Moje NOVO

Evo i moje 5. kolumne, PETE!!! Pa da se lijepo zahvalim svim svojim dragim čitateljicama i čitateljima koji me vjerno prate! Svih vas 10, hvala vam! Bahato sam napisala ovaj dvoznamenkasti broj, jer se nekako u dubini srca, duše, petnih žila i svega ostalog nadam da vas ima barem toliko. A budimo realni, nisu te moje nade neosnovane, ne, ne, ne!!!

Tu je pet frendica koje iz tjedna u tjedan natjeram da pročitaju kolumnu. A onda kad krenu: baš ti je dobra ova kolumna, super si to napisala, samo tako nastavi… Meni osmijeh oko glave, pomislim kako sigurno lažu, al’ nema veze, ionako za Vage kažu da su im draže na tisuće lijepih laži od jedne ružne istine! Na kraju krajeva, kaj to nije logično?!? Meni je to skroz u rangu s onim: bolje živjeti sto godina kao milijunaš nego sedam dana u bijedi. Tu je čak i jedan prijatelj kojeg teroriziram sa svojim konfuznim tijekom misli. Sreća njegova što živi daleko pa ne mora glumiti oduševljenje uživo. Napiše lijepo: “Jao Ella, odlična si, baš te je divno čitati”, i moli Boga da što prije prestanem s ovim terorom. Onda se tu nađu i barem dvije frendice od mojih frendica koje dočeka link uz objašnjenje: “Ovo piše moja frendica, uživat ćeš!“ Tek kad pročitaju kolumnu, shvate da je ovaj “uživat ćeš“ imao značenje “Podijeli ovu agoniju sa mnom“! Tu smo, dakle, došli do broja osam. A sad vi meni recite koje su šanse da svaki tjedan barem dvoje ljudi ne klikne slučajno na moju kolumnu?!? Male, jako male!!! Istina i bog, nije to uvijek dvoje istih ljudi, nitko se ne zahebe dvaput, al’ uzmimo da iz tjedna u tjedan imamo dvoje novih koji pročita ovo čudo. I evo nas na toj divnoj okrugloj brojci.

Prije, kad bih čitala kolumne poznatih i manje poznatih ljudi, uvijek sam mislila kako je to divan posao. Staviti na papir, u ovom slučaju u word, ono što misliš i za to biti plaćen. Pa gdje ćeš bolje od toga, nije to nikakav problem, iliti, kako se po našem pravom hrvatskom kaže: “Piece of cake!” Pa da te i ne plate ništa za to, nema veze, to je čista uživancija! Dok bih čitala te kolumne, često puta znala bih pomisliti: “Pa ovo može svatko” ili “Mogli su to i bolje! Ma ja bih to sigurno bolje, gle kako je ovo loše…” E Ella moja draga, pis of drek, a ne piece of cake, bio je ovaj tvoj način razmišljanja!

Padne ti na pamet super ideja ili se nađeš u nekoj totalno neočekivanoj i zbunjujućoj životnoj situaciji i pomisliš kako bi to bila dobra tema za kolumnu, sjedneš za laptop i kreneš pisati. I što se onda dogodi? Nađeš se u situaciji da pola sata buljiš u naslov svoje kolumne i ne napišeš ništa. Zašto? – Pa ne znaš kako da počneš, ništa nije dovoljno dobro. Kad napokon kreneš, tisuću stvari ti u istom trenutku padne na pamet i sve bi ih htio pretočiti u pisanu riječ, al’ jednostavno ne stigneš. Dok ti pišeš jednu, pojavi se deset novih, a pedeset starih ode u nepovrat. I tako pokušavaš pohvatati svoj tijek misli, dođeš do polovice i ne znaš kako dalje… Otvaraš novi word file i započinješ pisati novu kolumnu, upravo ti je sinula odlična ideja, pišeš ubrzano kako bi prenio “na papir“ sve što ti je na pameti… i opet nije dobro, krećeš iznova… Na kraju ispadne nešto čime si iznimno zadovoljan i nije ti žao ni sekunde truda, ili pak rok pokuca na vrata i moliš boga da ovaj tjedan preskoči ponedjeljak kako strahota koju si upravo napisala ne bi bila objavljena.

U prvoj svojoj kolumni napisala sam kako me iznimno razveselila prilika da je pišem. Napokon nešto novo. Kako volim novo jer je nepoznato, jer daje dozu adrenalina, jer te oplemenjuje, jer te tjera da učiš nove stvari, jer te tjera da istražiš svoje granice, tjera te da budeš bolja verzija sebe. Nakon što je izašla kolumna i nakon što sam pročitala prvi negativni komentar, smrznula sam se. Smr-znu-la, u potpunom značenju te riječi. Znam da sam buljila u ekran i čitala komentar osobe koju ne znam. Legla sam u krevet i nisam mogla spavati, po glavi mi je išao samo taj jedan negativan komentar. Mislila sam, pobogu što mi je ovo trebalo u životu, eto ti Ella tvoje NOVO, eto ti da te oplemeni, eto ti adrenalin. I to kakav adrenalin? Takav da cijelu noć nisam oka sklopila. Ujutro mi vrag nije dao mira, otvorim laptop i pročitam još jedan negativan komentar. Samo sam ga brzo zatvorila i maknula se od njega kao da je u pitanju zarazna bolest od koje ću oboljeti ako nastavim gledati u taj komentar. E sad sam već bila ljutita, baš ljutita, ali za divno čudo, nisam bila ni najmanje ljutita na osobe koje su to napisale, nego na sebe! Da, da, na sebe!!! “Koji ti je k… Ella???”, rekla sam samoj sebi. Nikad nisi bila osoba kojoj je pretjerano stalo do nečijeg mišljenja, a sada zbog komentara osoba koje ni ne poznaješ ti ne možeš spavati?!? Mislim da nije potrebno posebno napominjati kako mi taj cijeli dan nije bio baš najbolji. Neispavanu i u razmišljanju: “Što mi to treba?!“, prijateljice su me pokušavale utješiti govoreći kako je to normalno. “Gle, Ella, uvijek će biti negativnih komentara, neki ih pišu zato što to stvarno misle, neki jednostavno jer su hejteri (ne znam pravu starohrvatsku riječ za ovaj izraz), nemoj se obazirati na to!” Sve je to meni bilo jasno, ali i dalje mi nije bilo jasno zašto je to mene toliko zasmetalo??? Nisu me čudili negativni komentari nepoznatih ljudi, čudila me vlastita reakcija na njihove komentare…

“I što ćeš sada, moja Ella?”, upitah samu sebe. “Hoćeš li se pokušati naučiti nositi s negativnim komentarima, ili ćeš pobjeći od njih?”

Nakon prospavane noći i dalje nisam imala siguran odgovor na ovo pitanje, ali bila sam nekako smirenija. Shvatila sam da i dalje postoje stvari koje ne znam o samoj sebi, shvatila sam da je čovjek sam sebi zapravo najskrivenija tajna. Tajna koja je sastavljena od toliko sitnih dijelova da vam ni tri života neće biti dovoljna da je sastavite. Na vama je, isključivo i samo na vama, da odlučite hoćete li krenuti u potragu za tom tajnom, za tim dijelovima. Na vama je da donesete odluku hoćete li se ušuškati u svoju svakodnevnicu, ići samo dobro poznatim stazama i ponašati se kao da nema više ništa što možete otkriti, ili ćete dopustiti sami sebi da s vremena na vrijeme uplovite u nepoznato, u novo. Ne jamčim da će vam to novo donijeti samo lijepe stvari, često puta ćete se iznenaditi, vrlo vjerojatno i neugodno, ali i dalje stojim pri onome da novo od vas čini bolju i potpuniju osobu. Ne znam kako vi, al’ ja ću pustiti da se dijelovi slažu… Držite fige da se za koji dan ponovno ne nađem u situaciji i promišljanju: “Ella, što ti je pobogu ovo trebalo?!?”

Shvatila sam da me ovaj moj pokušaj pisanja kolumne u samom početku naučio nekim stvarima. Stvari koje drugi ljudi rade nikako nemojte uzimati zdravo za gotovo samo zato što vam se čine lakima. Lako je sjediti s druge strane ekrana, čitati što je netko napisao i misliti: “Ja bih to mogao bolje!“ Lako se smješkati negativnim komentarima kada je u pitanju netko drugi, vjerojatno je lako i pisati te iste negativne komentare (ne mogu sa sigurnošću tvrditi jer nisam probala), ali, vjerujte mi, stvar postaje malo teža kada riječi treba provesti u djelo. Nije čak ni bitno hoćete li napraviti to bolje ili lošije od nekog drugog, bitno je, na kraju krajeva, hoćete li to uopće napraviti, hoćete li se usuditi izaći iz svoje komfort zone? I ne govorim trenutačno isključivo o pisanju kolumne, govorim o svemu što je vama novo i za što mislite da biste mogli raditi bez imalo truda. Za početak, pokušajte, možda se iznenadite… 😉