Maja Šuput: “Moje najveće postignuće je moje dijete”

Poznata glazbenica otkriva nam što je pokreće, kako balansira svoj privatni i javni život i što se promijenilo u njezinom životu otkako je postala mama…

Teško je pobrojati sve čime se Maja Šuput bavi, no jedno je sigurno – ona je žena neobjašnjive količine energije kojoj polazi za rukom sve čega se primi. Sama će reći da je to zato što daje čak i previše od sebe, no vjerujemo da ima nešto i u njezinoj golemoj dozi profesionalnosti, borbenosti i iskrenosti. A upravo su iskrenost i prirodnost ono zbog čega Maju mnogi, pa i mi, obožavaju u svim ulogama.

Što smatrate svojim najznačajnijim postignućem i kako je ono oblikovalo Vaš pogled na život i uspjeh?

Da ste me ovo pitali prije tri godine, rekla bih puno toga (smijeh). Što se posla tiče, u životu sam odradila puno više nego što sam mislila da je potrebno ili da je moguće. Neke stvari u životu su mi se događale spontano, jednostavno su mi se otvarala vrata, išla sam borbeno, bez straha, a ponekad sam išla i glavom kroz zid – ne malo, više puta (smijeh). Gotovo sve sam uspješno izvela. Ali sada je to sve nebitno, moje daleko najveće postignuće je moje dijete. Činjenica da sam postala majka i taj život u posljednje dvije i pol godine totalno me “izuo iz cipela” i oblikovao u drugu osobu. Puno sam empatičnija, puno sam emotivnija, imam jako puno briga u glavi. To me nekad muči, non-stop se brinem, ali to je valjda normalno. Puno sam sretnija i mirnija te potpuno ispunjena. Stvari koje su mi prije bile bitne, sad su mi manje bitne ili potpuno nebitne, a stvari koje su mi prije bile nebitne, sad su mi najbitnije. Taj moj sin je najbolje što sam u životu napravila.

Što Vam je bilo najteže savladati u poslu, ali i u privatnom životu?

Biti 25 godina na sceni teško je već samo po sebi, stalno se boriti za svoje mjesto pod suncem. Međutim, mislim da je svaki posao težak na svoj način. Posao je sam po sebi strahovito naporan i iscrpljujuć, ali ne mogu reći da mi je to bilo teško savladati. Jednostavno ideš, ideš i ideš. Navikla sam se i na komentare, i na mišljenja. Navikneš se na to da te netko voli, a netko mrzi. Navikneš se da netko ima i potpuno pogrešno mišljenje o tebi, utemeljeno na predrasudama. Navikneš se na sve moguće tračeve. Jednostavno se navikneš i to postane dio tvog života. Što se tiče privatnog života, uvijek mi je bilo krivo što nisam mogla prisustvovati rođendanima – rođendani se slave vikendom, a ja vikendom uvijek radim. Nisam mogla ići na svadbe prijateljima koje volim jer sam bila zauzeta nastupajući na svadbama. Ne mogu reći da mi je zabave ikad nedostajalo jer smo se zabavljali preko tjedna, ali želim istaknuti da je moj privatni život pretrpio neku žrtvu. S druge strane, na moru gledaš ljude kako se kupaju i odmaraju, a ti u kombiju putuješ iz dana u dan u novi grad. Zbog toga sam ponekad bila tužna, ali mislim da bi bilo puno gore da sam vikendom bila slobodna. Bila bih puno tužnija da su moji kolege išli pjevati, a da sam ja na plaži sunčala guzu (smijeh).

Kako balansirate svoj javni i privatni život i koje su strategije bile učinkovite u održavanju te ravnoteže?

Vremenski balansiram tako da od malo spavanja, spavam još manje. To nije dobro, ali to je jedini način da postignem sve što želim. A želim biti što više sa svojim djetetom, ali želim i odraditi sve svoje poslovne obveze. Nitko nije organiziraniji od mene. Tu sam velemajstor. Potrošim više vremena na organizaciju nego na realizaciju, ali na taj način uspijevam raditi pet-šest ozbiljnih stvari u danu. S druge strane, moj privatni život je više-manje javan, puno toga sama objavljujem na Instagramu, kao da živim u nekom reality showu. Nemam problem s time da ljudi znaju gdje sam, gdje jedem, što radim itd. Nikad ne lažem i što jest – stvarno jest. To je moje dijete, moj muž, tu živimo i tu putujemo. Lako mi je balansirati jer puno toga dajem svima na uvid vrlo iskreno i nije mi to nimalo teško, dapače. Tako sam živjela prije muža i djeteta, i tako sam i nastavila. Kao javna osoba već više od 25 godina, nemam problem s tim što ljudi zure u mene ili u sve nas. Naučiš živjeti s tim. Kad želimo privatnost, kupimo avionske karte i igramo se anonimnih ljudi. To mi je melem za dušu – otići nekamo gdje znaš da nitko ne gleda i ne secira svaki tvoj pokret.

Koje vrijednosti želite ostaviti u nasljeđe svome sinu?

Pa radna etika uistinu je nešto što će prvo vidjeti odrastanjem uz nas. Naravno da će nekim našim potezima biti vrlo jasno kako očekujemo da zaradi svoj džeparac i plaću. Iskren, pošten, vjeran, odan, da ima obiteljske vrijednosti i da jednog dana bude svjestan da smo mu pružili stvarno najljepše moguće djetinjstvo. Voljela bih da ostane ovako vedar – ljudi koji ga znaju kažu da dugo nisu vidjeli veselije dijete. Voljela bih da ostane takav jer ga učimo da bude veseo, sretan, da osjeti ljubav. Voljela bih da ostane pozitivan veseljak pun ljubavi. Ne bih voljela da bude neki neradnik koji misli da će mu neke stvari pasti s neba – jer neće.

Razgovarala: Matea Martek
Fotografije i kreativno vodstvo: Jelena Balić
Styling: Katija Šimundić
Make-up: Simona Antonović
Kosa: Ante Pažanin
Haljina u vlasništvu stilistice