Psihologinja o mentalnom zdravlju mladih: “Ako odrasli nisu dobro, ne mogu biti ni djeca”

Tri dana nije izlazio iz sobe, osim na toalet, a i to je bilo rijetko. Sin bivše kolegice imao je 15 godina kad se povukao od svih, prijatelja i roditelja. Prije nekoliko godina, dok smo o tome pričale, rekla mi je kako osjeća da ga nešto muči, ali da on ne želi s njom o tome razgovarati. Ona je pomislila da je to jedna od faza odrastanja, puberteta, u kojoj se djeca prirodno odmiču od roditelja. No njegova izolacija potrajala je nekoliko mjeseci, sve dok ga nije uspjela potaknuti da otiđe liječniku. Dijagnosticirana mu je depresija.

Njezin je sin samo jedan od mnogih tinejdžera koji tijekom odrastanja razviju probleme s mentalnim zdravljem, a njih je posljednjih godina sve više. Po istraživanju Eurobarometra o mentalnom zdravlju iz lipnja 2023. godine, 60 % mladih koji su sudjelovali u istraživanja iz RH u dobi 15-24 godine odgovorili su da su recentne krize imale utjecaja na njihovo mentalno zdravlje, a 57 % njih navodi da su u posljednjih 12 mjeseci imali emocionalne ili psihosocijalne poteškoće, kako stoji u izvješću Pučke pravobraniteljice za 2023. godinu. Ako tome pridodamo podatak Eurostatovog istraživanja iz spomenute godine, po kojem je Hrvatska treća zemlja EU-a po udjelu osoba s kroničnom depresijom, čini se da jurimo prema potencijalno sve većem problemu.

O tome kakvo je stanje mladih, što ih muči te kako im pomoći razgovaramo s kliničkom psihologinjom i psihoterapeutkinjom Senom Puhovski iz psihološkog centra za djecu i obitelji Brigojedac.

Sena Puhovski

U kakvom su mentalnom stanju naša djeca i mladi?

Istraživanja pokazuju da je došlo po povećanja anksiozno-depresivne simptomatologije i zapravo je sve više djece koja imaju neku od dijagnoza emocionalnih teškoća u djetinjstvu. Moje je iskustvo ograničeno jer ja radim s kliničkom populacijom, tako da su sva djeca koja k meni dolaze ona koja imaju neke teškoće. No vidljivo je da se povećava broj onih koji traže pomoć. U svojoj praksi primjećujem kako se broj povećao tijekom posljednje dvije godine. Mi imamo otprilike pet upita dnevno i ne možemo, nažalost, stići raditi sa svima, odmah.

Što je po Vašem iskustvu razlog sve većeg broja problema s mentalnim zdravljem?

Ne možemo taj porast objasniti samo jednim faktorom. Ono što je primjetno na razini društva u Hrvatskoj, posebno nakon pandemije, COVID-a i potresa, je to da porast takvih teškoća nije vidljiv samo kod djece već i kod odraslih. Onog trenutka kad imamo odrasle koje nisu dobro, imat ćemo djecu i mlade koji nisu dobro. Osim tih faktora pandemije i potresa u Hrvatskoj, ne zaboravimo ni na druge čimbenike na globalnoj razini, poput ratova, ekonomske krize i slično. Zapravo imamo jako puno odraslih koji nisu dobro, koji su pogođeni nekim egzistencijalnim problemima pa samim time izostaje i neka razina podrške djeci i mladima. Ono što mladi i djeca kad s njima razgovarate vide kao velik izvor problema jesu zahtjevi školskog sustava. Postavljaju se izrazito visoki kriteriji, visoka očekivanja, koja kod mladih, pogotovo u završnim razredima osnovne škole, kreiraju jako puno zabrinutosti i tjeskobe. Stoga ne bih rekla da je samo jedan uzrok tome. Jako puno tragova ostavila je i zatvorenost mladih tijekom pandemije i neke poteškoće postavljanja vršnjačkih, odgovarajućih socijalnih odnosa koji su onda također izvor problema. Činjenica je da se i malo destigmatizirao odlazak psihologu pa oni koji možda prije 30-ak godina ne bi reagirali, danas su ipak skloniji potražiti stručnu pomoć. A tu, pak, nastaje problem jer mi nemamo dovoljno stručnjaka koji bi mogli raditi s djecom i mladima.

Kakav utjecaj društvene mreže i online svijet ostavljaju na djecu i mlade?

Društvene mreže u svemu tome imaju svoju neku ulogu. Uopće bivanje online nešto je što je vrlo često dio sukoba između odraslih i djece, i iz toga se razvija i jedan dio nerazumijevanja te na neki način stigmatiziranje mladih kao onih koji samo žele biti online. S druge strane vidimo sklonost djece da objašnjenje za neke teškoće koje imaju traže online. Tu onda, naravno, mogu vidjeti i čuti svašta, od točnih do izrazito netočnih i štetnih stvari. Istina je da društvene mreže zapravo vrlo često pružaju jednu nerealističnu sliku toga kako bi trebalo izgledati, kako bi trebalo živjeti, čemu bi trebalo težiti itd. To isto tako može uzrokovati neka nerealistična očekivanja. S druge strane, bivanje na društvenim mrežama nešto je što je jako velikom broju djece pomoglo u socijalizaciji, u održavanju kontakata s vršnjacima za vrijeme svih ovih događanja koje sam već navela. Jako je važno imati razumijevanja i biti u kontinuiranom dijalogu s djecom i mladima vezano za njihov online život. Online život je činjenica, to nije više nešto što možemo braniti, ali je važno s njima kontinuirano razgovarati, usmjeravati ih i voditi kroz sve to, imajući u vidu njihove interese.

Spomenuli ste manjak stručnjaka koji bi mogli raditi s djecom. Nerijetko možemo čuti kako roditelji mjesecima traže nekoga za razgovor s djetetom ili čekaju jako dugo na pregled. Što u takvim situacijama roditelji mogu napraviti?

Vidljiva je izrazita preopterećenost odraslih različitim aspektima života djece koji zapravo i nisu primarni. Tako se odrasli jako puno bave školom ili se nekad cijeli obiteljski život svodi na to da dijete prevozimo s jedne aktivnosti na drugu. Roditelji osjećaju pritisak da puno toga organiziraju za djecu i da im svašta priušte u slobodno vrijeme pa ono što se, nažalost, tu gubi jest odnos. Roditelji postaju šoferi, učitelji, instruktori, i onda u nekom trenutku prestaju biti mama i tata. Ono što odrasli mogu jest sjesti malo sami sa sobom i posložiti opet prioritete. Ako imamo malo vremena i ako imamo neke objektivne životne okolnosti koje imamo, ne možemo ih možda mijenjati, ali onda možemo odlučiti hoćemo li ta dva sata koja imamo s djecom provesti u tome da im provjeravamo zadaću, da se svađamo oko kućanskih poslova, da ih razvažamo nekud ili ćemo samo otići na kolače ili sjesti na kauč i malo biti zajedno i razgovarati. Taj dio ono je što se, nažalost, gubi i djeca onda ostaju bez primarnog sustava podrške koji im je neophodan i koji mogu dati samo roditelji, odnosno odrasli koji brinu o djetetu.

Što napraviti u trenutku kad roditelji primijete ili posumnjaju da dijete ima ozbiljnih problema?

Najvažnije je razgovarati s djecom. Roditelji nekad malo i zaziru od toga jer se boje da će pogoršati stvar. Međutim, nikad ne može škoditi da kažemo: “Čini mi se da si drukčiji, primjećujem neke stvari, neke promjene u tvom ponašanju i pitam se što se zbiva.” Nekad se događa da roditelji krenu sa “zašto nisi”, ili “zašto jesi”, i onda se tu djeca povlače. Najvažnije je prvo razgovarati s djecom i nakon toga treba donijeti odluku o tome koja im je vrsta pomoći potrebna. Nekad će to možda biti razgovor sa stručnom službom vrtića ili škole, a ponekad će to zahtijevati i neku ozbiljniju potragu za stručnjakom izvan tog sustava, sustava zdravstva. Ako primijete vrlo ozbiljna, rizična i zastrašujuća ponašanja, to je znak za odlazak u hitnu ambulantu, istog trena. Ali prvi korak svakako je razgovor s djetetom i zatim donošenje odluke o tome što dalje. Tu odluku ne mogu donijeti djeca. Djecu ćemo, naravno, pitati, ali isto kao što nećemo pitati dijete ako slomi ruku želi li ići doktoru, tako nećemo ni prepuštati djeci odluku oko toga trebaju li stručnjaka za mentalno zdravlje ako su roditelji izrazito zabrinuti.

Kako si djeca i mladi mogu sami pomoći?

Važno ih je poticati na to da se i oni javljaju kad vide da postoji neki problem i da uvijek treba tražiti neku odraslu osobu u koju imaju povjerenja, ma tko god to bi. Ponekad je to mama najbolje frendice, nekad je tata ili mama, nekad je neki nastavnik u školi, ali najčešće postoji barem jedna odrasla osoba kojoj se mogu javiti kad je “frka”.

Foto: Galina Zhigalova, Halfpoint/iStock via Getty Images Plus