Maja Kereš, plesačica iz Rijeke, nedavno je plesala na Coachelli uz Billie Eilish. Vrijeme je da je upoznate

Kad razmišljamo o osobama koje bismo naveli kao uzor, nit vodilju, zvijezdu na prostranom nebu… Mi bismo tada svakako naveli Maju Kereš, mladu i talentiranu plesačicu iz Rijeke koje je do sada ostvarila i puno više nego pojam snova predstavlja. Za sebe kaže da je radoznala dama koja uživa u istraživanju života, učenju i stvaranju. Prvenstveno kroz ples, ali i druge oblike umjetnosti.

Od malih nogu Maja je okupirana plesom i koreografijom, a s godinama se broj suradnji i angažmana samo povećavao što ju je odvelo u Ameriku te dalo mogućnost da sudjeluje u raznim projektima te vodi plesne radionice. Uslijedila je turneja s Justinom Timberlakeom i nastup s Billie Eilish, na čemu joj mnogi mogu samo zavidjeti. Do svega toga dovela je njezina strast, užitak u onome što radi, dosljednost, učenje, pouzdanost i profesionalno ponašanje kojem ona teži.

Pročitajte: Može li ples biti kvalitetna tjelovježba i koju vrstu odabrati?

Razgovarali smo s Majom Kereš – u velikom intervjuu pročitajte što nam je otkrila:

Odakle strast prema plesu i plesanju? Kada si se počela baviti plesom?

Na susretu s plesom mogu zahvaliti svojoj baki koja me odvela na moj prvi sat baleta, ako se dobro sjećam – čak i prije nego sam krenula u školu. Možda jer sam bila radoznalo i aktivno dijete, ili jer su me roditelji i baka i djed željeli upoznati s različitim aktivnostima – sportovima, umjetnosti, znanjem. Ali prava strast prema plesu se razvila tek kasnije u tinejdžerskim godinama kad sam shvatila da je to to, da ples u meni budi poseban osjećaj koji jednostavno moram slijediti.

Kako je izgledao tvoj plesni put?

Počela sam u baletnoj radionici Diane Zdešar, nastavila s jazz danceom u Icaro Dance Dimension, napravila pauzu te se nakon par godina priključila plesnoj grupi Flame. Tada sam jako zavoljela ples i zainteresirala se i za druge stilove pa sam počela redovito odlaziti na radionice i kampove diljem Europe upoznavajući se sa stilovima kao što su hip hop, popping, locking, house… Osim toga, stekla sam dosta iskustva na stageu kroz razna natjecanja i nastupe te sam počela voditi vlastite plesne satove i koreografirati. Uslijedili su sve veći angažmani, suradnje s koreografima, studijima i izvođačima i moja me nepresušna želja za učenjem i novim znanjem odvela u Broadway Dance Center u New York gdje sam provela sedam mjeseci u plesnom programu. Vrativši se doma u Rijeku nakon toga, osnovali smo Plesni centar K2K. Počela sam raditi na umjetničkoj vizi koja bi mi omogućila da radim u Americi kao plesač te nakon što mi je viza odobrena, otišla sam u Ameriku dalje graditi svoju karijeru. Provela sam godinu dana živeći i radeći u New Yorku te se nakon toga preselila u Los Angeles gdje sam i sada. Plesom sam uspjela proputovati svijet, raditi na fenomenalnim projektima te voditi vlastite plesne radionice i satove diljem svijeta.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Maja Kereš (@majakeresh)

Otkad živiš u inozemstvu i kakvi su uvjeti rada za plesače u Americi?

U Ameriku sam sa prvom umjetničkom vizom došla 2014. godine. Uvjeti rada za plesače u Americi mogu biti i dobri i loši, kao i svugdje u svijetu. Ali, ono što je specifično za Ameriku je da postoje organizacije koje promoviraju prava i uvjete za plesače. Jedna od takvih neprofitnih organizacija je Dancers Alliance koja se bori za određene standarde vezano za kompenzaciju, uvjete rada za plesače na različitim projektima. No, još veća organizacija je SAG-AFTRA, čiji sam i ja član. Radeći u  Americi upoznala sam se sa jako visokim standardima i uvjetima rada, ali sam se susrela i s onima niskog standarda. Toga ima svugdje. Ali, ono što me veseli  je uopće postojanje takvih organizacija kao što su SAG-AFTRA i Dancers Alliance. Od nedavno je s formiranjem započeo i Choreographers Guild (unija/društvo/sindikat koreografa).

Trenutačno živiš u Los Angelesu. Kakva je tamo plesna scena i može li se živjeti od plesa? Kako se može usporediti s Hrvatskom?

Los Angeles je meka zabavne industrije. Ovdje dolaze glumci, pjevači, plesači, modeli, fotografi, redatelji iz ostatka Amerike i svijeta da bi ostvarili svoje snove, gradili karijeru. S time na umu, populacija plesača je ogromna i većinom su svi ovdje s istim ili sličnim ciljevima – plesati na najvećim glazbenim/plesnim eventima, s najvećim imenima glazbene scene, biti dio filma, televizijskog showa i brojnih drugih projekata koji se ovdje kreiraju. Bit plesač je normalno zanimanje u zabavnoj industriji, jednako kao i glumac ili pjevač, ili model. Ali, mislim da najveći razlog zašto se uvijek pitamo može li se od plesa može živjeti jest taj što ne vidimo mnogo plesača kao celebrityje. Plesači su rijetko u spotlightu. Druga stvar koju bih voljela istaknuti je DA – od plesa se može živjeti, no “živjeti od plesa” može podrazumijevati puno zanimanja: plesač, koreograf, plesni pedagog/instruktor plesa, voditelj plesne škole, organizator plesnih evenata.

Što misliš o plesnoj sceni u Hrvatskoj u odnosu na plesnu scenu izvan Hrvatske?

Mislim da napreduje i sretna sam što postoji sve više projekata koji obuhvaćaju ples, bilo glazbeni spotovi, nastupi ili televizijski showovi. Jako mi je drago to vidjeti, i drago mi je da se ističu imena s naše plesne scene na javnoj televiziji jer mislim da je jako bitna vidljivost. Smatram da je jako bitno da neko dijete vidi na televiziji ljude koji plešu, da čuje recimo ime Larise Lipovac i da vidi kako ples može biti karijera. Sretna sam i što vidim puno ljudi svoje generacije koji su na pozicijama koreografa, ili učitelja, čije stvaralaštvo je zaista osvježenje za vidjeti te da daju velik doprinos razvoju naše plesne scene.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Maja Kereš (@majakeresh)

Kako izgleda jedan tvoj radni dan, raspored, gaže, treninzi?

Prije svega, radim kao freelancer. Dakle od projekta do projekta. Svaki projekt je drukčiji s obzirom na zahtjevnost projekta i budžet projekta, broj radnih dana, putovanja, broj probi, broj nastupa, snimanja i slično, pa je tako i moj raspored vrlo nepredvidljiv. Projekata ima svakakvih, od live nastupa, snimanja reklama, glazbenih spotova, TV showova, TV serija, filmova, predstava. Probe su po četiri do osam sati na dan, a snimanja po 10 do 12 sati. Ponekad angažman traje samo dva ili tri dana, ponekad tjedan, ponekad dva tjedna, a jedna turneja, naprimjer, godinu i pol. Nema pravila. Jednako tako, kao što i projekt traje određen i nepredviđen broj dana, tako i pauza između može trajati nepredviđen broj dana. To je život freelancera. Uzbudljiv, ali nepredvidljiv. Cijeli sutrašnji plan i raspored može se promijeniti doslovno večer prije. U vrijeme između angažmana imam vremena posvetiti se nekim drugim projektima, koji su osobnije prirode, kao što je moje vlastito usavršavanje, treniranje, uzimanje classeva, koreografiranje, asistiranje, vođenje vlastitih classeva i uz to, vođenje “normalnog” života.

Freelancerski život zvuči zabavno i uzbudljivo, i zaista je. Ne vidim se radeći jedan te isti posao pet dana u tjednu od 9 do 17. Ali postoji i druga strana tog života koja je teška, ali na kojoj sam u drugu ruku zahvalna jer me uči samodisciplini, fleksibilnosti i snazi uma. Kao freelancer sama si organiziram raspored i kako provodim dane kad nisam na angažmanu. Nikome ne moram polagati račune osim sama sebi, što je ponekad izuzetno teško, ali i nosi najveću nagradu. Ponos na samu sebe.

Kakav je osjećaj dijeliti pozornicu s Billie Eilish? Opiši nam malo to iskustvo, kako zapravo izgleda uopće cijeli proces da dođeš do toga da plešeš uz bok Billie Eilish?

Svaki nastup uživo poseban je osjećaj. Volim publiku, volim pozornicu i volim biti dio takvih evenata gdje mogu svojim plesom upotpuniti nečiji doživljaj. A pogotovo na Coachelli, publika je bila toliko strastvena i glasna da je osjećaj bio toliko bolji. Sviđa mi se glazbeni izričaj Billie Eilish, koreografija koju smo plesali, kostimi. Postoji mnogo načina kako se dogodi angažman na ovakvim gažama. Jedan je, naravno, audicija. No, nije jedini. Ponekad je to nečija preporuka ili direktan poziv od koreografa, redatelja ili nekoga tko ima veze s projektom. Zato smatram, i redovito promoviram koliko je važno znati da talent nije jedini faktor uspješne karijere. Talentom možeš bukirati jedan posao, ali će ti ponašanje i profesionalnost zajamčiti dugotrajnost u ovom poslu.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Maja Kereš (@majakeresh)

Kakvo iskustvo imaš nakon turneje s Justinom Timberlakeom, kako je uopće došlo do tako velike suradnje?

Turneja s JT-em bila je moj posao iz snova. Prvi na mojoj listi želja. I realizirao se kao sve o čemu sam sanjala, pa čak i bolje. Glazba koju obožavam, fantastičan tim ljudi (sve do jednog), koreografije koje uživam plesati, putovanja, arene i pozornice diljem svijeta… Nezaboravno iskustvo. O tome kako je došlo do te suradnje mogla bih napisati knjigu s podnaslovom “Kako zakon privlačenja funkcionira”. Ali ukratko, do te suradnje je došlo preko noći – samo jednim pozivom od koreografskog tima s pitanjem želim li biti dio turneje, a u drugu ruku, do tog poziva preko noći dovelo me pregršt različitih situacija i dugo vremena. Tu su godine treniranja, proučavanja, iskrene želje, ali ono što mi je ostalo kao značajno je da je ona finalna stvar koja je zagarantirala odluku koreografskog tima i Justina bila moja konzistentnost, pouzdanost i moje profesionalno ponašanje na projektu na kojemu sam s njima radila mjesec dana prije…

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Maja Kereš (@majakeresh)

Iz tvog iskustva, reci nam kako je pandemija COVID-19 općenito utjecala na plesnu scenu?

Prilično. Na fizičkoj, financijskoj, mentalnoj i emotivnoj razini. U dvije godine mnogo se toga promijenilo. Počet ću s time kako je utjecalo financijski, s obzirom da je mnogo ljudi iz raznih polja zanimanja bilo u istoj ili sličnoj situaciji. Produkcije su se zatvorile, obustavio se rad na setovima, ukinuli se javni nastupi, i tek su se nedavno ponovno pokrenuli javni eventi. Mnogo se plesača moralo snalaziti na druge načine jer posla skoro da i nije bilo, potražnja za plesačima je jako pala i tek se od ove godine počela vraćati. No, ta je situacija donijela mnogo kreativnih rješenja, online platformi, programa, koja se možda ne bi dogodila da nismo bili prisiljeni razmišljati kako opstati. Plesne edukacije prebacile su se online, putem Zooma, što je bilo s jedne strane jako čudno i novo i nije svima sjelo, a s druge strane, povezalo je ljude diljem svijeta koji su bili željni plesa. A ples kao društvena aktivnost pretvorio se u nešto drugačije, izolirano, individualno. Mentalno i emotivno mislim da je bio jako težak period, nekima uzbudljiv, ali svima edukativan. Govoreći iz perspektive plesa, mnogo je ljudi prolazilo kroz jaku krizu identiteta s obzirom da plesa, na način na koji smo bili navikli, nije bilo. Tada je trebalo preispitati se – ako nema posla, i ne radim kao plesač, jesam li ja i dalje plesač? Svatko je svoje odgovore nalazio na svoj način. Neki su promijenili karijeru, neki su postali još sigurniji u svoj poziv, mnogi su se odselili, rijetki doselili, a većinom su se svi zapitali i preispitali. Ove dvije godine nosile su potencijal da naučimo toliko toga o sebi i upoznamo sami sebe još dublje kroz “samoću” te tako izgradimo još čvršće temelje za život koji nas čeka nakon.

Smatraš li da si se po nečem posebnom istaknula i da je upravo to nešto utjecalo na tvoj uspjeh?

Teško mi je to odgovoriti za sebe, ali mislim da osim određenog levela talenta, ono što me uvijek izdvajalo je moj performans i moja profesionalnost i ponašanje. Naravno, za ovo potonje, netko mora prvo raditi sa mnom da bi to došlo na vidjelo, a opet – sto ljudi, sto ćudi, i ne mora se moj talent, moje ponašanje ili moja osobnost svima svidjeti. To je normalno. Ali, ja volim raditi s dobrim ljudima, i primijetila sam da sam kroz cijelu svoju karijeru imala prilike raditi s dobrim ljudima, što znači da i oni prepoznaju nešto u meni što i ja prepoznajem u njima. Vjerujem da se slične energije privlače i što sam starija, sve više mi znači kad sam osim svojeg talenta ili izgleda prepoznata kao osoba s kojom je ugodno raditi, i s kojom je lako raditi.

Suosnivačica si Plesnog centra K2K u Rijeci. Kako to napreduje i koliko se stigneš time baviti?

Jesam, zajedno s Kristinom Paunovski i Katarinom Jurić. Plesni centar K2K osnovale smo 2013. godine, krenule skromno, ali s puno ljubavi i entuzijazma i evo već devetu godinu i dalje nas vodi ista misija, a to je prenijeti našim polaznicima znanje, edukaciju, iskustva koje smo stjecali na svojim različitim plesnim putevima, a najviše od svega pokušati prenijeti našu strast za plesom. Mislim da nam misija uspijeva s obzirom na to da se možemo pohvaliti našim brojnim učenicima i učenicama koji su odlučili nastaviti svoje plesno obrazovanje na akademijama u Hrvatskoj i inozemstvu. Najveći ponos pedagoga je kad vidiš u svom učeniku tu želju i strast i čistu ljubav, i ako je tvoje postojanje ili vodstvo imalo utjecalo na razvoj te želje – nema veće nagrade. Umjetnička voditeljica K2K-a je Kristina Paunovski, moja fenomenalna prijateljica, plesačica i koreografkinja. Ja svake godine kroz svoje posjete Hrvatskoj obavezno radim s našim članovima, a neki od njih su plesali sa mnom i preko Zooma. Otkrivanje novih sustava učenja kroz ove dvije godine dalo nam je mnoge nove ideje koje ćemo, nadam se, ubrzo imati priliku i baciti u pogon. Ako netko želi zaviriti u naš K2K svijet, uskoro će moći pogledati premijeru vizualnog filma “Animalije”, ili našu završnu produkciju 9. srpnja, ili uvijek može doći na neki od classeva koji se nude u rasporedu.

Planovi za budućnost? Planiraš li se vratiti u Hrvatsku?

Moji planovi za budućnost su jako jednostavni. Želim uvijek raditi ono što volim, u čemu uživam, što god to bilo. Biti sretna. U Hrvatsku sam si zacrtala da obavezno dolazim svake godine, cijela moja obitelj je tamo, moji najbliskiji prijatelji, ali zasada uživam u svom životu i poslu ovdje u Los Angelesu. Naravno, želje i interesi mijenjaju, i možda za dvije godine budem pričala neku drugu priču. Moje karte su otvorene, bitno mi je samo da sam sretna. 

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Maja Kereš (@majakeresh)

I za kraj, ali ne zato manje bitno, pitanje što je za tebe ples, kako se osjećaš dok plešeš?

Ples je za mene jedan od mnogih načina izražavanja. Ono što obožavam u plesu jest raznolikost. Raznolikost stilova, raznolikost pokreta, raznolikost osjećaja i poruka koje ples može prenijeti. Ples je ponekad utočište, ponekad ispušni ventil, ponekad slavlje, ponekad smiješan, ponekad lijep, ponekad grub i agresivan, ponekad nježan i mek, ponekad u društvu, ponekad u samoći. Ples je sve to za mene…

Savjet za buduće plesače, ali i za sve one koji bi željeli po uzoru na tebe ostvariti svoje snove?

Prvo, sve je moguće. Drugo, ne postoji jedan, univerzalni, pravi recept, jedan put koji sve vodi do ostvarenja njihovih snova. Svatko ima svoj put, svoje vrijeme i svoje načine. Savjet je, budi fleksibilan po pitanju toga “kako” ostvariti svoje snove. Jedino što trebaš slijediti je čistu želju u svom srcu i okolnosti i prilike će se stvoriti same od sebe na tom putu. Ili, to isto sažeto u jednom od mojih najdražih citata: “Kad nešto stvarno želiš, cijeli svemir se uroti da ti pomogne da to i ostvariš.”; (Alkemičar, Paulo Coelho)

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Maja Kereš (@majakeresh)

Foto: Instagram @majakeresh