Moja priča: “S 28 godina dobila sam karcinom grlića maternice. Borba još traje, no danas sam sretnija nego prije bolesti”

Imati djecu i pronaći supruga – nažalost, to je još uvijek mindset kojim se većina patrijarhalnih društava vodi, jer bez toga, žena se nije ostvarila i nikad neće biti potpuna.

No što se u takvom društvu dogodi u situaciji kada žena ne može dobiti dijete zbog niza zdravstvenih problema s kojima se kroz vrlo ranu dob susrela? Sažaljenje. I priča se još jednom vrti u krug. Kako će pronaći muškarca kada ne može imati djecu? Još jednom objašnjavamo zašto vršiti pritisak na ženu i ispitivati je kada će roditi nije u redu i zašto se treba izbjeći – jer osim što nije naša stvar, nikad ne znamo kakav scenarij osoba u svojoj privatnosti proživljava, a čak i ako znamo, ženi je dovoljno teško nositi se sa svojom dijagnozom, da bi još jednom trebala prolaziti kroz sve emocije koje su za nju puno snažnije nego što itko vidi. Upravo tako bilo je i u slučaju danas 30-godišnje Andree Pleše nakon što je saznala da boluje od karcinoma grlića maternice s napunjenih 28 godina. Osuda, sažaljenje i osjećaj manje vrijednosti – sve je to morala prolaziti uz dijagnozu koja je zastrašujuća sama po sebi.

Rak vrata maternice čini 30 % svih genitalnih tumora u žena i na trećem je mjestu po učestalosti nakon raka endometrija i raka jajnika. Najčešće je dijagnosticiran malignom u žena dobi 25-29 godina, odmah nakon raka dojke. Konkretno, u Republici Hrvatskoj godišnje oboli između 300-350 žena, od toga oko jedna trećina oboljelih ima smrtni ishod, a prosječna dob kod postavljanja dijagnoze je između 45-47 godina. On je sedmi po učestalosti od svih karcinoma u žena u ukupnoj populaciji i važno je za napomenuti da je zadnjih 30-ak godina učestalost raka vrata maternice u svijetu smanjena za oko 50 %. To je posljedica aktivnog i sveobuhvatnog probira uz pomoć PAPA testa. Tako se u nekim zemljama bilježi smanjenje učestalosti invazivnog raka vrata maternice i do 90 %, što nažalost nije slučaj u Hrvatskoj jer se ne provodi aktivni probir koji obuhvaća najveći dio populacije.

Andreina priča, jedna je od onih teških, ali vrlo inspirativnih, zbog njenog snažnog, ali realnog i vedrog duha koji je ni nakon dvije godine borbe s ovom bolešću nije napustio. Dapače, tek kroz bolest ga je i otkrila. Andreina priča jedna je od onih koja nas uči kako se ponašati s oboljelima i govori nam o emocijama koje proživljavaju osobe s obje strane priče. Andreina priča, priča je o radu na sebi, svojim mislima i karakternim crtama koje se itekako, ako to dovoljno želimo, mogu mijenjati.

O dijagnozi

“Saznala sam 2018. u kolovozu; nije bilo znakova, više sam otišla jer sam to ljeto odlučila da ću sebe stavljati na prvo mjesto i odlučila sam započeti sa zdravljem. Godinu prije na sistematskom pregledu koji je poslodavac omogućio zaposlenicima dobila sam lošiji PAPA test nakon kojeg je moj tadašnji ginekolog rekao da se ne brinem i dao mi vaginalete koje će sve to riješiti. Danas bih vjerojatno inzistirala na dodatnim pretragama, išla kod drugih liječnika, tražila informacije na internetu… Ali ja sam bespogovorno prihvatila i bila sretna da sam “skinula to s dnevnog reda” i da se (žalosno) mogu posvetiti bitnijim stvarima”, započinje svoju priču Andrea koja je tog ljeta doista bila spremna za promjenu, a mjesec kasnije – život joj se promijenio iz korijena.

Iako je do svoje dijagnoze išla redovito na kontrole, situacija se u svega šest mjeseci potpuno preokrenula.

“Ovo je situacija u kojoj san izgleda jako stvarno, ali uskoro ću se probuditi iz ove noćne more”, to je bila prva rečenica koja mi se pojavila u glavi nakon što sam čula dijagnozu. Ponekad mi se i danas desi ovakvo razmišljanje. Jednostavno je nevjerojatno; nisam nikad bila ozbiljno bolesna, premlada sam, neke pretrage nisu ni pokazale prisustvo karcinoma… Kad je liječnik spomenuo riječ karcinom, sve se toliko brzo događalo da moj mozak nije stigao shvatiti što se događa. Razmišljala sam kako sam mislila da čovjek u tim trenucima plače, viče, ne može se pomaknuti… Ja sam zapravo bila potpuno mirna, robotski odgovarala doktoru, normalno izašla iz ordinacije i van na sunce. Znam samo da sam bila svjesna života vani, ljudi koji hodaju, smiju se, zure negdje… a ja sam osjećala da se moj život usporava i da koliko god hodam dalje, ne mičem se s jednog mjesta. Riječ smrt se u mojim mislima pojavila tek par mjeseci kasnije i nikad zapravo nije u potpunosti napustila moje misli. Samo nekad me tjerala u plač i nekoliko dana provedenih u krevetu bez doticaja sa svijetom”, priča Andrea čija je situacija danas potpuno suprotna. Danas ju potencijalna smrt tjera da iskoristi svaki dan.

O liječenju i osjećajima

Nismo ni svjesni koliko toga ljudsko tijelo i psiha mogu izdržati dok ne dođe do situacije u kojoj se moramo snaći.

“Nakon dijagnoze sam otišla na operaciju vađenja maternice, a probudila se bez jajnika jer se jedan limfni čvor pokazao pozitivnim. Uslijedili su mjeseci zračenja i potpomognute kemo, te terapija unutarnjeg zračenja i brahiterapije. Zatim sam dobila kratko vrijeme odmora da bih završila na operativnom zahvatu jer su pronašli maligno tkivo u području abdominalne stijenke. To je bio znak potvrde da se karcinom proširio i nakon tog sam pet mjeseci išla na kemoterapije. U razdoblju od otkrivanja bolesti do danas prošla sam kroz nebrojeno mnogo vađenja krvi, CT-a, preglede kod različitih doktora jer su se pojavile različite boljke i posljedice svega”, priča Andrea koja više ni ne pamti kroz što je sve prošla.

Iako nije lako bilo prolaziti kroz nijednu od terapija koje je imala, brahiterapija joj je ipak bila najneugodnija, najbolnija i psihički iscrpljujuća.

“Kemoterapijom je vađenje krvi postao mukotrpan proces kao i svaki trenutak u kojem sam morala proći kroz uvođenje igle. Primjerice CT jer su vene bile slabe i pucale su. To je jako bolan proces nakon kojeg bih danima imala krvav i ljubičast podljev. Snimanje magnetom je iznimno nelagodno jer pola sata boravite u uskom tunelu tijekom kojeg magneti proizvode zaglušujući zvuk udaranja i lupanja. Uz takvu buku ne možete se usredotočiti na opuštanje. Ja sam recimo brojala sekunde tih pola sata. Teško je i sjediti u ambulanti, čekati doktora i nalaze; hoće li biti dobri, ako budu loši koliko će biti, ako budu dobri hoće li sljedeći biti loši. Nažalost često i dalje razmišljam da mi svaki dobar nalaz samo kupuje vrijeme do sljedećeg lošeg”, govori Andrea kojoj su zadnji nalazi napokon bili dobri.

Ne čudi da ta emotivna i psihička klackalica iscrpljuje čak i mladu osobu, kad traje godinama, no Andrei je i dalje od svega najteže gledati svoje roditelje i brata u strahu. Slušati prijatelja koji pokušava pronaći način za bodrenje i prijateljicu kako za Andreu stišće zube i biva hrabra. Ova bolest nije utjecala samo na tada 28-godišnju Andreu, već i na cijelu njenu okolinu.

O podršci i psihološkoj pomoći

Najveću podršku dobijemo upravo onda kada ju najmanje očekujemo, a najviše nam je potrebna. Nije drugačije bilo ni u Andreinom slučaju, koja je uz podršku obitelji, prijatelja i kolega naišla i na podršku žena koje prolaze ili su prošle kroz slične situacije.

“Podršku pronalazim i u porukama koje šalju nepoznati ljudi koji saznaju za priču, u doktorima koji me prvi put vide, a izdvoje vrijeme na objašnjavanje svakog pitanja koje ni ne postavim i koji me gledaju kao Andreu, a ne kroz bolest. Mislim da je to iznimno važno – kada doktor i medicinsko osoblje rade sve da se osoba nastavi osjećati osobom. Puno njih se krije iza “imamo mnogo pacijenata i posla, nemamo vremena i nas je posao isključivo liječiti”, ali neki koje sam upoznala pokazuju da za biti čovjekom ne treba puno. Moja doktorica opće prakse je žena koja mi je doktorica, psiholog i “prijateljica s kave” u jednoj osobi. Podršku sam nailazila i kod prijatelja koje sam upoznala na nekim konferencijama i vise nikad vidjela, a koji se i dalje često javljaju, a čak su znali i doći u Hrvatsku da bi me vidjeli. Podršku mi pruza i čovjek koji mi je preveo medicinsku dokumentaciju, nikad zatražio novac za isto, nikad ga nisam upoznala licem u lice, a pričamo često putem maila”, priča.

Iako je dugo bila uvjerena u to kako se dobro nosi s cijelom situacijom, ipak u nešto više od dvije godine borbe s bolešću, jasno, osjeća da je i to ostavilo traga na njoj zbog čega je potražila i psihološku pomoć. Pomoć o kojoj se još uvijek premalo priča, a drži nas stabilnima i funkcionalnima.

“Potražila sam pomoć ne samo zbog bolesti, već i da naučim kako sama sebi postati najbolji prijatelj. Nikad si to nisam bila – više najgori neprijatelj. Imati nekog objektivnog tko može pomoći rastaviti vas i ponovno sastaviti uz neupitnu strpljivost i bodrenje, a prateći vas ritam je iznimno utješno”, govori Andrea.

O sažalijevanju i osuđivanju

Neminovno je da ćemo, ako se suočimo s takvom ili sličnom dijagnozom, u okolini naići na ljude koji će sažalijevati ili vas gledati samo kroz prizmu bolesti, kao da više ništa drugo ne postoji u životu. I upravo zbog toga, treba pričati, educirati o bolesti, osvještavati o onome što proživljavamo, istaknuti emocije i sve ono što osjećamo, jer ljudi nažalost ne znaju za bolje.

“Ne može imati djecu, teško će naći nekog, …”. Neki su me, rekla bi, “otpisali” pa kad pričaju sa mnom o ljubavnim odnosima imaju izjave tipa “Ma gle, za par godina će se isti ljudi rastati pa će i oni biti sami.” Velika je razlika empatizirati s nekim i sažalijevati ga. Jer neki ljudi bi postupili drugačije da su empatizirali sa mnom kad sam dobila dijagnozu umjesto da su nestali ne znajući što reći osim “Jadna.” Jako boli ta iznenadna tišina od nekog od koga ne očekujete jer osoba ne zna što reći. Radije bih da i krivo kažu, ali da su tu uz mene”, prisjeća se.

Karcinom pogađa ne samo oboljele već i zajednicu oko njih tako da je razumno da svi moraju naučiti kako se nositi s tim.

“Zajedno je barem lakše učiti – mnogo puta me prijateljica pozvala da samo sjedimo u parku i šutimo. Imati je pored sebe taman i ništa ne pričajući je puno pomoglo. Ali nije samo sažalijevanje problem, već i banaliziranje situacije, od toga da sam ja jaka pa je ovo mačji kašalj za mene, do tog da i njih zna koji put nešto boljeti ili preuzmu ulogu žrtve govoreći da je njima najteže jer plaču zbog mene. Ili pak uzimaju primjere zašto bih se trebala osjećati dobro: “Ma ljudi danas ni ne žele djecu pa ti je svejedno.”, “Gle mene, ja sam u lošoj vezi, što će ti to.” ili “Ma kosa će narasti, no big deal.” Ovako banaliziranje čini mi to da se osjećam kao da moji osjećaji nisu bitni i kao da pretjerujem. Kao da je nedostatak u meni jer ja ne gledam stvari pozitivno. Ne očekujem da mi netko dođe s gotovim rješenjem, samo da pokaže da je tu i da ne ide nigdje“, govori.

O naučenim lekcijama

Osim onog pitanja “zašto ja”, koje će se oboljelom neminovno kad tad pojaviti u glavi, Andrea je znala imati trenutke i u kojima je bila ljuta na sebe jer se prečesto nije stavljala na prvo mjesto. Ni sebe, ni svoje zdravlje. Znala se je kriviti jer nije slušala roditelje i prijatelje koji su joj govorili da uspori, da se izbori za sebe i da živi.

“Ne želim drugima zlo, ali ponekad nisam mogla pobjeći od misli da nije fer što se ja borim s ovim. Ako nisam osjećala fizičku bol, onda sam osjećala psihičku: usamljenost, strah, frustraciju, ljutnju, ravnodušnost. Ali sam shvatila da drugima sati prolaze brzo jer su im ispunjeni poslom i obavezama – meni su sati prolazili baš tako – kao sati, dugo jer sam bila na terapijama. Tako da sam si ispunila dane. Kad sam mogla, radila sam koliko sam mogla. Rekla sam si: ako nemaš raditi na nečemu, onda radi na sebi. Upisala sam nekoliko online tečajeva. Položila nekoliko certifikata. Nastavila sam razvijati vještine u grafičkom dizajnu. Pisala sam članke na razne teme za strane klijente. Pročitala sam gomilu knjigu i pogledala sve serije i filmove koje sam rekla da budem – a nikad nisam našla vremena. Imala sam i listu stvari koje su se nekad pokazala efikasnom kad bih bila bezvoljna. Zapisivala bih sve što me „dizalo“ i prolazila popisom u trenucima kad mi je bilo loše dok ne bih našla nešto što bi mi taj trenutak odgovaralo. Pa ako nisam bila raspoložena za slušanje nekog online tečaja, onda sam gledala uređene stanove na Pinterestu. Ako mi se to nije dalo, onda sam čitala neke blogove. Ako mi ni to nije odgovaralo, onda sam gledala YouTube kanale za uređivanje noktiju. Čak sam i neko vrijeme svaki dan odabirala po jedan grad i onda „šetala njime“ u Google Mapsu”, priča Andrea koja najveću promjenu vidi u glavi.

Danas je i sretnija nego prije nego što je dobila svoju dijagnozu.

“Tijekom ove dvije godine borila sam se s raznim mislima, ali istinu za reći, te iste misli postojale su puno prije dijagnoze. U kaosu ovog svega ponijela sam svaki strah i svaki kompleks: jesam li dovoljno sposobna, jesam li dovoljno kompetentna, izgledam li privlačno, hoću li nekog naći, jesam li postigla nešto u životu, kaskam li za drugima, propuštam li nešto… Najbolja prijateljica će reći da je moja najveća mana perfekcionizam, to što mi nikad ništa što sam napravila nije bilo dovoljno dobro. Čak sam u jednom trenutku govorila da se loše borim s ovom bolešću i da se druge žene bore bolje i snažnije – toliko sam malo polagala u sebe vjere. I sad se znam uhvatiti u sličnim mislima, ali su one rjeđe.

Češće se pogledam u ogledalo i pošaljem si poruku ponosa i zahvale što se nisam predala. Može se reći da se potapšam po ramenu. Živim dan po dan, vesele me male stvari, radim što volim i što me ispunjava, iako to značilo da ću subotu ostati u krevetu i gledati TV – što je za mene prije značilo nemoguć potez. Uvijek sam negdje jurila, misleći da nešto propuštam. Maknula sam ljude iz života koji su me iscrpljivali. Nisam više toliko na društvenim mrežama i nisam više 24/7 dostupna za sve. Neki ljudi nisu svjesni da jedino kad se jave je kad imaju podijeliti svoje probleme, a ja sam bila ispušni ventil mnogima. Provodim vrijeme s ljudima s kojima želim i nakon kojih se samo osjećam dodatno ispunjena energijom.

Sada živim svoj život – a ne tuđi! Biti tu za nekog je lijepo, ali rastezati se do granica radi svih je formula za neuspjeh (vlastiti). Shvatila sam da je riječ „budem“ najveći neprijatelj – budem otišla doktoru, budem počela vježbati, budem unijela neke promjene u životu, budem otišla spavati samo da još ovo završim za posao, budem im rekla što mi smeta… Budem, budem, budem – i od toga ne bude ništa. Ne postoji bolji trenutak od ovog sada, sve ostalo su samo izlike iza kojih sam se sakrivala.

Ne odgađam kave ili šetnje s prijateljima jer nikad ne znam kad se situacija može promijeniti. Neki dan sam proslavila 30. rođendan, a jučer sam imala proslavu na klupicama s par frendica. Prije godinu dana sam proslavila ćelave glave između kemoterapija. Godinu prije tog sam se oporavljala od zračenja. Godinu prije sam bila ljutita jer nisam znala kako promijeniti neke stvari u životu. A godinu prije tog sam mislila da je moj život dosadan. Sad si vjerujem više i ne podcjenjujem moć koja se nalazi u mojoj glavi. Postala sam osoba koja zbraja što “ima” od one koje zbraja što “nema” – više sam zahvalna”, zaključuje.

O onome što je bitno da vi znate

Naravno, osim redovitih posjeta ginekologu (barem dva puta godišnje), te cijepljenja protiv HPV-a i prestanka odgađanja situacija u kojima sebe stavljamo na prvo mjesto, važno je da se prestanemo kriti iza parole “Ja to ne mogu”, govori Andrea.

“Život je doista prekratak za loše veze, iscrpljujuće odnose, nezadovoljavajuće poslove, dosadne kave i prazno ispisane stranice. Ljudi krivo gledaju da moraju “iskakati s padobranom iz aviona” da bi imali zanimljiv i sretan život. Evaluacija trenutnog života i mijenjanje samo jedne sitnice pokreće lavinu drugih promjena. A dok god imate zdravlje, imate i nebrojene mogućnosti zaokrenuti svoj život kad god želite. Ne ovisite o tijeku bolesti, upitnoj zdravstvenoj skrbi, lošoj politici države i nepostojanju. Slobodni ste jer ste zdravi – i to je najveće bogatstvo koje možete imati. Život je ono što si od njega napravite”, zaključuje Andrea koja nas je još jednom prisjetila koliko je bitno biti prisutan i stvarati uspomene, a ne biti nagomilan neodgodivim obvezama. Koliko je bitno posvetiti se sebi i onom za čim nam srce titra, za čim nam duša vapi. Koliko je bitno biti nježan prema sebi i slušati svoje tijelo, a ne se pretvarati kao da problem ne postoji.

Foto: Privatna arhiva