Moja priča: “Borila sam se za svaki pokret i terapiju nakon moždanog udara, a danas hodam i živim svoje snove”

Zamislite da morate ponovno učiti hodati, pričati, jesti, kupati se, pa čak i posegnuti za najdražom knjigom. Sve one osnovne životne radnje koje smo naučili još kao djeca. Da, teško je i zamisliti život bez toga i baš zato, danas odjenite nešto crveno, kao boju ljubavi i podrške prema svim onim ženama koje su doživjele moždani udar.

Svake godine 15 milijuna ljudi oboli od moždanog udara. Trećina bolesnika (3,5 milijuna žena i 2,5 milijuna muškaraca) nažalost, umire već u akutnoj fazi bolesti, trećina ih se dobro oporavi tako da mogu živjeti i raditi bez većih posljedica, no trećini ostaju trajne posljedice koje znatno utječu na njihovu kvalitetu života.

Iako se o tome ne priča dovoljno, žene dva puta češće umiru od moždanog udara nego od karcinoma dojke, većinom zbog neznanja o čimbenicima rizika te potrebama i mogućnosti prevencije moždanog udara, a ishod bolesti i liječenje je lošiji nego u muškaraca. Baš kako bi se podignula svijest o moždanom udaru kod žena, prvi petak u veljači obilježava se Dan crvenih haljina, kampanja u kojoj više od 50 država u svijetu organizira stručne skupove, edukativne kampanje i prikuplja sredstva za borbu protiv srčanih bolesti i moždanog udara. Znamo, žena je stup obitelji koji drži sve na okupu, a sebe i svoje zdravlje prečesto stavlja na zadnje mjesto, pa zanemaruje one signale tijela koji joj govore da stane. Razmislite samo koliko ste puta odgodile odlazak liječniku jer je nešto drugo bilo prioritet. Vrijeme je da stanemo tome na kraj i prigrlimo svoje tijelo jednako onako kako volimo i ljude kojima smo okruženi. (O svim rizicima i faktorima moždanog udara kod žena pročitajte ovdje)

Edukacija i pričanje je prvi korak ka brizi o sebi, a svoju priču s nama je podijelila 49-godišnja Maja Salamon, žena puna životnih planova i želja koje tek čekaju da budu ostvarene, zraka koji tek čeka da bude udahnut i osmijeha koji tek čekaju da budu realizirani. Maja je pretrpjela moždani udar i danas čini sve što može da educira društvo o važnosti ove teme.

“Nisam bila svjesna trenutka u kojem se moždani udar dogodio. Tada sam bila u bolnici, nakon iznenadne i hitne operacije odstranjivanja slijepog crijeva. Važno je napomenuti da je ta operacija bila jednostavna, uspješna i bez ikakvih komplikacija. Ukratko, moždani udar nije povezan s tom operacijom niti s mojim boravkom u bolnici. Nekoliko dana nakon operacije jedne sam se noći probudila na podu bolničke sobe, kamo sam dospjela, pretpostavljam, zato što sam pala s kreveta u nemogućnosti da se na njemu zadržim. Dakle, probudila sam se nakon moždanog udara. Tad već nisam uopće osjećala lijevu ruku niti nogu. Tek ujutro, kad su liječnici počeli spominjati moždani udar, postalo mi je jasno što se dogodilo”, započinje svoju priču Maja.

Nakon što je osnovna dijagnostika učinjena u bolnici u kojoj je boravila u tom trenu, Maja je operirana prevezena na odjel Intenzivne njege Neurologije u bolnici Rebro. Radilo se o ishemijskom moždanom udaru koji je bio posljedica disekcije (raslojavanja stijenke) desne karotide. Moždani je udar izazvao tešku hemiparezu lijeve strane (oduzetost lijeve ruke i noge) te facijalnu parezu.

Maja Salamon

“Nakon prvog šoka, kad sam bila prestravljena samom dijagnozom, najteže je suočiti se s time da ste potpuno nefunkcionalni i da vaši lijevi udovi ne mogu ništa. Najgore je to što – doslovno u trenu – od potpuno funkcionalne, energične, uspješne  i zdrave osobe postanete netko tko je sasvim drukčiji: uplašen i bespomoćan i ne možete ništa bez tuđe pomoći. Odjednom imate pelene i kateter, i hrane  vas preko sonde. Potpuno ovisite o tuđoj pomoći”, prisjeća se i govori kako joj je tada najviše pomagala prisutnost, osmijeh i  ohrabrivanje liječnika, sestara i tehničara na intenzivnoj i, kasnije, na odjelu Neurologije.

“Nemate u tom razdoblju ama baš nikakav kontakt s obitelji, pa su vam oni najbliži – i kao fizička i kao psihička pomoć. Doslovno ovisite o njima i stvarno su divni u svojem trudu, empatiji i dobroj volji. Bez njih bi sve to bilo nepodnošljivo. Rade težak i zahtijevan posao, a pritom su nasmijani i na raspolaganju svakom pacijentu”, zahvalna je.

Iako danas hoda bez problema i po nekoliko kilometara te većinu svakodnevnih aktivnosti obavlja samostalno i nastoji da joj život što više nalikuje onom prije bolesti, Majinoj terapiji još uvijek nije došao kraj i u nekim radnjama joj još uvijek pomažu obitelj i prijatelji.

“Niti u jednom trenutku nisam pomislila da se stanje neće popraviti. To nije način na koji se smije razmišljati! Vodim bitku za sebe i svoj život, i to je sada jedino važno – do potpunog oporavka. Slušam i čitam što kažu ljudi koji znaju više od mene: oporavka nema preko noći; za svaki, i najmanji koračić oporavka treba jako puno truda, vremena, volje i energije, a svega toga imam. Zato ne razmišljam o drugim opcijama osim cjelovitog oporavka. Želim natrag svoj pun i funkcionalan život čim prije. Ništa mi nije važnije od toga”, priča Maja koja je već na odjelu intenzivne njege počela raditi s fizioterapeutima.

Nakon dva tjedna provedena u bolnici, bila je tri tjedna u toplicama, a budući da su kognitivne sposobnosti njezinog mozga ostale neoštećene, mogla se potpuno posvetiti fizičkom oporavku.

“Borila sam se za svaku terapiju želeći ih u danu imati što više, borila sam se za svaki pokret, tako da sam relativno brzo opet prohodala. Napominjem da se hodati uči ispočetka – dakle, prvi je napor da iz ležećega položaja sjednete u krevetu i zadržite ravnotežu. To je bolno i jako teško. Zatim se trebate osoviti na noge, a pritom lijevu nogu nemate. Potom upregnete neobjašnjivu energiju da učinite korak, a noga se ne odvaja od tla. Onda je vučete pa ste beskrajno sretni kad s pomagalima i držeći se (jednom rukom jer drugu nemate), prijeđete samo dva metra. Srećom, imala sam podršku obitelji već u tom razdoblju, pa sam relativno brzo, uz sestrinu pomoć, počela hodati i bez pomagala”, govori.

Nažalost, terapija ruke nije toliko brzo napredovala, pa je oporavak iste nastavljen i od kuće. “Od tada do danas radim svaki dan dva sata s požrtvovnim i kompetentnim privatnim fizioterapeutom. Imala sam veliku sreću što sam njega našla jer se dobro slažemo, sjajno funkcioniramo zajedno i imamo isti cilj, bez obzira na bolje i gore dane. Osim svakodnevne intenzivne terapije s njim, pet dana u tjednu provodim još sat-dva u privatnoj specijalnoj bolnici na rehabilitaciji. Tim terapijama dodajem sve što zatreba – masaže, čak povremeno i kiropraktiku te puno hodanja. Terapije su teške, bolne i traju… I nikad ne dobijete odgovor na pitanje kad će se nešto postići ili dogoditi. Zato je potrebno puno volje, strpljenja, energije i, naravno, novca”, priča Maja psihički jača nego ikada, gledajući na sve što se dogodilo kao na vrlo pozitivnu stvar koja ju je naučila posložiti prioritete i staviti sebe na prvo mjesto.

Još tijekom oporavka, brzo se psihički posložila da ne ostaje predugo u destruktivnim razmišljanjima, već je shvatila moždani udar kao priliku za novi život, ispravak svega pogrešnog, te sreću i zahvalnost što je živa: “Možete izvući puno dobroga iz razdoblja oporavljanja: od potpune fizičke i psihičke posvećenosti samima sebi do svijesti o tome da, ako nema vas, ništa od stvari koje su vas izbezumljivale prije – više nije važno. Prioriteti se stvarno preslože – postanete sami sebi središte svijeta, naučite više cijeniti i voljeti bliske ljude koji su uz vas kad vam je najteže i kad niste u svojem najboljem izdanju.“

Prije moždanog udara, Maja je imala ispunjen i uspješan život u kojem je puno brige posvećivala vlastitom zdravlju, fizičkoj aktivnosti i izgledu, pa se po pitanju toga nije ništa promijenilo, no najveći pomak uočila je u svom pristupu poslu. “Nije mi komplicirano detektirati na koji dio dosadašnjega mojega života prstom pokazuje moždani udar: moj pristup poslu (menadžerski posao u području vođenja projekata u informatičkoj tvrtki, uglavnom znatno, znatno dulji od osam radnih sati dnevno). To je bila osnovna pogreška. Naglašavam: nije problem posao, nego moj pristup poslu i svemu što je povezano s poslom”, govori.

Iako nikad nije imala potrebu za grupama podrške, one postoje i djeluju i kod nas, a jedna od njih vezana je i uz “Dan crvenih haljina”, u koji se uključila kako bi svojim iskustvom i pristupom liječenju pomogla te inspirirala nekoga tko će se možda naći u sličnoj situaciji.

“Nisam znala ništa o moždanom udaru dok mi se nije dogodio i mislim da je s većinom ljudi tako. I ja i moja obitelj i prijatelji učili smo u hodu, doznavali informacije kad su nam zatrebale, neke na vrijeme, neke prekasno, snalazili smo se kako smo god znali i umjeli. Nisam sigurna da čovjek uopće može i treba biti spreman za sve situacije koje mu se mogu dogoditi”, priča.

Najvažnije životne lekcije učimo upravo iz ovakvih situacija, bolesti i suočavanja s ružnom stranom života. Iako nas potrese kad čujemo ovakvu priču, nažalost, taj osjećaj nam rijetko bude dovoljan da na vrijeme promijenimo svoje životne navike jer na vlastitim pričama ipak najbolje učimo.

U nadi da će nam svima barem nešto ostati, Maja je s nama podijelila svoju lekciju: “Treba čuti i slušati znakove tijela i uma koji upozoravaju na premorenost, stres i zanemarivanje sebe – svojega slobodnog vremena, zadovoljstva, zdravlja i sreće. A ništa nije važnije od toga. Kad jednom morate učiti svaki pokret ispočetka, svi prijašnji problemi prestanu biti problemi. Uopće ne razmišljam o tome da bi se moždani udar mogao ponoviti. Tako bismo se, naime, mogli bojati svega negativnog što nam se eventualno može dogoditi pa ostati u “staklenom kavezu” ostatak života. A promijenila sam se u tome da izbjegavam ono što me uzrujava i da ugađam sebi više nego prije. I puno se više veselim svemu onome što još ne mogu, a moći ću uskoro: vožnji auta i bicikla, putovanjima, plivanju…”

Foto: Privatna arhiva, Anastasia Usenko, Ponomariova Mari, Natee127 / sve Getty Images via Guliver