SEKS I JAD: Ljuti li vas to???

U posljednje vrijeme nekako me zna oprati promjena raspoloženja. Što sam starija, češće mi se to događa. Rastužim se, naljutim se, sretna sam, zadovoljna sam, nisam zadovoljna… Kad sam shvatila da mi se događaju te stvari, počela sam ih pripisivati PMS-u. Pred, post, trenutnom, ma svakojakim menstrualnim sindromima… Nisam to prije primjećivala kod sebe, barem ne tolikim intenzitetom. I onda sam jednostavno zaključila, kako idem starija, tako su ti svi pred, post i trenutni menstrualni sindromi postali izraženiji. Postali su ultimativni krivac za sve moje promjene raspoloženja.. Baš prikladno, našla sam koga ću okriviti… hormone. I ne kažem ja da nema nešto i u tome, ima naravno, ima i u punom mjesecu, ima i u kiši, ima i u iritantnim ljudima koji me okružuju… U svemu bih mogla pronaći krivca za svoje probleme. Al’ znate što? Za sve te moje mušice kriva sam isključivo i jedino ja. Kriva sam, jer sam počela ljudima dopuštati da utječu ne samo na moje raspoloženje nego i na moju sreću.

Baš jučer kažem prijatelju: „Kad sam bila mlađa, mislila sam da sam zbunjena, mislila sam da nemam odgovore na hrpu pitanja, mislila sam kako će sve biti jednostavnije kad odrastem, sve će mi postati jasnije!“ I da vam iskreno kažem, zahebala sam se! Doduše, ne kao Fata, koja se svjetski zahebe. Znate ono kad se nakon tri dana vrati kući pa je Mujo pita: „Dobro, pa gdje si ti???“ A ona njemu: „Pa zahebala sam se!!!“ – „Kako to misliš zahebala si se?!? Nema te tri dana kod kuće!!!“, kaže Mujo. „Znaš kako ti odeš pa se zakartaš, pa se zapiješ… E tako sam se i ja zahebala!!!“ – odgovori Fata.

E, nažalost, ili nasreću, ja se nisam tako zahebala, ja sam se zahebala u svom načinu razmišljanja. Odrasla sam, barem mi tako kažu ljudi, ali ne vidim baš da sam nešto mudrija, ne vidim da sam našla odgovore na pitanja koja su me mučila, vidim samo da sam zbunjenija. Iskreno, čak ni ne mislim da je to nešto strašno, mislim da smo svi mi pomalo zbunjeni, svi mi imamo hrpu pitanja na koje nemamo odgovore, svi mi smo ponekad uplašeni… Neki to skrivaju, a neki otvoreno priznaju… Ne mislim da je to nešto strašno, iskreno vjerujem, dokle god postavljamo nova pitanja, dokle god tražimo neke odgovore, dokle god tražimo sebe, znamo da smo uistinu živi.

Ono što me zastrašuje jest činjenica da sam previše počela dopuštati ljudima oko sebe da utječu na moje raspoloženje, da kreiraju moju sreću. E to me ljuti! Kad i gdje se to točno počelo događati, ne znam… Valjda u onom trenutku kad sam raznorazne sindrome počela kriviti za vlastite promjene raspoloženja, u onom nekom trenutku kad sam pomislila da bih trebala biti odrasla, u onom trenutku kad sam zaboravila da je nečije ponašanje prema meni odraz njihove osobnosti, a ne moje…

Pozdravim kolegicu na hodniku i nasmiješim joj se, ona okrene glavu i preokrene očima. Jednom, drugi put, treći put… Uzrujam se zbog toga… Nije mi jasno takvo ponašanje odrasle osobe… Ljuti me to! Ali ne ljuti me više činjenica što ona nije u stanju odzdraviti, ljuti me činjenica što njezino ponašanje mene uzrujava! To me ljuti! Zašto dopuštam osobi koja ne posjeduje osnovnu kulturu da mi pokvari raspoloženje?

Pozovem prijateljicu na kavu. Dogovorimo se… Ona ne može. Jednom, drugi put, treći put… Tužna sam, potrebna mi je čašica razgovora s njom. Ljuti me to! Ali nisam ljuta više na nju, ljuta sam na sebe! Ljuta sam jer dopuštam da me rastuži netko tko u svom rasporedu ne može naći pet minuta za prijateljicu!

Svakome od nas dogodilo se da pošaljemo nekome poruku, a ta osoba ne odgovara. I onda smo tužni, pa smo onda ljuti, pa tražimo objašnjenje za neodgovaranje. Što ako im se nešto dogodilo? Pa smo onda još i zabrinuti! I tako, mijenjamo raspoloženja, od tuge, preko ljutnje do zabrinutosti… I ne, nije kriv za to ni pred ni post ni trenutni menstrualni sindrom, kriva je ta neodgojena stoka koja ne zna odgovoriti na poruku. A još više smo krivi mi sami koji dozvoljavamo toj neodgojenoj stoci da utječe na naše raspoloženje! I to me ljuti! Ljuti me što ja i ti koja ovo čitaš, dopuštaš nekome da ti pokvari raspoloženje.

Nemojte dozvoliti da netko drugi utječe na vaše raspoloženje, a još važnije, nemojte dozvoliti da netko drugi kreira vašu sreću. To je vaša odgovornost, vaša zadaća i vaša privilegija. Jednom kad dozvolite drugim ljudima da odlučuju kada ćete se smijati, a kada plakati, postali ste njihov rob. I znam da je puno lakše napiskarati par rečenica, nego uistinu zgrabiti sreću u svoje ruke. Nije to lako, priznajem, nije lako jer smo svi mi društvena bića i svi na neki način žudimo za tuđom potvrdom, ali dobro promislite čija vam je potvrda uistinu bitna. Je li vam važnije da se sviđate sebi, ili da se sviđate drugima? Ponekad to dvoje ne ide zajedno.

Uvijek će postojati ljudi zbog kojih ćete biti sretni, ili tužni, ili ljuti, to tako valjda ide kad nekog volimo, ali imajte na umu da to onda budu pravi ljudi, ljudi koji su uistinu vrijedni vaših emocija. A što se tiče ostalih, njima se samo nasmiješite… Da, nasmiješite…

Ja ću i dalje na hodniku pozdravljati kolegicu koja ne zna odzdraviti. I nasmiješit ću joj se… Ili, možda, da je pošaljem u tri p… materine?!? Ne, nasmiješit ću joj se! Zato što volim osmijehom pozdraviti ljude. Istina, volim i kad ljudi uzvrate i pozdrav i osmijeh, ali ako ne žele, to je njihov problem. To više nije nešto što će pokvariti moje raspoloženje!

„Pozivam te da se smiješiš dok ne uočiš da su suzdržljivost i prisebnost nestale iz tvog života. Da se smiješiš dok ne izazoveš osmijeh u onih koji te gledaju kako se smiješiš. Smiješi se tužnima, prijateljima, starima, mladima, svojoj obitelji i protivnicima. Smiješi se kad god možeš i kad ti je to najteže, i naučit ćeš da ništa ne može uništiti tvoje veselje ako sam to ne dopustiš, čak ni tuga koju povremeno moraš isplakati zbog nečega bolnoga!“