Moja priča: “Pet članova moje obitelji oboljelo je od karcinoma dojke i s 29 godina odlučila sam napraviti mastektomiju”

Kad vam se dogodi karcinom u vašoj blizini, na nekome od najbližih, osjećaj koji vas obuzme može se usporediti s “trganjem” na tisuću komadića koje ne prestaje. Koji god oblik karcinoma proživjeli na svojoj ili koži svojih bližnjih, ne postoje ispravne riječi utjehe, ni konkretni recept za uspjeh, osim vjerovanja i podrške koju možete pružiti sebi ili drugome. Uvijek će biti trenutaka u kojima ćete misliti da ne možete udahnuti, ali bitno je vratiti se na put i nastaviti hodati. Dijagnoza je to koja baš nigdje i nikada nije dobrodošla, a budući da na nju ne možemo utjecati, sve je na nama i načinu na koji ćemo ju percipirati. Oba puta su teška, a na nama je da odaberemo kojim ćemo.

Karcinom dojke je najčešći zloćudni tumor kod žena, a čini 10 % svih zloćudnih tumora općenito. Iako su od njega nekad najčešće obolijevale žene iznad pedesete godine života, u novije vrijeme, prag godina se drastično spustio, te su sve češći slučajevi žene u 20-ima, 30-ima i 40-ima. Isto tako, nije neuobičajeno da od ovog karcinoma obole i muškarci (iako čine svega 1 % od ukupno oboljelih od karcinoma dojke). Prema podacima Registra za tumore u Hrvatskoj, od ove bolesti u prošloj godini preminule su 752 žene. Sve to su žene koje su iza sebe imale obitelji, živote, osmijehe i ljubavi. Svjesni smo, teško je predočiti si o kakvom je broju riječ sve dok se takva bolest ne dogodi nama ili u našoj blizini, pa nas osvijesti za cijeli život, no baš zato – prevencija je nužna. Redovitim samopregledima, ultrazvucima i mamografskim pregledima karcinom dojke može se otkriti u ranom stadiju kada su šanse za izlječenje i preživljavanje puno veće, zbog čega je uvijek bitno naglasiti da budemo odgovorni prema svom zdravlju. Posebno u situacijama kada ste već u obitelji imali ovakva ili slična oboljenja. Upravo tako bilo je i u slučaju 29-godišnje Martine Zrnec, sportske entuzijastice, programerke i strastvene glazbenice kojoj je pet članova obitelji oboljelo od karcinoma dojke, zbog čega je i ona sama odlučila da će napraviti preventivno mastektomiju – kirurško uklanjanja obje dojke.

„U mojoj obitelji bolje je pitati tko nije imao karcinom. Sve je počelo još 2003. godine kada je oboljela baka, tri godine nakon nje tata, pa se sve krenulo nizati… Zatim je oboljela teta, tatina sestrična i moja 33-godišnja sestra koja je dijagnozu dobila prošle godine. Srećom, sestra je završila sa svim terapijama, a predstoji joj još samo operacija druge dojke iz predostrožnosti. Svi smo išli na genetsko testiranje i zaključili da svi imamo istu mutaciju“, započinje Martina svoju obiteljsku priču.

Prisjećajući se prve dijagnoze u obitelji, naviru joj svi osjećaji koje je i tada, još kao osnovnoškolka proživljavala. „Kada je baka oboljela, bila sam još Osnovna škola i nisam u potpunosti bila svjesna svega što se događa, ali sam znala da je nešto loše i da nije bezazleno. Bilo je jako teško prolaziti kroz sve, jer je baka bila moj najbolji prijatelj i s njom sam provodila najviše vremena. Doduše, ona je uvijek bila jako pozitivna osoba, pa nisam toliko ni percipirala realno stanje. Nekoliko godina nakon, kada je tata obolio, imala sam 15 godina, u pubertetu i teškom poricanju svega što se događa. Već nakon bake nije mi bilo jasno što se događa i zašto baš nama, a kada se tata razbolio i on i mama su skrivali od nas istinu kako bi nas zaštitili. Nismo ni znali koliko mu je bilo loše, koliko povraća od kemoterapija i koliko je oslabio“, priča.

Tek nakon što je u školi odslušala predavanje na temu karcinoma dojke, Martini je to bio okidač u kojem je počela percipirati što se događa i procesuirati svoje emocije. S dijagnozom se mora pomiriti i oboljeli i ostali članovi obitelji, jer drugog izbora nema. Dođu naleti kada bude jako teško, kada neutješno plačeš i ne možeš ništa, a dođu i oni kada na vidjelo izlazi snaga za koju nismo ni znali da ju čuvamo duboko u sebi.

„Iskreno, mislim da je roditeljima najgore. U mom slučaju, mislim da je mami bilo najteže. Ona je morala gledati i supruga i kćer kako se muče, a da nije imala rješenje što napraviti kako bi im olakšala bol. Sada kada i ja imam svoju djecu, vidim tek koliko je ona dobro podnosila sve kroz što smo prolazili. Nikada ne bi htjela plakati pred nama, ali znalo se dogoditi situacija kada bi se svi raspali. Ni s jednim članom obitelji koji je bio dijagnosticiran nije bilo ništa lakše ni teže od onog prethodnog. To je jednostavno situacija koju smo morali prihvatiti i s kojom smo se morali nositi“, govori Martina koja sport koristi kao svojevrsnu terapiju na kojoj izbaci sve negativne emocije.

S obzirom na cijelu obiteljsku sliku, Martina se dva puta godišnje kontrolira i redovito ide na sistematske preglede, a uz preporuku liječnika, odlučila je predostrožnosti radi napraviti mastektomiju koja se obično provodi u slučajevima kada karcinom već dođe ili kod ljudi koji imaju visok rizik od karcinoma dojke. Iako bi pomislili da je to bila psihički teška odluka za donijeti, Martina nije dvojila ni sekunde.

„Svaki doktor koji je pogledao sve nalaze i obiteljsku sliku, pitao me zašto to već nisam napravila. Nakon svega što smo prošli, kada sam dobila nalaz i otkrila da i ja imam tu mutaciju, nisam dvojila ni sekunde. Jako sam se posložila oko toga u glavi, nemam nedoumica i samo želim to riješiti da napokon bude iza mene, pogotovo sada, nakon dvoje djece. Još uvijek čekam termin operacije koja će biti početkom iduće godine, a onda oporavak koji traje oko mjesec dana. Trebat ću nositi steznik kako bi se silikoni učvrstili i sve bi ostalo na svom mjestu, pa lagane vježbe i onda sve po starom“, govori i šali se kako ju prijatelji zadirkuju da nikada nisu mislili da će ona u društvu imati prva silikone.

I dok se s ovako teškom dijagnozom ne suočimo u našoj blizini, sve se čini nerealno i daleko. Nešto što svakako moramo usvojiti bez da se bolest uopće dogodi jest navika vođenja zdravijeg života i redovitih pregleda koji nam pravovremeno mogu spasiti život. „Ako u obitelji imate barem jedan slučaj karcinoma dojke, odite na genetsko testiranje. S tim testom se ipak može nešto poduzeti i promijeniti. Meni je test pokazao da imam 99,9% šanse za razviti karcinom u životu. Naravno, nitko ti ne može reći kada će se to dogoditi, ali ovom pretragom, pa onda i mastektomijom, smanjujem si te šanse na ispod 3%. Također, redoviti sistematski pregledi, ultrazvuk ili magnet svakih 6 mjeseci, što je period u kojem da se nešto i dogodi, vjerojatno će još biti u tzv. nultom stadiju u kojem se može brzo riješiti“, priča Martina dok odbrojava dane do svoje operacije.

I nakon svega što je prošla u posljednjih 20 godina svog života, Martina je i dalje pozitivna, s kojim kilometrom više, naučenom lekcijom i nešto drugačijim pogledom na život. Danas zna što još više treba čuvati, na što paziti i kako živjeti. „Čovjek je stvarno krhko biće, bez zdravlja ti se u sekundi život može potpuno okrenuti. Treba živjeti na najbolji mogući način i iskoristiti sve što vas veseli. Carpe diem, jer tko zna koliko diema još imamo“, zaključuje.

Foto: Privatna arhiva