Moja priča: “Smrt moje Elise u petom mjesecu trudnoće natjerala me na to da se suočim s najgorim emocijama i opet uvidim ljepotu života”

Devet mjeseci u vašem tijelu povezujete se sa svojim djetetom, zajedno dišete, pričate, stvarate i volite. Jedno ste, zajedno u svemu, dobrom i lošem. Povezani. Veza je to kakvu doista samo majka može ostvariti sa svojim djetetom dok još nije ni dobilo svoj veliki datum kada se upoznaje sa svijetom.

Ako je dijete nešto što ste žarko željeli, možda čak i godinama pokušavali ili samo čekali “pravo vrijeme” da se dogodi, trenutak kada u vama počne kucati jedan novi život, mijenja vas iz temelja. Svoje potrebe stavljate na drugo mjesto i nesebično pružate tom malom biću sve što mu je potrebno kako bi jednog dana izraslo u čovjeka s vlastitim snovima, željama i problemima. Kako bi ga gledali sa žarom u očima i bili mu oslonac za svaku nedaću u životu. No, što se događa u ženinom tijelu, srcu i glavi u trenutku kad izgubi dijete prije nego što je i dobilo svoj datum rođenja i mjesto u svijetu? Gubitak djeteta jedno je od najtraumatičnijih iskustava koje roditelj može doživjeti i riječima se ta bol teško može objasniti. Koliko smo kao društvo nespremni da se suočimo sa smrću djeteta pokazuje nam i to da ni u jednom jeziku svijeta ne postoji riječ koja bi označavala majke i očeve koji su ostali nakon umrlog djeteta. Muškarac koji izgubi ženu naziva se udovac, žena koja izgubi muža udovica, djeca koja izgube roditelje su siročad. Roditelji koji izgube dijete ostaju jednostavno roditelji. I ostaju roditelji, dok se trauma koja im se dogodila u društvu s vremenom potiskuje, blijedi i stigmatizira, izgubi se u brzini života, a roditelji su oni koji bol još uvijek osjećaju, u tišini, jer govoriti o tragediji od koje su prošle godine, više se ne želi slušati.

Ovo je priča o jednom životu koji je prerano završio jer Ona, koliko god da je živjela svega pet mjeseci, ima svoje ime i svoj datum začetka i datum smrti, bez obzira na to što je svijet ne priznaje i što njezino ime nije zapisano niti u knjizi rođenih ni mrtvih. Ona je Elisa, petomjesečna djevojčica začeta 28. 8. 2018., preminula 6. 1. 2019., a njezina majka, Ana Bozac, inače psihoterapeutkinja, odlučila je Elisinu i svoju priču podijeliti s nama i svim onim ženama koje su u nekom periodu života prošle kroz ovakvu tragediju.

O saznanju

“Sve je bilo u redu od pregleda do pregleda. Djetešce se lijepo razvijalo, osjećala sam mir i ponos. Obavljale smo i doživljavale razne događaje zajedno, putovale, učile, pisale, planirale. Sjeme straha i sumnje u mojem umu bili su moji krvni nalazi. Sjeme frustracije i bespomoćnosti bili su susreti s liječnicima i bolničkim sustavom zbog osjećaja nemara i nekompetentnosti s kojima sam dolazila ususret. Jednog dana, u prosincu, na redovnom pregledu po reakciji liječnice koja je radila UZV bilo mi je jasno da nešto ne štima, međutim liječnica je šutjela, bez objašnjavanja rekla da je s djetetom sve u redu samo da se nalazi nisko te da odmaram, ležim i da se obratim svojem ginekologu. Na mojih tisuću upitnika niti jedan odgovor. “Moja ginekologica je na godišnjem. Što da radim? Pričekajte da se vrati.” Blagdani su. Više manje, nitko ne radi. Pokušavala sam odgonetnuti nalaz preko Googlea, no to uvijek katastrofično završi u suzama. Ležala sam, danima s tisuću misli, strahova, upitnika, pokušavajući zadržati zdravi razum., iščekujući povratak ginekologice s godišnjeg.

Osjećala sam se dobro, ništa me nije boljelo osim tijelo od ležanja. Dočekali smo Novu Godinu ležeći puni nada u dobro. Primila me u subotu 5. 1. Jutro je bilo sunčano, hladno i lijepo. Otišla sam na ultrazvuk samouvjereno i pozitivno. Nikad neću zaboraviti onu tišinu crnog ekrana i oči liječnice koje neumorno traže po ekranu život gdje ga više nema. I tišina, bolna kao najtuplji nož koji se okreće u srcu. Ta tišina, značila je više od tisuću riječi. Dio mene nije želio ni vidjeti ni čuti jezu koja je prožela svaku poru mojeg bića. Bol koja je bila toliko nesnosna da se dio mene trebao sakriti kako bi preživio. Ostalo je samo moje tijelo na krevetu. Bespomoćno, bolno, tromo, teško tijelo. Okrutnost života na djelu. Možeš samo stajati u zgroženosti, u vapaju neizustivog, nepojmljivog. I kako se nositi s time? Nema načina. Protokol se morao obaviti koliko god užasan bio. Smrt se dogodila i morala sam ju poroditi. O značenju tih riječi bolje je i ne razmišljati. Rađamo život, a ja sam morala poroditi smrt”, započinje svoju priču Ana koja, logično, utjehu nije uspijevala pronaći.

O porodu

Izgubljena u teškom porodu i raljama medicinskog sustava, lutajući od bolnice do bolnice, od šaltera do šaltera, bez odgovora na tisuću pitanja, i Ana je došla na red za bolan, težak, mučan i dugotrajan porod.

“U mračnoj hladnoj porođajnoj sobi u bunilu porođajnih muka, iscrpljenosti, bola i osjećaja u djeliću sekunde bila sam sretna što sam se porodila. Inzistirali smo da vidimo dijete, htjeli su ga odnijeti. Pokazali su nam ga na kratko kako spokojno leži na tanjuriću. Moje prekrasno, malo, ružičasto, nevino tijelo. Laknulo mi je što nisam vidjela patnju već spokoj na njemu. Nikad kraći susret, nikad dublje urezan u svaku poru mog tijela. Htjela sam ga dirati, biti s njime, ali sestra ga odnijela sa strane…. Naša borba za tijelo bebe bezuspješno je završila. Htjeli smo uzeti tijelo, pokopati ga. Ali nisu nam ga dali. Protokol bolnice bio je drukčiji. Tijelo mojeg djeteta završilo je na histološkom otpadu. Za bilo što drugo trebalo se boriti s pravnom službom bolnice a za to, tada, nisam imala snage”, prisjeća se.

O proživljenim emocijama nakon proživljene traume

“Tišina, neizvjesnost, nevjerica, krik. Bol. Nemogućnost disanja. Grč, bol, oštra, tupa, duga. Svijet nestaje, samo tama, krv i bol.” Tim riječima, Ana opisuje osjećaj koji joj je prolazio kroz cijelo tijelo. Sljedeći dani nakon poroda prošli su joj u bunilu između jave i sna. Porod joj je i dalje trajao svakim posljedičnim grčenjem maternice.

“Miris krvi, strah od zaostalog tkiva, bol za umrlim djetetom, ljutnja prema životu, okrivljavanje sebe, nepodnošenje drugih ljudi, neutješnost, beznađe, bespomoćnost… Ništa više nije važno. Sve se raspalo. Ja, život, svijet. Sve. Ono užasno je što ono što te tjera dalje jest da moraš poroditi, ne jer želiš nego jer se može dodatno zakomplicirati i stvoriti ti dodatne velike probleme. Tako da najvažnije je bilo to odraditi usprkos užasu, boli katastrofičnim osjećajima. A sve ostalo dolazi tek poslije. A tek tada postaje pakleno teško i bolno. Suočavanje i proživljavanje s osjećajima i značenjima svega što se izdogađalo. Bol je toliko jaka da para dušu i tijelo. Nema tih riječi kojima bi se opisala. Nema ničeg romantičnog u tome. Ja sam pisala, jer sam psihoterapeutica i znam da to trebam raditi, ali da li mi je to umanjilo bol – nije. Ali pisanje je davalo smisao mojoj boli. Pisanje mi je s vremenom pomoglo da dođem na drugu stranu obale”, govori Ana koja u svojim riječima još uvijek pronalazi smisao i bol.

O krivnji koju žena osjeća

I prvi osjećaj, nakon nepremostive boli bude krivnja koja nije realna, ali teško ju je ne osjećati. Uvijek postoji neki razlog za kojeg se možemo uhvatiti kako bismo krivili sebe, ili nekoga. Ipak, tako smo kao društvo odgojeni. No od toga nemamo nikakve koristi. Krivnja je autodestruktivna. I doista je važno uprijeti sve sile kako se ne bismo okrivljavali.

“Kad pomislimo na vlastitu krivnju, probajmo tu rečenicu reći na drugi način kako bismo krivnju odnosno odgovornost smjestili negdje drugdje a sebe bodrili riječima ‘činila sam sve što sam znala i mogla u tim uvjetima i mogućnostima koji su tada bili’“, govori Ana i iz svog terapeutskog iskustva.

Osim krivnje, nastupa cijela paleta osjećaja: bijes prema sebi i drugima, liječnicima, partneru, obitelji, prijateljima…. okrivljavanje sebe i drugih… Sram, izdaja vlastitog tijela, nepovjerenje prema sebi i vlastitom tijelu, strahovi, panike, repetitivne i opsesivne misli, osjećaj usamljenosti, izolacije i nerazumijevanja okoline, nesanica, noćne more, letargija, potištenost, anksioznost, praznina, iritabilnost, očaj, bespomoćnost, tupost, pretjerana osjetljivost, ranjivost, flashbackovi. Ima i niz fizičkih posljedica: fizička bol, umor, srčane palpitacije, nedostatak daha, preosjetljivost na zvuk, glavobolje, migrene, panika. I problemi se nižu i povećavaju s očekivanjima samih sebe i okoline da se što prije dovedete u red i krenete dalje.

Što očekivati od okoline i kako se odnositi prema njima

“Okolina, naravno, u najboljoj namjeri, želi da se što prije oporavimo, što prije krenemo dalje, što prije nasmiješimo, prestanemo plakati, prestanemo pričati o tome… No, to je kontra produktivno. Ono što je za proces tugovanja nužno jest upravo suprotno. Jest upravo isplakati svoju bol, i plakati koliko god to bilo potrebno. Potrebno je pričati i pričati i pričati. Potrebno je da žena, majka osjeća da može svoju bol živjeti i podijeliti u okolini gdje se nalazi, što je stvarno rijetko jer naši dragi nam žele dobro pa žele da što prije prestanemo s tim”, govori i nastavlja “Proces tugovanja nad smrti djeteta neovisno o dobi izuzetno je dubok i kompleksan proces i dodiruje svaku poru tijela i psihe majke. Upravo zato treba imati strpljenja sa samima sobom, znanja o procesu i povjerenja u život i sebe da će, koliko god užasno i stravično bilo, proći i da će život pobijediti. Istina, naše dijete nam se neće vratiti. Ne u ovom obliku, ali može nam se vratiti u mnogo drugih oblika i načina. Kako bismo to mogli prihvatiti i uvidjeti potrebno je proći kroz proces žalovanja, koji nas vodi kroz dolinu tuge i boli do novog života.”

I Ana koja je proživjela takvu situaciju s osobne strane i one terapeutske, zna, da je put neopisivo težak i trnovit i zato se savjetuje psihoterapija ili neki drugi vid rada s emocijama kroz tugovanje. No to je put koji ima svoju svrhu i namjera mu je dobra, stoga je važno hrabro prihvatiti proces tugovanja i dozvoliti si ga, a ne bježati od njega.

O knjizi i suočavanju sa žalovanjem nakon gubitka djeteta

Nedavno, o svom procesu iscjeljenja napisala i knjigu “O smrti i životu” koja govori o pristupu suočavanja sa žalovanjem nakon gubitka djeteta gdje je ujedno opisala i 40 tehnika i 26 rituala kako se nositi i suočavati s raznim osjećajima s kojima žene dolaze u kontakt u ovom procesu. I sve o čemu je Ana svjedočila kao psihoterapeutica u radu s klijenticama koje su doživjele pobačaj ili smrt djeteta i prije nego što se sama našla u ovakvoj situaciji, izazivala je u njoj osjećaje nepravde što se društvo odnosi tako prema tim ženama, najbliža okolina, hladnoća sustava.

“Žene su uvijek morale šutjeti o svojoj boli, o svojim žrtvama, što se naravno negativno odrazilo na njihov život. Cijeli sustav, cijelo društvo nema usađenu ideju o podržavanju procesa tugovanja o važnosti procesiranja emocija. Kad sam se sama suočila sa surovošću i hladnoćom sustava, s liječnicima koji nisu educirani kako razgovarati, ni kako se ponašati prema pacijentima posebice pacijentima koji prolaze teška životna iskustva, u meni se probudila velika količina ljutnje. Ljutnju koju i sada osjećam dok ovo pišem. Primarna namjera pisanja jest osvještavanje i educiranje društva o opsežnosti, dubini, važnosti i boli gubitka djeteta u trudnoći. Osvještavanja cjelokupnog društva o važnosti govora o tim temama. O važnosti podržavanja procesa tugovanja, o važnosti psihoterapije u suočavanju s osjećajima”, priča i ističe kako joj kao introvertnoj i samozatajnoj osobi nije bilo lako govoriti na ovaj način, no svjesna je toga da je to jedini način.

“Nisam htjela govoriti o svojoj boli i patnji, a ako ne ispričam taj dio, kao da ne postoji, kao da i ja podržavam taj veo šutnje što se prostire kud god oko seže. Osjećam dužnost da to učinim. Osjećam dužnost reći da pokazivanjem svoje ranjivosti dolazi snaga. Osjećam dužnost da zastupam preveliki broj žena koje u šutnji prolaze najgore dane svojega života. To nije bilo pa prošlo. Gubitak djeteta pa i u najbezbolnijem spontanom pobačaju ima dalekosežne posljedice, na samu ženu, njezinu obitelji i buduću djecu. Smatram neophodnim da kao društvo pristupimo ovoj tematici na otvoreni način, govoreći o svemu što se krije iza tog gubitka, iza procesa tugovanja jer jedino tako možemo pomoći mnogim majkama da ne zapadnu u očaj kad ih osjećaji preplave, nego da znaju da val će proći i da se one ne utapaju, već se nalaze na sigurnoj obali dok ih valovi zapljuskuju i polako se ne povuku. Nažalost nisu rijetkost ni suicid, ni depresija, ni PTSP kao posljedice smrti fetusa i dojenčadi. Mnoge žene upravo iz tog neznanja što im se događa i očekivanja kako bi trebalo biti, gube se u lavini emocija. Uz adekvatnu podršku izlaz je moguć i pozitivan. Ova knjiga s iskrenim intimnim zapisima iz mojeg dnevnika, kao i opisima 12 tuđih priča služi upravo tome da progovori o svemu onome iza površine što žene proživljavaju”, govori.

S druge strane, htjela je pružiti alat pomoći, podijeliti sa ženama, ali i stručnjacima koji rade s različitim oblicima tugovanja, odnosno općenito s osjećajima, niz učinkovitih psihoterapijskih alata u radu s emocijama. Većinu tehnika je sama kreirala, dok je pojedine preuzela iz literature te ih modificirala. Drugi cilj pisanja ove knjige bio joj je približiti široj javnost važnost i uporabu kreativnih procesa u terapijskom smislu, stoga je u knjizi opisana i kreativnost sa psihološkog aspekta i psihološki aspekt kreativnosti u psihoterapijskom smjeru u proradi dubokih trauma i suočavanju s cijelom lepezom osjećaja. I zadnje, cilj joj je bio pružiti svjedočanstvo, utjehu i pomoć majkama, svojevrsni priručnik što i kako s konkretnim uputama kada se najgore dogodi.

O strpljenju i nježnosti prema sebi

Najteže od svega u cijelom procesu jest imati strpljenja za samu sebe.

“Emocije i stanje tijela uistinu je turbulentno i traje dugo. A očekivanja, obveze, obitelj sve ide u smjeru koji od nas zahtjeva aktivnost. Kao da živimo između dva svijeta: svijeta živih i svijeta mrtvih. Jako je teško i izazovno živjeti tako, na tom mjestu, između ta dva svijeta, toliko dugo koliko treba unutarnjem svijetu da procesira, u sebi pronađe snagu da se polako i postepeno vrati u svijet živih. Ono najpotrebnije u tim trenucima jest upravo nježnost, strpljenje, njega, blagost prema sebi. Stvoriti si kukuljicu u kojoj ćemo se njegovati i tugovati koliko god bude potrebno, biti nježni prema sebi i hraniti se nutritivno duhovno i tjelesno. Ovo je možda najteži dio jer svi smo mi naučili biti jako strogi, kritični i okrutni prema sebi. A za zacjeljivanje potrebna je njega. A to je iz mog terapijskog iskustva nimalo lagan zadatak”, govori svjesna toga da je, koju god reakciju imali u ovoj situaciji – normalna, baš zato što situacija nije normalna.

Normalno nam je rađati, donositi na svijet život, a ne smrt. Normalno je da majka premine prije svojeg djeteta. Sve što ne slijedi ovaj tijek događaja nama je nenormalno i zbog toga su naše nenormalne reakcije normalne.

“Mnoge žene misle da lude, ili da će poludjeti, pa im se na sve nakalemi još i strah od toga da će doživotno biti na lijekovima ili da će “skrenuti”. Sve što osjećamo upravo tako i trebamo osjećati. Sve što nam se događa, normalno je. Djelom iz tog razloga u knjizi sam pisala o svojim “uvrnutim” mislima, strahovima i panici. Ne prolazi unutar dva mjeseca, ne prolazi niti unutar šest mjeseci. Po literaturi, i iz mojeg osobnog iskustva kroz dvije godine lagano i postupno pronalazimo put prema dalje. Svaka žena ima svoj tempo i ritam. Nema pravila, ni recepta.  Osjećaji na početku su poput tsunamija. Valovi boli su toliko jaki i nagli da nas preplavljuju da ne možemo disati, boli tijelo i duša. Polako s vremenom gube na intenzitetu i postaju blaži. Bol nije konstantna. S vremenom učimo o sebi samima i postajemo jači. Vremenom tuga ne nestaje, ali rađa se i snaga i ljubav i nova životna sila koja nam daje nadu i tjera nas dalje. S vremenom ponovno učimo vidjeti ljepotu života. Da tuga je i dalje tu i bit će dio nas zauvijek, ali ne samo tuga. Već i hrabrost i snaga, i ljubav i ljepota života koju su nam podarila naša prerano preminula djeca”, govori Ana kojoj je struka i znanje stečeno kroz posao pomogao u navođenju same sebe što bih trebala činiti, no nisu je nikako poštedjeli boli.

Kako se ponijeti prema ženi koja prolazi kroz traumu i što joj reći?

I period kroz koji žena prolazi bivajući stigmatizirana u društvu može ostaviti velike i trajne ožiljke jer žene tada prolaze kroz najteže dane sveg života. Sve što ženi tada treba je da i osoba pored nje – suosjeća.

“Više od pokazivanja suosjećanja koje je nekad lažno pa imamo dojam da nas se žali – treba iskreno suosjećati što je mnogim ljudima teško jer to znači doći u doticaj s vlastitom boli, a ljudi to ne vole. Suosjećanje u boli, u tuzi, u bijesu, u ranjivosti u snazi. Jer to je proces: u ovom trenutku sam najjadnija na svijetu, da, ali nisam samo to, već sam puno više od toga i kroz neko vrijeme noseći tu svoju ranu u njedrima, svoj ožiljak na tijelu ponosno bit ću najsnažnija. Ne treba se govoriti o ne žaljenju. Mislim da trebamo kao društvo prihvatiti svaki osjećaj koji se kroz proces javlja i dati mu prostora, tada više neće uopće postojati taj upit treba ili ne treba žalovati. Mislim da ženama treba dati prostor da se osjećaju da su njihovi osjećaji kakvi god bili prihvaćeni i dopušteni, a ne da ih trebaju skrivati od društva”, govori Ana prisjećajući se kako je bilo njoj.

I ne postoje utješne riječi, no one sa strane, koji žele biti podrška, često muči što reći u takvoj situaciji. Nema recepta. Nekada izraziti sućut se čini korektnim i jest. Nekada zagrljaj vrijedi više od tisuću riječi, nekada samo žao mi je… Nekad ne treba ništa reći, no ono što je važno jest odati počast gubitku.

“Važno je ne biti hladan, ne zaobilaziti tu temu, ne skretati s teme, ne ništa ne reći jer ne znamo što bismo rekli. Nije poanta u riječima, već u davanju pažnje i počasti. Tišina, stisak ruke, zapaliti svijeću, izreći molitvu, pokloniti simboličnog anđelića… napisati par redaka osjećaja… Ljudi misle da se ne smije spominjati gubitak ili govoriti o bilo čemu pred majkom jer da će joj to probuditi osjećaje i da će joj biti još gore. Glupost. Majka živi s tim osjećajima svaki svoj udah i izdisaj. Govoriti o tome joj pomaže. Vidjeti odraz svoje boli u drugim pomaže joj vidjeti da je dopušteno, prihvaćeno tako se osjećati. Da je važno. Da je gubitak stvaran i kada nema sprovoda. Da je ono što osjeća stvarno. A majke se trebaju naučiti ne preuzimati na sebe odgovornost za druge, npr., ne žele drugima pričati o tome da ih ne opterećuju. Hajdemo svi kao društvo konačno se baviti svojim stvarima a ne tuđima. Budimo odgovorni za sebe a ne za druge. Svačija odgovornost je da se bavi sobom i svojim procesom, da si dopusti osjećati i ponašati, a tuđa odgovornost je kako će se nositi s time”, zaključuje.

Kako mi možemo doprinijeti micanju stigme s ove tematike?

Budući da se radi o dubokim traumama i da mi kao društvo nismo ni svjesni toga ako nismo to doživjeli, vrlo je važno maknuti veo šutnje s ove tematike i o svemu otvoreno početi razgovarati. Educirati sustav, medicinsko osoblje i društvo o empatičnoj komunikaciji, traumama, o žalovanju, o emocijama, o osobnom razvoju. I pričati, na koji god način to nama odgovaralo – bilo da ćemo to podijeliti sa svijetom kao što je to učinila Chrissy Teigen, pričati našim ljudima ili pisati u dnevnik. Važno je odabrati način koji nama odgovara i BAŠ SVAKI je dobar.

“Negativnih komentara uvijek ima, no dobit otvaranja i pisanja je puno veća. Nije uredu da se zbog negativnih komentara koji najčešće dolaze od osoba koje i same imaju određene probleme, zatvaramo i šutimo. Da, mislim da je korisno i dobro barem tako za početak govoriti, jer na kraju krajeva društvene mreže su jedini javni medij dostupan “običnom” čovjeku. Tako da gdje god da se žene osjećaju sigurne neka govore i pišu. Tako ne pomažu samo sebi, već i brojnim drugim ženama otvarajući im i pokazujući put”, govori Ana.

I bez obzira na sve što se dogodilo i koliko god da je teško pojmiti život u trenucima najveće boli, životni ciklus nam pokazuje baš ono što i Ana kaže: “Kad se sve čini izgubljeno, iz naše dubine rađa se jedna mala sićušna sila koja će nas prevesti preko ove doline bola u novi život.”

Foto: Ana Gaspotić, Ilustracije: Ana Bozac