Lutka koja kima glavom

Jeste li primijetili kako u posljednje vrijeme ljudi više ne razgovaraju? I pritom ne mislim da su prestali pričati, ne, ne, pričaju oni i dalje, ali nitko s nikim zapravo ne razgovara, nitko ne sluša svog sugovornika, svakome je bitno samo da kaže što mu je na pameti. Kao da svi više uživaju u boji svoga glasa, nego u pravom kvalitetnom razgovoru. I tako je, dragi moji, kamo god se okrenete, na poslu, u kafiću, na cesti… Svi samo pričaju, svi vode vlastite monologe, a nitko nikoga ne sluša. Postali smo čudaci koji ne slušaju jedni druge, koji ne razmjenjuju iskustva, koji ne uče jedni od drugih. Kao da nam je prisutnost naših prijatelja, kolega, roditelja, poznanika potrebna samo da bi imali publiku koja nas sluša. Ma iskreno, mislim da nam čak nije ni bitno sluša li nas taj netko, bitno nam je samo da slušamo vlastiti glas, vlastiti tok misli… Vjerojatno bismo bili sasvim zadovoljni i da nasuprot nas sjedi lutka koja samo kima glavom. Da, tada bismo bili najsretniji, jer onda bismo cijelo vrijeme mogli pričati samo o sebi, samo o svojim problemima, samo o svome životu, a, na kraju krajeva, čini mi se da ljudi danas to tako nekako i rade.

Najslađi su mi oni koji pričaju i pričaju i pričaju o sebi, a onda te pitaju: „A što ima kod tebe?“ Nakon što izgovoriš rečenicu ili dvije, oni te prekinu, jer, eto, baš se njima tako nešto dogodilo i sad će ti oni ispričati cijelu svoju životnu priču. Štoviše, pokušat će ti udijeliti i hrpu savjeta, jer oni znaju točno kako se ti osjećaš i znaju točno što tebi treba jer oni su sve to već prošli. I zapravo, projiciraju cijelu priču na sebe. Ili znate kad ih baš nešto što ste vi rekli podsjeti na nešto što se njima dogodilo pa vas imaju potrebu prekinuti, onako iz vedra neba i to vam ispričati. To najčešće ide ovako nekako:

„Ella, što ima kod tebe? Pričaj malo o sebi! Pa ti samo šutiš!“, to vam kažu nakon što su blebetali dva sata bez prestanka, najčešće ne udišući ni zrak.

Onda vi kažete nešto tipa: „Pa evo, ništa posebno, radim, u subotu sam…“

„Jao, sad kad si spomenula subotu, sad sam se sjetila da sam baš u subotu vidjela onog lika, ma znaš onog koji me jednom prije pet godina onako značajno pogledao u onom bircu…“ I tu vaša priča prestaje. Sad ponovno slijedi monolog dotične osobe koja će pričati barem pola sata bez prestanka, a vi ćete se pitati kako tako dugo može preživjeti bez kisika budući da se opet čini kao da ne udiše zrak.

Kad joj se mozak na trenutak zablokira, dotična će vas osoba ponovno sva u čudu upitati: „Pa dobro, što ima kod tebe? Baš si šutljiva, nemoj da moram izvlačiti informacije iz tebe!“

I tako se vi s takvim osobama baš lijepo napričate. Da vam budem iskrena, ne živcira mene to što ne mogu doći do riječi, ne, ni najmanje. Nisam jedna od onih koji imaju potrebu pričati o svome životu, posebno ne ljudima koji su toliko usredotočeni samo na sebe, živcira me to licemjerje. Nemoj se praviti da želiš voditi normalan dijalog, nemoj se praviti da te zanima tuđi život, kad nisi u stanju slušati ni minutu dok netko drugi priča. Ma u biti, živciraju me takvi ljudi, živciraju me ljudi koji ne znaju sjesti na kavu i voditi normalan dijalog. Znate, dijalog, ono što je po definiciji razgovor između dvoje ili više ljudi, kad jedan priča, drugi ga slušaju, i obrnuto. Eto to me živcira! Živcira me što je dijalog postao monolog! A većina ljudi nema dovoljno kurtoazije da sasluša nečiji odgovor na pitanje koji su oni postavili, a kamoli da sluša tuđi monolog. Oni bi samo slušali sebe!

I znate što me još živcira? Kad vas ljudi ne gledaju u oči dok razgovaraju s vama, nego zvrkaju okolo ili bulje u mobitele. Haloooooo, malo opće kulture! Imam prijateljicu, jako dobru prijateljicu, jednu od onih najboljih, kojoj bi gotovo uvijek pogled šarao okolo dok bih joj nešto pričala. Mislim da je to čak radila nesvjesno, ali mene je svejedno živciralo. Onda bih ja usred razgovora jednostavno prestala pričati. Najčešće kad je nešto zanimljivo bilo u pitanju.

„Ajde Ella, nastavi, reci što si htjela reći!“

„Neću!“

„Ajde, pa slušam te, samo mi malo pogled luta, znam što si pričala!“

„Neću!“

„I stvarno mi nećeš reći što se na kraju dogodilo???“

„Neću!“ (jeste li primijetili kako mi je širok vokabular kad se naljutim.)

„Evo, obećavam da neću to više raditi, samo mi reci što je bilo?“

„Neću!“

„Pa zašto???“

„Zato što ćemo ili razgovarati, ili prodavati zjake i zvrkati okolo. Meni je svejedno. Ti si htjela da ti ispričam što je bilo, ako te zanima slušaj me, a ako te ne zanima, ne moram ja pričati o tome.“

„Ali zanima me! Hoćeš mi reći što je bilo???“

„Neću!“

I tako sam napravila nekoliko puta i od tada me uvijek gleda u oči kada razgovaramo. Možda vam se to čini strogo ili skroz bezveze, ali ja sam uvijek posvećena osobi koja mi nešto priča i očekujem da bude i obrnuto. U suprotnome, ne moramo ni razgovarati. Možemo sjediti, piti kavu i čitati novine ili promatrati ljude, meni odgovara. I znam da neki ljudi imaju problema s gledanjem drugih ljudi u oči dok pričaju s njima, ali Mila nije jedna od njih.

Neki dan prijatelj me upoznao sa ženom koja ne prestaje pričati. Znači, ne prestaje. Govori brzinom munje i sve što kaže vezano je apsolutno i isključivo za nju. Ja ovo, ja ono, ja vamo, ja tamo, ja sam radila to to i to, ja sam imala takvu i onakvu frizuru, ja volim takvu i ovakvu hranu, JA, JAAAA, JAAAAAAAAAAAAA!!!!! Uspjela sam izreći svoje ime u trenutku kad smo se rukovale. Sigurna sam da ga nije zapamtila, što i nije problem, ja isto tako često puta zaboravim imena ljudi koje upoznam, ali poprilično sam sigurna da ga nije ni čula, jer je počela pričati o sebi već na prvome L moga imena. Pokušala sam par puta nešto reći, postaviti neko pitanje, ali to bi na kraju završilo samo mojim otvaranjem usta i ispuštanjem nekog čudnog zvuka. Naime, ona nije prestajala blebetati, a ja sam poslužila kao lutka koja kima glavom. Pa čak ni kao to, nakon određenog vremena, vrat me zabolio od kimanja pa sam samo stajala i šutjela, više se ni ne trudeći postići bilo kakvu pristojnu komunikaciju, a ona je i dalje samo blebetala. Ošinula sam prijatelja pogledom i nakon određenog vremena samo otišla. Vjerujte mi, nije tu bilo prostora za kurtoaziju, kao npr: „Baš mi je drago da smo se upoznale, sad moram ići!“ ili tako nešto. Ne, ne, ja sam se okrenula, otišla, a ona je i dalje blebetala ljudima koji su se našli u blizini. Najgore od svega bilo je kad se te iste večeri ponovno našla u mom društvu, taj put sa svojom najboljom prijateljicom. Onda sam shvatila da ni nju ne sluša. Njezina prijateljica se doslovno mora derati ako nešto želi reći. A i pritom je ova ne sluša, nego jednostavno pričaju u isto vrijeme. A to pak, ljudi moji, stvarno ne volim. Ne volim kad ljudi pričaju paralelno i ne volim kad jedni drugima upadaju u riječ. Ali ovo je valjda jedini način komunikacije koji one poznaju. A nisu one, nažalost, jedine…

Što se to dogodilo s nama, ljudi moji? Zašto ne razgovaramo, zašto ne slušamo jedni druge? Zašto smo toliko fokusirani sami na sebe da smo zaboravili voditi normalan dijalog? Zašto nam je postalo nebitno čak i sluša li nas netko drugi dok mu pričamo? Ne znam kako vama, ali meni to nije normalno. Nije mi normalno da smo okruženi ljudima, proizvodimo glasove, a zapravo smo cijelo vrijeme sami, ne razgovaramo, fokusirani smo samo na vlastite misli, vlastite riječi, vlastiti život, boju vlastitog glasa.

Zar stvarno želite biti samo lutke koje kimaju glavom dok netko drugi priča? Pretpostavljam da ne želite. E pa nemojte onda to očekivati niti od drugih ljudi. Svi imamo potrebu pričati, neki više, neki manje, ali na kraju krajeva, svi imamo i potrebu da nas netko drugi sasluša. A da bi dobili i jedno i drugo, potreban je dijalog, ne monolog, već kvalitetan DIJALOG!

A ako vam je do toga da blebećete isključivo o sebi, bez prestanka, dogovorite termin kod psihologa. Sretan on, sretni vi!