Moja priča: “S 19 godina izvađeni su mi jajovodi, a uz pomoć medicinski potpomognute oplodnje, danas imam zdrave i sretne blizance”

Kada još kao djevojka u tinejdžerskim godinama dobijete dijagnozu koja vam potencijalno može promijeniti život, ništa nakon toga više nije isto.

Znali ili ne znali s nepunih 19 godina želite li nekad u budućnosti postati majka ili ne, kad vam tu šansu zdravstveno stanje potencijalno uskrati, vrlo rano se informirate o svim mogućim opcijama od kojih je jedna medicinski potpomognuta oplodnja. Svaki šesti par u Hrvatskoj suočen je s neplodnošću ili smanjenom plodnošću, a više od pola parova uopće ne zatraži liječničku pomoć. U želji za stvaranjem obitelji, mnoge parove može obeshrabriti činjenica da taj proces ponekad traje duže nego što su očekivali. Ne uspijevajući brzo i uspješno kako su zamišljali, začetak trudnoće može se činiti kao početak dugog puta. No srećom, tako nije bilo i u slučaju 33-godišnje Ine Vujko, koja je nakon svoje teške dijagnoze (uklanjanja oba jajovoda) uspjela zatrudnjeti iz prvog puta uz pomoć medicinski potpomognute oplodnje. Iako se danas brojne žene bore s nekom od dijagnoza koje ih dovedu do medicinski potpomognute oplodnje, još uvijek postoji određena stigma kada je progovaranje o svemu kroz što prolaze u procesu u pitanju. Većinom skrivene iza širokog osmijeha na licu kako se ne bi doznalo da je nešto drukčije, kroz ovaj psihički i fizički zahtjevni proces žene većinom prolaze same, bez da potraže stručnu psihološku pomoć. Baš zbog toga je Ina odlučila podijeliti s nama svoju priču – kako bi žene koje prolaze isto znale da nisu same.

“Svoju dijagnozu dobila sam sa svojih 19 godina. Glasila je – benigni tumor jajnika. Do te dijagnoze je došlo odlaskom ginekologu nakon mjesec dana kontinuiranih bolova u donjem dijelu trbuha. Iz početka sam bol prepisala PMS-u, zatim menstruaciji koje su mi inače uvijek bile bolne, pa onda klimi (bilo je ljeto i dosta vruće pa sam boravila u klimatiziranom prostoru), a sumnjala sam i na upala mjehura. Međutim, nakon mjesec dana bol nije prestajala i otišla sam ginekologu. Nakon sumnje u dijagnozu ginekolog me uputio u Petrovu bolnicu, gdje sam odmah hospitalizirana jer stanje nije bilo dobro. Dogovorena je operacija. Nakon operacije, liječnik mi je rekao da ipak tumorom nisu bili zahvaćeni jajnici nego jajovodi, te da su mi oba uklonjena. Što je svakako bilo bolje od prve dijagnoze uklanjanja jajnika”, započinje Ina svoju priču.

No, nakon odstranjivanja oba jajovoda, njezini ginekološki problemi, nažalost, nisu završili. Tijekom procesa medicinski potpomognute oplodnje, Ini je otkrivena endometrioza uz još nekoliko manjih cisti. Iako je bio moguć niz problema tijekom postupka zbog nove dijagnoze, liječnik je odlučio pokušati.

“Liječnik mi je rekao da ako pokušaj oplodnje ne bude uspješan potrebno je operativnim putem ukloniti endometriozu i preostale manje ciste, a u slučaju da ostanem trudna velika je vjerojatnost da će sam plod ‘izgurati’ endometriozu i da će ona puknuti. Na svu sreću ja sam tad ostala trudna pa druga operacija nije bila potrebna. Kako sam rodila na carski rez, tijekom operacije uklonjen mi je ostatak cisti koji je tad bio vidljiv. No, ni tu priča nije prestala. Nakon dvije godine od poroda opet sam osjećala nesnosne bolove koji su bili posljedica ponovne pojave cista, ali sada u još većem obliku. Iznova sam bila podvrgnuta laparoskopskoj operaciji, a nakon nje pojavile su mi se priraslice”, priča Ina, koja je oduvijek znala da želi imati djecu i svoju je dijagnozu postavila samo kao svojevrsni “tehnički” problem koji će riješiti.

Sam proces medicinski potpomognute oplodnje kod Ine trajao je šest mjeseci, od razgovora s psihologom i socijalnom radnicom, pa do terapije hormonima.

“Prvo sam upućena na sve opće klasične pretrage da se utvrdi točan problem. Budući da moj suprug i ja nismo tada bili u braku morali smo ići na razgovore s psihologom i socijalnom radnicom, dok parovi koji su bili u bračnoj zajednici to nisu morali. Nakon toga se propisuje terapija i nakon odrađene terapije kreće se u postupak. Moram naglasiti kako je u ovakvim tretmanima svaki par različit, naravno terapije se razlikuju kod svakog pojedinca. Konkretno u mom slučaju to su bile injekcije hormona Gonala. Bockanje svaki dan. Nakon toga se ide na punkciju jajnika – to je najbolniji i najgori dio ove priče. Prije sad već 10 godina radilo se na živo – samo bi popili jedan apaurin, koji vjerujte mi u tom trenutku nije imao nikakav učinak. Ako je punkcija jajnika prošla u redu, potrebno je da partner ‘odradi’ svoj dio. Sljedeće na redu je oplodnja jajnih stanica. Nakon što i taj dio prođe u redu, slijedi transfer, odnosno vraćanje oplođenih jajnih stanica u maternicu. S tim postupak završava i ostaje zadnji korak, a to je čekanje rezultata testa na trudnoću koji se radi nakon otprilike 15 dana. Rezultate smo dobili pozitivne, a tada je krenuo najveći strah – hoće li se plod zadržati”, prisjeća se.

Iako nije imala fizičkih nuspojava osim veće potrebe za snom i nadutosti, psihički je bio vrlo zahtjevan period, kao što je to slučaj za svaku ženu.

“Međusobna podrška nama je tad bila svemir. Meni je suprug (tada dečko) bio najveća podrška. I zapravo u tom razdoblju mi je jedino to i bilo važno da je on ostao uz mene. Upravo zato nisam imala potrebu potražiti psihološku pomoć, no da sam u bilo kojem trenu osjetila potrebu za tim, ne bi se nimalo ustručavala jer stručna pomoć ne može odmoći u takvim situacijama. Mi smo u cijeli postupak oboje krenuli dosta hladne glave i s velikim samopouzdanjem. Nismo previse razmišljali o neuspjehu. Smatram da su bistar um, glava i pozitivne misli jako važne u svemu naravno, ali pogotovo u ovakvim situacijama”, govori Ina koja danas uživa u zagrljaju svojih blizanaca.

Najveći trenutak, onaj u kojem se napokon oslobodila svojih višegodišnjih borbi i stala im na kraj, bio je onaj u kojem je saznala da je trudna.

“Uh… Sjećam se bilo je to 19.4.2011. Došla sam u laboratorij izvaditi krv da vidimo je li postupak uspio. Izvadila sam krv i trebala sam pričekati 2 sata. Uzela sam nalaz u ruke i pogledala. Vidim da je rezultat dobar, ali u silnoj euforiji i bojazni nisam bila sigurna u to. Bojala sam se vjerovati da je to to. Odlazak svom doktoru ili poziv nekog tko bi mi to mogao potvrditi nije mi bila opcija. Ja sam to morala utvrditi točno tamo i u tom trenutku. Okrenula sam se iza sebe i ugledala gospođu koja radi u laboratoriju i ljubazno je zamolila može li mi potvrditi moje sumnje. Odgovorila mi je da ona to jednostavno ne smije raditi. U tom istom trenutku osjećala sam da su mi oči pune govoreći joj da je molim da mi samo klimne glavom jer je to zaista za mene bio težak put. Pogledom i osmijehom koji joj se u tom trenutku pojavio na licu potvrdila je moje sumnje. Opisati svoj splet emocija u tom trenutku zapravo je nemoguće. Nisam znala gdje bih prije od sreće, uzbuđenja, pa na kraju i suza. Poziv suprugu u prvom trenu nije bio ni moguć, morala sam se jednostavno malo sabrati. Sreća koju smo osjetili bila je sve. Mislila sam da sam osvojila svijet. Nakon desetak dana, stigla sam u Zagreb na pregled. Čuo se otkucaj srca i sve je izgledalo baš onako kako treba, ali to nije sve. Ubrzo je doktor čuo da kuca još jedno srce. Sjećam se da sam mu u tom momentu rekla da je moje stalo. Izašla sam i ambulante podosta zbunjena, ali ispunjene duše. Hodala sam gradom, mislila sam da na čelu piše razlog mojoj sreći. Reakcija supruga na spoznaju da ćemo imati blizance je bila sve. I nakon 9 mjeseci savršene trudnoće došli su nam naši Vito i Lora. I upravo iz tog razloga uporno naglašavam kako su pozitivne misli jako važna karika u cijeloj ovoj priči”, priča ne skidajući osmijeh s lica.

Iako Ina nikad nije imala problem glasno pričati o svom problemu, 2010. godine kada je prolazila kroz cijeli proces, još uvijek je osuda konzervativnije okoline bila na samom vrhuncu.

“Nitko od nas nije tražio svoju dijagnozu, niti smo mi krivi zbog toga što ju imamo. Moram naglasiti da sam na polovici svog postupka medicinski potpomognute oplodnje dobila otkaz u tvrtki u kojoj sam radila. U to vrijeme je umjetna oplodnja bila strašna tabu tema. Jako malo se o tome pričalo. Svi parovi su to skrivali upravo iz straha osuđivanja konzervativne okoline. Danas, iako se više priča o medicinski potpomognutoj oplodnji, još uvijek smatram da to nije dovoljno. Svim parovima koji kroz to prolaze, a ima ih sve više, i njima bi bilo puno lakše kada se ne bi osjećali diskriminirano ili manje vrijedno zbog svog problema. Ja sam doista sretna da sam imala bezuvjetnu podršku svog partnera, ali smatram da je i stručna psihološka pomoć jako veliki aspekt u cijelom procesu. Apsolutno to podržavam i smatram da svaka žena mora imati pravo i mogućnost da se negdje obrati ako osjeća da joj je to potrebno. Tad kad sam ja bila u postupku u Šibeniku tog sigurno nije bilo”, priča Ina koju je njezina situacija prije svega naučila da treba više slušati svoje tijelo i ne uzimati ništa zdravo za gotovo. Naučila ju je da nitko nije imun ni na kakve dijagnoze i da jednostavno uvijek mora vjerovati u sve u što se upušta.

I za sve one žene koje kroz takve procese upravo prolaze, bitna je jedino podrška i pozitivno razmišljanje, koliko god problem bio velik.

“Zaista je najvažnije da vjeruju u sebe, da tijekom postupka budu hladne glave i puni optimizma za to u sto se upuštaju. Međusobna podrška i razumijevanje partnera je također jako važno u cijelom segmentu procesa. Čvrsto vjerujte u to što želite i ostvarit će se, vjerujte mi…”, poručuje Ina.

Foto: Privatna arhiva