“Pokazali smo da se može manipulirati sa dobi primata tako da im se smanje porcije hrane no ljudi se razlikuju po tome što im je debljanje često prirodnije.”
U restoranu u ne tako dalekoj budućnosti, muškarac i žena su na prvom spoju. Muškarac (33) kaže da je većinu života proveo kao samac i da se sad želi skrasiti i imati obitelj. Žena (52) kaže da je već bila udana, razvedena je i ima djecu u ranim 20-ima. Nije imao pojma da ima toliko godina, izgledala mu je njegovih godina ili mlađa.
Tako budućnost zamišlja Julie Mattison s američkog Nacionalnog instituta za starenje. Ona je za BBC ispričala da predviđa da će uskoro doći vrijeme kad će se kronološka dob mijenjati kao i danas, ali će biološka imati drugačiji vremenski okvir i starenje neće značiti isto što znači sada.
Da smo u tome već napredovali pokazuje i javna američka zdravstvena anketa iz 2014. godine koja kaže da kronične bolesti u SAD-u svakodnevno utječu na 16 posto ljudi u dobi između 50 i 64 godina – dok je tri desetljeća ranije taj postotak bio 23 posto, što pokazuje da su osim što dulje žive ljudi dulje i zdravi.
Istraživači diljem svijeta traže formulu za poboljšanje života i produljenje životnog vijeka, a za Mattison i njezine kolege odgovor je u promjeni prehrane. Oni vjeruju da je ključ zdravije starosti u smanjenju količine koju pojedemo, i to pristupom koji zovu ‘ograničenje kalorija’ – dijeta u kojoj je bit u trajnom smanjenju veličine porcija što se za sad pokazalo učinkovitim u životu crva, muha, štakora, miševa i majmuna. Na njima je naime dokazano da je 30 posto manje hrane dnevno povezano s dužim i aktivnijim životom
Još je Hipokrat tvrdio da su bolesti “prirodne, a ne natprirodne”, a primijetio je i da su mnoge tegobe povezane s proždrljivošću: pretili su Grci tako obično umirali mlađi od vitkih Grka. A ako je prejedanje štetno, je li smanjenje količine hrane korisno?
Od prve studije o tome na bijelim štakorima 1950. dokazalo se da ograničenje u prehrani od 30 do 50 posto produžuje životni vijek i odgađa smrt od poremećaja i bolesti povezanih s dobi. No ono što djeluje na štakore ili neki drugi laboratorijski organizam možda ne djeluje i na čovjeka, a dugotrajna ispitivanja koja ljude prate od rane dobi do smrti su jako rijetka.
“Nema ljudske studije o dugovječnosti”, kaže Mattison. “Čak i ako počnete ljude pratiti u dobi od 40 ili 50 godina, potencijalno imate još 40 ili 50 godina studije.” Osim toga, dodala je, teško je osigurati da na nju ne utječu i vanjski čimbenici popu vježbanja, pušenja, medicinskih tretmana i sl.
Još su krajem 1980-ih uspostavljena dva neovisna ispitivanja – jedno na NIA-i a drugo na Sveučilištu Wisconsin – da bi se proučavala veza između ograničenja hrane i starenja kod Rezus majmuna s kojima dijelimo 93 posto DNA a i starimo na isti način.
“Kod tih primata se pojava raka, dijabetesa i srčanih bolesti povećava s godinama, kao i kod ljudi”, rekla je gerontologinja Rozalyn Anderson sa Sveučilišta u Wisconsinu. Dijetu su znanstvenici prilagodili dobi, težini i apetitu majmuna u laboratoriju.
Svi su majmuni dobivali kompleks hranjivih tvari i minerala koje trebaju, ali ih je polovica jela 30 posto manje. Pokazali su nižu stopu dijabetesa i karcinoma i općenito zdraviji i duži život u kojem se starenje majmunima znatno “usporilo”.
Majmun Sherman iz grupe koju su promatrali najstariji je rezus majmun na svijetu i gotovo je 20 godina stariji od prosječnog pripadnika svoje vrste u zatočeništvu. Kako su se mlađi majmuni razbolijevali i umirali, činilo se da je Sherman “imun na starenje”. Već u tridesetim godinama on bi bio “stari” majmun, ali se nije tako ponašao ni izgledao. Osim toga, majmuni sa posebnom prehranom imali su puno duže i druge karakteristike mlađih majmuna – imali su više dlake koja nije posijedila i manje su se pogrbili a bili su zdraviji i iznutra – s više od 50 posto manje karcinoma i prepolovljenim rizikom od srčanih bolesti.
“Pokazali smo da se može manipulirati sa dobi primata”, rekla je Anderson i dodala da se ljudi razlikuju po tome što im je debljanje često prirodnije i nije im se lako kontrolirati.
“Tu je jako bitna i genetska komponenta zbog koje je nekima mnogo teže jesti manje”, kaže Anderson. “Svi znamo nekoga tko može pojesti cijeli kolač i uvijek izgledati isto, dok netko drugi samo prođe kraj stola s kolačem i udeblja se.”
“U idealnom slučaju, količina i vrste hrane koju jedemo trebaju biti prilagođeni tome tko smo – našoj genetskoj predispoziciji za dobivanjem na težini, načinu na koje metaboliziramo šećere i skladištimo masnoću i na druge fiziološke faktore koji su trenutno izvan dosega znanosti”, dodala je.
Znanstvenici se nadaju da će im rezus majmuni s vremenom pomoći shvatiti zašto ograničenje kalorija može imati takve učinke na starenje: je li s manje hrane metabolizam “prisiljen” biti učinkovitiji s onim što ima ili pak postoji molekula koja regulira starenje a koju se s manje kalorija “uključi ili isključi”? Za sada znaju samo da su Sherman i drugi rezus majmuni dokazali nešto što će, ako ikad primijeni na ljudima, zauvijek promijeniti pogled na godine i starenje.
Photo by Toa Heftiba on Unsplash
