Nerijetko naiđem na pitanje “Što te inspirira?” u intervjuima, i koliko god ono zvučalo kao floskula i dobrano izlizano, doista je predivan osjećaj kada znaš što ti je inspiracija, i kada se s istom možeš početi okruživati. Čak i samo razmišljanje o tome uzrokuje da se taj osjećaj inspiracije pojavi.
Lagana “aritmija”, uzbuđenje i trnci koji prolaze cijelim tijelom, ispunjenost, želja za napretkom, davanjem glasa onima koje treba čuti i riječi koje samo izlaze. To mi daje moja inspiracija – snažni i hrabri ljudi s kojima se susrećem i do kojih me život uvijek nekako spontano odvede, baš kao da je tako trebalo biti. Nerijetko su to žene koje imaju posebnu životnu priču, a svjesno, no ponizno gledaju na nju. Žene i djevojke koje su poput Antonije Ursule Gagić, sa svoje 23 godine, bile suočene oči u oči s jednom od najvećih bitki – onom za povratkom u “normalan” život. No pritom su ostale pozitivne. Studentici stručnog studija za izobrazbu trenera na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu, nekoć aktivnoj natjecateljici latinoameričkih i standardnih plesova, nakon jednog putovanja na plesni turnir, život se preokrenuo naglavačke. Antonija je doživjela prometnu nesreću u kojoj je zadobila pregršt ozljeda, prošla pet operacija i bilo je upitno hoće li više ikada moći normalno hodati.
“Bila je nedjelja, 4. lipnja 2017. godine, 14 sati. Krenuli smo iz Zadra za Split na plesni turnir. Vozila je moja mama, na suvozačkom sjedalu bila je obiteljska prijateljica, iza vozačice moj plesni partner i iza suvozačice – ja. Budući da se još uvijek vodi rasprava na sudu, ne mogu iznositi detalje, ali našli smo se u škarama između dva automobila i pokušavajući se izmaknuti, automobil se destabilizirao, počeo vrludati i u jednom od zamaha povukao je dio ograde koja se probila u moja vrata. Bila sam cijelo vrijeme pri svijesti. U jednom trenutku pričala sam s partnerom, a idućem ležim skvrčena na podu automobila, okrenuta za 180, trbuhom prema mom sjedalu, licem na metalnoj ogradi. Čujem mamu kako priča i znam da je u redu. Podižem svoju glavu misleći ako je mogu micati, znači da nisam slomila vratne kralješke i neću biti invalid. Jezikom prelazim preko zubi da provjerim jesu li svi na mjestu. Nisam mogla osvijestiti gdje mi je desna noga, bila sam nepomična. Osjećaj je bio kao da gorim u živoj vatri, nisam osjećala pojedinačnu bol u dijelovima tijela, nego vrućinu u cijelom tijelu“, započinje svoju priču Antonija.
Nekoliko minuta kasnije, stigla je Hitna pomoć. Obiteljska prijateljica poginula je na licu mjesta, Antonijina majka i partner uspjeli su izaći iz automobila, a Antonija je ostala zaglavljena unutra. “U mojoj glavi sve se brzo odvijalo. Počelo mi se spavati i osjetila sam jaku žeđ. Doktorica je ušla u automobil i rekla mi da moram pričati s njom da ne zaspim. Stigli su vatrogasci i počeli piliti vrata. U tom trenutku me uhvatio strah, ali zahvaljujući doktorici koja je ostala sa mnom unutra, osjećala sam se sigurnije. Prenijeli su me na ležaj i osjetila sam nevjerojatnu bol u nozi. Izvukli su me. Idući trenutak bila sam u bolnici, rezali su odjeću s mene, hitno me slali na CT, ali problem je bio što za CT ne smijem imati nikakve metale na sebi. Budući da se nesreća dogodila na putu za plesni turnir za koji sam se spremila, imala sam punđu sa stotinu metalnih ukosnica, koje je bolničar pojedinačno morao skidati; medicinska sestra mi nije mogla pronaći žilu jer mi je cijelo tijelo bilo našminkano i premazano kremom za samotamnjenje, pa su postupci koji su se trebali odviti brzo, bili otežani zbog moje pripreme za turnir”, smije se Antonija i prisjeća se duge i mukotrpne priče.
Stigle su i dijagnoze. Na desnoj strani tijela, Antonija je slomila ključnu i nadlaktičnu kost, na nozi koljeničnu i lisnu na dva mjesta, 90 posto oštećenja lisnog živca, nekoliko šavova na glavi i otkinut dio kože veličine muške šake iza koljena. Na nozi je imala vanjsku metalnu fiksaciju, ali najrizičniji je ipak bio živac – koji bi značio nemogućnost normalnog hodanja ako se ne oporavi.
“Bez obzira na sve, nisam gubila nadu. Najgori mi je bio osjećaj nemoći. Više ništa nisam mogla napraviti sama, nosila sam pelene jer nisam mogla na toalet, nisam mogla raditi najosnovnije stvari, ništa. U glavi mi je samo bilo kako da preživim svaki dan. Ne znam bih li uspjela bez podrške obitelji, prijatelja, drugih pacijenata s kojima sam boravila u sobi. Razmišljala sam o tome kako moram vježbati između svake operacije i kako da postanem osoba koja ima daljinski upravljač u sobi gdje nas je petero. Male stvari. Nisam si dozvoljavala da padam u depresije, samo jedna noć bila je burna – kad mi je došlo do glave sve što se dogodilo i što to može značiti. Gledala sam film “Benjamin Button”, u kojem balerinu udari taksi i ona se više ne može profesionalno baviti baletom. To je bila večer prije mog otpuštanja iz bolnice. Uhvatio me panični napadaj i medicinske sestre su me tješile dok sam satima plakala“, priča Antonija koja je odlučno ušla u svoju borbu ne razmišljajući o budućnosti.
Unatoč potpunoj hipotrofiji mišića, nije klonula. Tri mjeseca nakon izlaska iz bolnice, liječenje je nastavljeno u Daruvarskim toplicama u koje prije nije mogla ići zbog transplantacije kože. “Bio je to nevjerojatan izazov za tijelo i um. Oko mene su se odjednom našli ljudi u sličnim situacijama, ljudi koju su me napokon barem malo razumjeli. Iako je bilo teško, pamtim terapije kao lijepo iskustvo. Upoznala sam predivne ljude i danas jako dobru prijateljicu. Svi smo imali isti cilj, svi smo smješteni tamo s istom svrhom, uklopiš se. Na psihu mi je više utjecao stvarni svijet koji nikada ne staje. Bačeni smo u kolotečinu života, svi oko mene su radili, obavljali svakodnevne dužnosti, a ja sam bila u usporenom filmu. Prijatelji su mi pomagali, nosili su me, vozili i pomagali u svakom trenutku, čestitajući mi na hrabrosti. To mi je dalo dodatnu energiju da se podignem i bez štaka oslonim na slomljenu nogu. Uspjela sam!“, ponosno govori Antonija koja se pokušala što prije vratiti u normalnu životnu rutinu.
Nakon terapija, otišla je u Zagreb u studentski dom i polagala ispite. “U studentskom domu nisam tražila sobu u paviljonu za osobe s invaliditetom jer se nisam tako osjećala bez obzira na to što sam šepala i dizalo bi mi pomoglo. Uzela sam sobu na trećem katu u običnom paviljonu i vježbala svaki dan penjući se gore. Išla sam na kave i pokušala voditi što normalniji život. Za sve što sam radila, bilo mi je potrebno jako puno vremena, ali nije mi smetalo. Svaki put kad bih osjetila potrebu, tražila bih prijatelje za pomoć jer sve sam morala iznova učiti – okrenuti se na bok, počešljati se, prati zube, hodati i tada sam shvatila da jedino to i jest važno. Koncentracija mi je bila usmjerena na oporavak i to je to. Nisam si mogla priuštiti razmišljati o budućnosti ili o tome da neću moći plesati, glumiti, raditi stvari koje su mi nekoć bile normalne. To bi me shrvalo. Te misli dolaze poslije, ta istina s kojim posljedicama ću živjeti do kraja života te proganjaju tek nakon što se fizički potpuno oporaviš“, priča i ističe kako je najteže od svega bilo ostati jaka u glavi.
Nešto manje od tri godine nakon nesreće, Antonija je uspjela prevladati onaj najveći strah – sjela je za volan i položila vozački ispit. I sama svjesna da je na odličnom putu, postavila si je još jedan izazov – stati na skije: “Prošle sam godine zahvaljujući kolegama uspjela stati na skije, a zbog nevjerojatne podrške plesnog partnera i trenera, vratila sam se i plesnim treninzima. Bili su to minijaturni pomaci, korak po korak – ali uspjela sam zaplesati u plesnim cipelama i otići u teretanu. Iako to zbog oštećenih živaca više nikad neće izgledati kao prije – ja plešem! Pomirila sam se s tim da ne mogu napraviti sunožni čučanj ili spustiti petu do kraja na pod, da se više neću natjecateljski moći baviti plesom, ali pronašla sam drugi cilj – naučiti druge plesati i pripremiti ih za turnire.“
Iako je uspjela stati na noge, pa i na plesni podij kao trenerica, ovo za Antoniju još uvijek nije završena priča. Još uvijek ima strahove, noćne more i borbe sa samopouzdanjem i preispitivanja, ali je shvatila što znači živjeti u trenutku. “I dalje jedem nezdravu hrani i znam prespavati cijeli dan, ali to je zato što to tako treba biti. Ne živim ni u prošlosti, ni u budućnosti. Više cijenim ono što imam, više poštujem život, shvatila sam koliko malo treba da sve izgubiš i koliko samo zapravo krhki, i baš zato riskiram jer je bolje živjeti tako, nego nikako. Prihvatila sam i svoje ožiljke, nekako sam se navikla na njih. Znam zaboraviti da ih imam, pa dođe ljeto i sjetim se da je nešto drukčije na meni, nisam kao drugi. No još uvijek razmišljam o tome što će ljudi ispred kojih ću stati na audiciji misliti kada me vide. Borim se. Još uvijek sam slaba i uplašena ponekad, ali sve to samo mi je znak da se i dalje trebam boriti i razbijati svoje strahove, shvatiti da je život lijep i s mojim ožiljcima. Još uvijek se učim shvatiti da je svijet upravo onakav kakvim ga sama napravim“, zaključuje Antonija.
I nakon svega što je prošla u posljednje tri godine života, brojni ožiljci koje danas ima ostali su joj kao podsjetnik na to da sve može preživjeti, svjesna svojih strahova i slabosti. Kao podsjetnik na borbu, ambiciju i upornost kojima uvijek treba težiti. Kao podsjetnik da nikad ne možemo znati kakva se priča krije iza tuđih korica i da uvijek otvorenog uma i širokih ruku prihvaćamo različitosti. Kao podsjetnik da standardi ljepote nisu oni koji nam se nameću, nego oni koje sami stvorimo.