Svaka knjiga koju pročitamo može promijeniti naše razmišljanje ili poimanje života, ovisno o tome u kojoj joj mjeri dopustimo da “prodre” do nas.
U različitim fazama života, ista će knjiga u nama potaknuti potpuno drukčije razmišljanje, a ponekad nam se “ona prava” nađe u rukama baš onda kada je najpotrebnija. Čitajući od malih nogu knjige, gradila se i mlada spisateljica Ena Katarina Haler koja je veliki uzlet u književnom svijetu doživjela svojim romanesknim prvijencem Nadohvat. Ena je s nama podijelila knjige koje su tijekom godina najviše utjecale na nju, koje su joj mijenjale život, pa čak i one zbog kojih se opredijelila za spisateljsku karijeru. Slobodno ih stavite na popis čitanja…
Ena Katarina Haler
1. Winnie the Pooh, A.A. Milne
Bila mi je lektira na početku trećeg osnovne, prva knjiga koju sam ikada samostalno pročitala cijelu, moja prva petica iz Hrvatskog jezika (nikada neću zaboraviti taj ponos s kojim sam stala kada je trebalo upisati ocjenu). Ali osim toga, doista divna knjiga, najljepša posveta dječjoj mašti i toj jednostavnosti shvaćanja svijeta kroz oči djeteta.
2. Lovac u žitu, J. D. Salinger
Imala sam 12 godina i čula neku skroz nepoznatu pjesmu u kojoj se spominjao Holden Caulfield. Guglala sam tko je to, posudila knjigu, počela čitati tu večer, nastavila sljedeći dan (u školi, pod nastavom, pod odmorima, pa čim sam došla doma…), ne pamtim uopće otad sličan zanos nad nekim tekstom. Bio mi je to prvi doticaj s “ozbiljnom” literaturom, ta mi se knjiga činila magičnom iako je posve realna. Mislim da sam tada znala da se želim baviti pisanjem i da želim pisati knjige koje će djelovati upravo tako, potpuno okupirati i zarobiti čitatelja unutar svog mikrosvijeta – sjećam se da sam tada toliko htjela biti tamo, na bilo kojem od opisanih mjesta, na tribinama, u internatu, u hotelskom liftu, u parku s njegovom sestrom, na klizalištu… sve mi se to činilo malo boljim od stvarnosti. Pročitala sam ju puno puta nakon toga, to je knjiga kojoj se najčešće vraćam kroz različita razdoblja života, i uvijek primijetim neki novi moment, nešto protumačim na drukčiji način.
3. Stepski vuk, Hermann Hesse
Knjiga koju mi je mama donijela jedan dan i samo mi ju ostavila na stolu. I do danas kamo god sam selila (a prošla sam sigurno desetak selidbi) nisam se odvajala od nje. Otvorila mi je sasvim nove poglede ne samo na književnost nego i na sve ostalo u životu. Na razne me načine umirila, ne nalazim bolji izraz od toga. Također je roman kojem se vraćam i svaki put kada ga iznova čitam ujedno sam malo stabilnija, a i uhvati me strah da je sve što znam jako malo, dobijem golemi poriv više čitati, istraživati, putovati, upijati sve više svijeta. Kad sam je prvi put čitala, sjećam se da sam mislila: kako je moguće ovako dobro pisati, djelovala mi je nestvarno sjajna. (Kao bonus knjige tu dodajem i Igru staklenim perlama i Umijeće dokolice, s Vukom se zakotrljalo nešto jako važno, ali nije sam u tome).
4. Kalendar Maja, Zoran Ferić
Roman koji sam pročitala na preporuku prijateljice, nedugo nakon što sam se doselila u Zagreb (i vjerojatno nije moglo biti boljeg trenutka za to). Tada sam znala malo (gotovo ništa) o suvremenoj hrvatskoj književnosti, želja za čitanjem domaćih autora krenula je upravo tom knjigom i zaslužila bi mjesto na popisu i samo zbog toga. No utjecala je na mene na razne načine i to neprimjetno, gotovo lukavo. Kad sam je tek pročitala i zatvorila knjigu, nisam mislila da će ostati sa mnom u tolikoj mjeri, bila mi je dobra, štoviše jako dobra, ali izostala je ona prva fascinacija. Tada sam još svakodnevno prolazila kraj gimnazije u Križanićevoj, u blizini koje je smješten i dio radnje romana. I shvatila sam da svaki dan blago okrećem glavu u tom smjeru, tražim taj jedan prozor, jedan pogled s prozora. Uskoro sam se sve češće okretala prema nekim mjestima iz romana, pronalazila neke nepoznate točke s kojih mogu promatrati Zagreb, pa naposljetku i sebe, to je vjerojatno najviše što možemo dobiti iz literature.
5. Ledeni mjesec, Pascal Bruckner
Nije se nužno radilo o promjeni, više o potvrdi – dogodilo mi se da sam imala osjećaj da je netko iščupao iz mene sve čega nisam bila svjesna i to stavio na papir. Priča o kojoj često razmišljam, prema kojoj važem svoje sumnje, i za mene neupitno ostaje najtočnija definicija ljubavi i bliskosti. Pročitala sam ju nakon što sam prvo pogledala filmsku adaptaciju Romana Polanskog, za koju oni koji vole knjigu (barem svi s kojima sam ja razgovarala o tome) kažu da je prilično slabija i kritiziraju odstupanja od originala. Iako je istina da je film slabiji (iskreno mislim da je nemoguće napraviti adaptaciju koja bi parirala ovoj knjizi), po meni je ipak sasvim dostojan predloška i to upravo zbog odstupanja; radi se o priči toliko jednostavnoj i univerzalnoj u osnovi, da ostavlja prostora drukčijim interpretacijama i varijacijama, a to je je nešto najljepše kod stvaranja, dati priliku jednoj priči da uvijek bude iznova interpretirana i ponudi nešto novo.