Moja priča: Imam 34 godine, čekam transplantaciju i ne skidam osmijeh s lica

byLana Biželj | 24 svibnja, 2020

Upoznala sam je prije nešto više od 10 godina kad su blogovi još imali drukčiju formu, imale smo svaka svoj nadimak i satima smo razglabale preko mailova i MSN-a.

Brisala mi je suze nakon ljubavnih drama i učila me kako se odjenuti kao dama. Bila mi je primjer žene kakva želim postati – uspješna, ambiciozna, vedra i puna života i ponašala se prema meni kao starija sestra. Optimizam ju je uvijek vodio kroz život i vjerujte da ako vidite ženu nasmijanu od uha do uha kako šeće ulicama Koprivnice, to je ona – Lana Kasumović Žigo. Bez obzira na brojne izazove s kojima se susrela u životu, uvijek je iz dubine srca izvlačila zadnje atome snage kako bi bila podrška svojim najbližima. A izazova je imala. Brat Dario s kojim je bila jako povezana, preminuo je naglo i od tada, Lana je postala osoba koja ne prihvaća „ne mogu“, bori se i ne preže pred novim izazovima. Nakon toga, sve je nekako postalo podnošljivije. Prije 20-ak godina dobila je dijagnozu policističnih bubrega, a danas se nalazi na listi za transplantaciju i prolazi kroz dijalize dok ju za ruku drže suprug i četverogodišnji sin Toma.

„Imala sam 15 godina. Godinama sam plesala u mažoretkinjama i tijekom priprema za jedno prvenstvo, radile smo ljudsku piramidu. Ja sam se penjala gore i nekako kad sam sam silazila, nisam se dobro oslonila na cure koje su me pridržavale i pala sam. Nije to bila neka visina, ali dovoljno da pošteno tresnem na leđa. Nakratko sam ostala bez daha, ali brzo sam se pribrala i nastavila s treningom. Tu noć me počelo nešto boljeti u leđima, nisam ni sama znala što pa sam ujutro otišla na hitnu. Naravno, tamo moraš dati uzorak urina, a ja sam doslovno pomokrila krv. I onda, logično, jedna stvar pokreće drugu, otišla sam na ultrazvuk i dobila dijagnozu“, započela je svoju priču Lana.

Iako tada nije svoju zdravstvenu situaciju tragično shvaćala, njezinoj mami bilo je drukčije jer je kroz tu borbu i sama prošla: „Nakon što sam dobila dijagnozu, otišla sam mami na posao, a ona je počela plakati. Ona boluje od iste bolesti, tj. bolovala je, sada prošla kroz transplantaciju i plakala je jer sam ja to naslijedila od nje. Ali meni se nije činilo tako strašno. Mama je najnormalnije živjela s tom bolesti pa sam mislila, okej, pa gle nju, nije to baš neki bauk.“ Nekoliko godina nakon dijagnoze, Lana je tijekom studiranja otputovala na projekt „work and travel“ u SAD gdje se situacija počela pogoršavati.

„Od napora zbog dva posla popucale su mi ciste i opet sam počela mokriti krv te sam završila u bolnici. I tamo su otkrili da imam visok tlak, što nažalost ide ruku pod ruku s policističnim bubrezima. Ali ni tamo nije bilo (pre)strašno, oporavila sam se i najesen došla doma“, prisjeća se Lana prvog boravka u bolnici zbog bubrega. Većinu bolesti, prošla je bez bolova, ali s epizodama u kojima su joj ciste pucale, te je u mokraći redovito imala krv. Tako je bilo i tjedan dana prije njezinog vjenčanja.

„Najgora faza krenula je nakon trudnoće i poroda. „Drugo stanje“ mi je malo poremetilo organizam, nalazi su se pogoršali i liječnica je odlučila kako je vrijeme da me počnu pripremati za transplantaciju. Dijaliza još nije bila potrebna, ali bilo je bitno da krenemo s pripremama i pretragama da dođem na listu za transplantaciju čim prije. To je bilo prije četiri godine, a na dijalizu sam krenula prije nešto više od godinu dana“, priča i sjeća se koliko je u tom periodu bila potresena zbog novog stadija razvoja bolesti i malog djeteta koje je rodila netom prije toga.

„Dijalize sam se zapravo bojala više nego same transplantacije. Ali sve zajedno je to bilo jako stresno razdoblje – beba od dva mjeseca doma, ja sam morala obavljati hrpu pretraga, često u Zagrebu, bila sam jako slabokrvna i umorna i samo sam htjela spavati, zbog ponovnog krvarenja u bubrezima morala sam ići svakodnevno na intravenoznu dozu željeza, što je značilo da sam se bebi morala izdajati u bočicu, zbog čega se on jako brzo odviknuo od sisanja i to me psihički, kao mladu mamu, baš boljelo“, govori Lana.

U trenutku kad je dobila informaciju da ipak mora ići na dijalizu, već se uspjela pomiriti s cijelom situacijom. „Moja je mama transplantirana i prolazila je dijalizu (ali ona je svoju provodila doma, drukčija vrsta), i sjećam se kako je bila u borbi sama sa sobom, a ja sam joj govorila da nema druge, da se to mora i da ćemo se svi doma posložiti da ona to provodi kako treba. I onda sam ja došla u tu situaciju. Pa sam isto i sebi ponavljala – nema druge. OK, sad smo došli to toga, to se mora“, optimistično se pripremila na naredne mjesece života.

U međuvremenu, obavljajući pretrage za transplantaciju, Lana je otkrila da ima tri aneurizme na mozgu, također zbog njezune primarne bolesti. Iako neki mogu cijeli život živjeti s njima, situacija potencijalno može i eskalirati i završiti smrtnim ishodom, zbog čega je uklonjena s liste za transplantaciju bubrega. „Srećom, odstranjivanje aneurizmi zahvat je koji se radi endovaskularno, tj. kroz preponu uđu u žilu pa do mozga, nisu mi morali otvarati glavu. Dvije su riješene, jedna mala je ostala i ja sam dobila zeleno svjetlo da ponovno dođem na listu“, priča i vraća se na trenutak u kojem je prošla kroz prvu dijalizu.

„Plakala sam, sjećam se da su me sestre tamo isto gledale sa suzama u očima i držale za ruku. Nisam ja plakala jer me nešto boljelo, nego, ne znam, od osjećaja nemoći s jedne strane, a s druge strane olakšanja jer je to čega sam se bojala napokon tu i nije bilo nepodnošljivo. Sada, već više od tri godine čekam transplantaciju i u međuvremenu sam na dijalizi na koju idem dva puta tjedno, ponedjeljkom i petkom. Ona traje četiri sata, plus još po pola sata na spajanje/otpajanje. U principu po jednoj dijalizi provedem oko pet sati u bolnici“, smije se govoreći kako se osjeća kao bakica zbog raznih tableta koje mora piti. Nuspojava osim izrazitog umora, glavobolja i osjećaja gladi nema, pogotovo ako izuzmemo modrice po rukama od brojnih uboda koje dobije tijekom tjedna, no optimizam ju još uvijek drži. Kao što sam i u samom uvodu rekla – uvijek ju je i držao.

„Znaju mi kolegice na poslu reći da je nevjerojatno koliko se smijem i kako sam uvijek dobre volje, a borim se tim i ne kukam. Ali meni je čaša uvijek napola puna – ima puuuuno gorih stvari, ne bolujem od karcinoma ili slično, ovo je, recimo to tako, izlječivo, odnosno „zamjenjivo“, a iako naravno imam nekih ograničenja (tipa ako hoću na more, moram ići tamo gdje mogu na dijalizu, ne mogu na produžene vikende jer sam petkom na dijalizi pa moram mijenjati smjene, moram paziti na prehranu, ne smijem se baš naprezati i sl.), relativno normalno živim i mislim da mogu biti zahvalna na tome i na svemu što imam”, priča nasmijana Lana i ističe kako joj najviše snage kroz sve daje sin Toma, obitelj i prijatelji koji konstantno paze na nju.

I dok željno iščekuje novi bubreg s kojim se nada da će početi i nova, još sretnija etapa života, s još djece koja će upotpuniti njezinu obitelj, Lana se na trenutak vraća u prošlost govoreći 15-godišnjoj sebi nešto što je zapravo naučila vrlo rano u životu: „Stara, prvo će biti gore, ali onda će biti bolje. Pripazi na sebe, pripremi se, stisni zube i sredi to. Ti to možeš.“