Lj&Z čitaonica: Marko Pogačar otkriva pet knjiga koje su mu obilježile život

Ono što čitamo u nekom trenutku našeg života puno otkriva o nama. Knjige se, kao i ljudi, mijenjaju zajedno sa svojim čitateljima.

Upravo zato, zamolili smo jednog od najcjenjenijih suvremenih hrvatskih poetskih glasova, Marka Pogačara, koji je do sada objavio više od nekoliko zbirki pjesama (od kojih je zadnja „Zemlja Zemlja“), nagrađivan je za svoju poeziju, prozu i esejistiku i prevođen je na tridesetak jezika, da s nama podijeli pet knjiga koje su mu obilježile život.

Bio sam brucoš kad mi je u ruke dopala Riva, knjiga izabranih pjesama Tomaža Šalamuna. Kao i manje-više sve druge Šalamunove knjige, kojih ima više od 40 i još ih nisam sve svladao, svaki redak s njezinih stranica svjedočio je ludilu i ljepoti lirike na način metka, brzo & bolno, moguće dum-dum metka, jer svaki od njih imao je, kao i svaki uspio stih, i odgođeno, naknadno prosvjetljujuće i istodobno smrtonosno djelovanje. Neka drukčija poezija rodila se u tom trenutku, kao Atena iz glave Zeusa.

Dnevnik mi je trenutačno najvažnija Kafkina knjiga, a sve su njegove knjige neopisivo važne. U njoj se nalazi baš sve što je jednoj knjizi potrebno, bez da je njezin autor to planirao. Užas svijeta, užas literature, užas života i svjetlo slučaja.

Čileanski nokturno bila je prva knjiga Roberta Bolaña koju sam pročitao. Ima Bolaño vjerojatno i ambicioznijih, kompletnijih knjiga, ali Nokturno kao da, nalik nekom neobičnom štampanom alephu, na rukoveti stranica sažima njegove opsesivne teme i u isti mah karakteristične književne postupke. To je knjiga otpora, prkosa, knjiga koja ne okreće drugi obraz jer zna da je obraz samo jedan, jedini. Iako je autor sam sebe smatrao ponajprije pjesnikom, lirske vrhunce ostvario je u jednoj nominalno sasvim ne-lirskoj prozi. „Bolaño“ je i danas za mene jedan od najdražih sinonima za fikciju.

Pynchonov V., njegov romaneskni debi s početka 60-ih godina, promijenio je način na koji sam percipirao „veliki roman“, ali i moj odnos prema engleskom jeziku, posebno nekim njegovim registrima i nišama. Pynchonovo je književno ludilo, njegova, kako bi rekao Vila-Matas, književna bolest, na neki čudan način srodno Šalamunovom; ono potječe iz iste klice. Dogodovštine Bennyja Profanea pustolovine su samoga jezika, same književnosti.

Sječa šume je prvi Bernhardov naslov koji mi je pao napamet, a Bernhard mora biti na svakom, pa i ovakvom, dozlaboga proizvoljnom popisu. Zato što mora.

 Foto: Leda Sutlović