosti

Kad razgovaramo o seksu, nikad ne pričamo samo o seksu.

Pričamo o svakom romantičnom trenutku koji smo doživjeli, o traumama koje su nam se dogodile u djetinjstvu i tek sada ih zapravo vidimo, pričamo o vezi s vlastitim tijelom, o nesigurnostima i strahovima od stigmatizacije u društvu. Pričamo o svakom onom trenutku koji nam se činio nebitan, a zbog njega danas imamo problem u odnosima. Pričamo o žudnji o kojoj žene još uvijek premalo pričaju jer “što će se reći”, ipak su muškarci ti koji su još uvijek privilegirani kada je u pitanju otvoren razgovor o seksualnosti. Iako se situacija lagano počela micati s mrtve točke, žene i dalje dobivaju naljepnicu ako su spavale s “većim brojem muškaraca od zamišljenog”, ako izlaze van okvira, ako progovore o traumi i seksualnoj manipulaciji koje su doživjele kao djeca ili odrasli ljudi. Uvijek je njezina riječ protiv njegove. I prečesto je njegova puno glasnija.

Upravo zato, književnica Lisa Taddeo je i prije nego što je počela raditi na knjizi koja je danas bestseller diljem SAD-a i UK-a “Tri žene”, pisala i izvještavala o seksu kao novinarka. Za ovaj veliki projekt, knjigu koja bi trebala biti u školskom program svih djevojaka i momaka, Lisa je prošla cijelu zemlju šest puta, intervjuirala stotine ljudi, saživjela se sa životom glavnih likova i plasirala nam nevjerojatno djelo. Duboku, intimnu ispovijest koja, iako je publicistika, djeluje kao istraživački rad budući da se radi o tri stvarne osobe, njihovoj egzistenciji i svjesnosti. Ovo je priča o Maggie, Lini i Sloane, od kojih je svaka podijelila s Lisom svoje najdublje želje, potrebe i strahove. Maggie priča o svom iskustvu i odnosu koji je kao 17-godišnjakinja imala sa školskim profesorom kojeg je puno godina kasnije prijavila, Lina o tome kako je silovana kao djevojka i udala se za hladnog čovjeka, te Sloane koja ima seksualne odnose s drugim muškarcima dok je suprug gleda.

Više od osam godina, Lisa je prikupljala informacije o ovim ženama koje su danas ohrabrile mnoge druge da istupe sa svojim pričama, a danas, svoj put o stvaranju i razmišljanja o stigmatizaciji žena u svijetu podijelila je sa mnom u nadi da će dati još malo pozadine ovom već izvrsnom djelu.

Koja je bila Vaša prva ideja za pisanje ove knjige? Što ste htjeli postići? Koliko se sama ideja s početka mijenjala tijekom pisanja?
Nikad nisam pročitala knjigu o ženskim željama i potrebama na način koji mi se sviđao i bio iskren. Cilj mi je bio obične ljude staviti u određene profile i kalupe na isti način kako se danas javne osobe svrstavaju u njih. Pri tome sam veliku pažnju morala posvetiti detaljima koji bi inače bili nezapaženi.
Nakon te odluke krenula sam razmišljati kako i iz kojeg ugla napisati knjigu. Shvatila sam da želim napisati svojevrsno ažurirano i unaprijeđeno izdanje knjige iz 1981. godine The Neighbor’s Wife koju je napisao Gay Tales, ali iz ženske perspektive. Želje, potrebe i požude su stvari o kojima razmišljamo i razgovaramo, ali to je ujedno i naša najveća tajna. Htjela sam istražiti koja je razlika upravo tog mjesta gdje se te dvije stvari razdvajaju.

Kakav je utjecaj na Vašu knjigu imao #MeToo pokret? Počeli ste pisati prije nego što se on pojavio u svijetu?
Većina žena koje sam upoznala bile su divne, pune podrške i razumijevanja, ali svejedno je bio dio onih koje su na cijeli taj pokret gledale s čuđenjem i osudom. Bilo je to vidljivo u njihovom govoru, riječima i načinu na koji su razgovarale sa mnom ili drugima. Jedan od ciljeva #MeToo pokreta je potaknuti sve da jasno i glasno govore o stvarima o kojima možda inače ne bi izražavali svoje stavove, ali istovremeno puno se žena danas boji reći što želi. Onda se dogodi da postoje žene koje žele javno govoriti i ne srame se izreći svoje mišljenje i osjećanje i tada se opet nađu pred osudom drugih žena koje im poručuju da to one zapravo ne žele napraviti, kako to nije dobro za njih ili njihovu reputaciju… To je nametanje tuđeg mišljenja, čim nam netko drugi želi diktirati kako ćemo govoriti ili osjećati se. Takav način razmišljanja je ovjekovječenje patrijarhata jer mnoge žene preuzimaju ulogu policajki koje nadziru druge žene.

Čak i među nama ženama, postoje one koje ne žele pričati ili slušati o svojim ili tuđim željama. Možemo se uvježbati tako da ne osuđujemo jedni druge. Tek onda se možemo osjećati sigurno dok raspravljamo o svojim najdubljim željama.

Želje i strasti i dalje su tabu tema u društvu, možda više nego što je tema seksa. Koliko je bilo teško pridobiti povjerenje Meggie, Line i Sloane da vam se povjere? Znam da neke od njih u početku nisu htjele sudjelovati.
Nije bilo teško jer nisam otkrivala njihove tajne, nego sam ih pokušala shvatiti. Bila sam zabrinuta za njihove misli, osjećaje i živote, a u većini njihovih slučajeva nitko ih nije slušao niti pokušao shvatiti na način koliko su to zaista zaslužile. Mislim da se ljudi otvaraju kada znaju da ih druga strana iskreno sluša, bez osude i kad znaju da će im to pomoći.

Zašto je ženama toliko teško govoriti otvoreno o svojim potrebama?
Zato što smo stoljećima bile osuđivane zbog iskrenosti.

Jesu li žene iz Vaše knjige bile svjesne svojih priča i problema ili su i dalje sve negirale?
Jedan od razloga zašto su upravo te tri žene dio knjige je taj što su one imale osjećaj samosvjesnosti. Naravno da je i kod njih postojalo poricanje, ipak, ne možemo živjeti bez toga, ali te su žene bile spremne vjerovati u bajku čak i kad su vidjele da dijelovi te bajke izgaraju.

Žene za koje ste se odlučili pisati u svojoj knjizi imale su neku vrstu traumatičnog iskustva iz tinejdžerskih dana. Vjerujete li da takvi događaji određuju njihovu seksualnost, ljubavne odnose i život općenito u godinama koje dolaze nakon tih iskustava?
Smatram da nas iskustvo oblikuje. Svi smo mi pretrpjeli neke traume, bilo da se radi o jednoj ili dvije velike ili njih pedeset koje su bile manje, ali se svejedno zbrajaju tijekom godina.

Knjigu je doista jednostavno i lako čitati, ali se iza priče krije mnogo slojeva. Nakon čitanja postoji osjećaj da je to pravi istraživački, znanstveni i novinarski članak. Jeste li surađivali s nekim profesionalcima poput psihologa? Koja su bila glavna polazišta?
Puno sam vremena razgovarala sa psiholozima, biolozima, ženskim terapeutima… Cilj mi je bio shvatiti i razumjeti što više. Čitala sam njihove dnevnike, istraživala društvene mreže i slušala ih nekoliko stotina sati. Posjećivala sam mjesta na kojima su jele i pile, a sve kako bi moj rad prenio pravu atmosferu i shvatio njihovu bît.

Što ste uočili u svom istraživanju, koja je glavna razlika između ženskih i muških potreba?
Ženska potreba čini mi se složenijom, prizmatičnom, slojevitom i stalno se mijenja. Ono što žena osjeća duboko u sebi ne odražava se na van jer je tamo čekaju brojna upozorenja i osude.

Što je bilo najteže u Vašem istraživanju? Jeste li u ovih deset godina ikada pomisliti odustati od svega?
Pronaći ljude koji su spremni iskreno razgovarati bila je gotovo pa nemoguća misija! Puno sam puta poželjela odustati od svega, ali kad sam pronašla Maggie i čula njezinu priču, znala sam da se ne smijem predati i da cijelom svijetu moram ispričati njezina iskustva.

Od kada je knjiga objavljena, jeste li se čuli možda s Vašim ispitanicama? Kako se one osjećaju?
Uglavnom su osjećale da ih drugi primjećuju.
Svi su pročitale knjigu prije nego što smo je objavili i imali su priliku unijeti neke promjene, što su i učinili, a upravo su te izmjene poboljšale knjigu i dale joj ono nešto posebno. Govorit ću sada o Maggie jer ona nije ostala anonimna. Rekla je da joj je objavljivanje knjige bilo kao da je jednom dijelu života koji ju je mučio dala kraj i zatvorila ga. Prije joj ljudi nisu vjerovali, a sada joj diljem svijeta vjeruje toliko tisuća ljudi. Pisale su joj žene iz cijeloga svijeta (Indija, Kenija, Brazil…) i govorile kako im je pomogla i doslovno izliječila ih! Baš mi je prošli mjesec poslala primjerak talijanskog izdanja knjige s bilješkom u kojoj je napisala kako je sretna i zahvalna što je to učinila i da konačno ima osjećaj da joj drugi, ali i sama sebi, vjeruju. I da, još uvijek se čujem sa svima. Brinem za njih i stalno želim znati kako se osjećaju i što im se događa u životu. Ipak, s Maggie se čujem svakoga dana.

Što ste Vi osobno naučili o potrebama, muškarcima i ženama, o braku?
Žene su stoljećima živjele pod muškim pogledom i vjerovale da muške potrebe obiluju animalnim nagonima te da je ženina zadaća da bude plijen. Ženska ljepota je ono što nas na ovom svijetu i u životu definira. To se na sreću počelo mijenjati, ali će trebati proći puno vremena da se kod te konkretne stvari vide očigledne promjene. Smatram da je ključno za svaku promjenu da se žene međusobno prestanu osuđivati, natjecati i biti okrutne jedna prema drugoj. Moramo stajati zajedno kao sestre, a ne živjeti kao zvijeri u divljini.

Ipak, i dalje me iznenađuje kako kao društvo pokušavamo žigosati i osuđivati moderno i napredno razmišljanje sve do prijelomne točke kada na kraju, a tada je često prekasno, uviđamo kako je ženski mozak ispunjen strašću. Tek tada uviđamo njegovu pravu vrijednost, a tada više nema povratka.
Postoji strah da žene više nisu ukalupljene, postoji strah da se bilo tko na dnu uzdigne iznad svih. Osobno me zbunjuje naše vlastito mjesto u svijetu. Bojim se da sve što kao ljudi radimo, činimo samo kako bi ugušili drugo ljudsko biće.

Koje bi poruke o životu, vezama i potrebama prenijeli svojoj djeci nakon ovog iskustva? Jeste li zabrinuti za njih?
Nemojte sjediti i čekati telefonski poziv. Nikad nemojte u drugome tražiti ono što vjerujete da vama nedostaje. Obećajem vam, vama ništa ne nedostaje!

Što Vas je najviše iznenadilo nakon objavljivanja knjige?
Najviše mi se svidjelo što su mi se javljali čitatelji, vidjeti svoju knjigu u knjižarama i svjedočiti pričama da su žene počele vjerovati u sebe.

Foto: J. Waite/Mozaik Knjiga