Mom’s talk: S dvije mame o izazovima majčinstva i ostajanju vjernima sebi

Dvije poznate mame, Supermama Sonja Švajhler i Iva Šutić, otkrile su nam s kojim su se izazovima nosile tijekom odrastanja svoje djece te kako uspijevaju biti majke te zadržati sve aktivnosti u kojima su uživale i prije.

Navigirati često konfuznim i ponekad zastrašujućim putovima roditeljstva nije nimalo lako, osobito uz današnji tempo života. Biti majka ponekad se čini kao umjetnost balansiranja između brige za obitelj i osobnog ispunjenja. Prepreke koje treba svladavati gotovo su svakodnevne, ali isto su toliko česte i sve one male i velike radosti koje dolaze s djecom. Što im je pomoglo zadržati strasti i aktivnosti u kojima su uživale prije nego što su postale majke te kako uspijevaju biti prisutne majke, a istovremeno ostati vjerne sebi, otkrivaju nam dvije poznate mame.

“Izgubila sam se potpuno. I to je OK.”

Sonja Švajhler, suosnivačica portala Supermame, majka dvoje djece

Imate dvoje djece. Kakva je bila situacija kada ste rodili drugo dijete, je li se među njima javljala ljubomora te javlja li se sada?

Kad sam rodila drugo dijete, moj prvi sin bio je tek dvogodišnjak. Kraj bebe, djelovao je kao dječak. Zaboravila sam da je zapravo i on još uvijek bio – beba. Velik, a opet premalen da bi shvatio kako pažnju mame i tate dijeli s nekim novim malim čovjekom koji je dosadan i ne miče se puno, s kojim se ne može igrati i stalno je s mamom. Tada je prestao spavati, često je plakao, imao tantrume, prkosio i kažnjavao me. Bila sam premorena i očajna u tom periodu. A najviše mi je odmoglo to što se okolina ponašala kao da mu se dogodilo nešto strašno, a ne da je dobio najboljeg prijatelja za ostatak života. Konstantno udovoljavanje i kupovanje poklona rezultirali su još jačim tantrumima, sve dok sama nisam uzela stvar u svoje ruke i odbila sve te se brinula sama za obojicu. Odvajala sam vrijeme za starijeg klinca, pomagao mi je oko bebe i s vremenom se sve smirilo. Svima treba adaptacija na novu situaciju.

Koja Vam je njihova faza do sada bila najteža i što Vam u tim trenucima pomaže?

Pa ne bih izdvojila neku posebnu. Svaka faza teška je na svoj način i taman kad završi, krene neka nova. Na početku je fizički jako naporno, a kasnije krenu psihološke igrice i golema majčinska krivnja. To treba izbalansirati na način na birate svoje bitke, postavite jasne granice djeci, a opet zadržite odnos ljubavi i nježnosti. Zvuči nemoguće, ali ipak je moguće.

Imate li savjet, tajni recept kako pomoći mališanima da steknu dobre navike?

Vlastitim primjerom. Oni su slika nas samih. Kako ih naučiti dobrim navikama ako ih i sami nemamo?

Kakva su Vaša iskustva u putovanju s djecom, možete li putovati bez nekih većih problema?

Kad su bili bebe, bilo je izazovno, ponajprije zato što oni ne mogu pratiti naš ritam, a mi se moramo prilagoditi njihovim potrebama. Ali kad malo porastu, otprilike kad su u dobi od četiri, pet godina, onda slijedi uživanje. Danas putujem i sama s njima dvojicom. Uživamo punim plućima i baš smo dobar trio.

Jeste li imali iskustva s dječjim inatom?

Je li ovo sarkazam? Svaki dan. Simpatično ću ponoviti odgovor na pitanje malo iznad – oni su naše ogledalo. I sama sam inatljiva, poslužilo mi je u životu, a moja djeca me malo uče pameti svojim inatom.

Kako ste pronašli ravnotežu između brige o djeci, odgoja i svih poslovnih obveza, ali i Vaših hobija, želja?

Dobra organizacija, ali prije svega iskrena i zdrava komunikacija s partnerom. Oslobodila sam se grižnje savjesti, kroz godine psihoterapije naučila sam puniti vlastiti rezervoar ljubavi i voljeti sebe, a time biti zadovoljna i bolja mama svojoj djeci. Ako smo nezadovoljni sobom samima, teško ćemo biti smireni roditelji svojoj djeci.

Osjećate li da ste nešto izgubili ili žrtvovali zbog djece?

Izgubila sam sebe potpuno. I to je OK. Ponovno sam se pronašla kad sam za to bila spremna. Važno je da smo same OK sa svime što žrtvujemo za našu djecu. Nema univerzalnog odgovora.

Koliko Vam bajke ili priče za djecu pomažu, možete li ih implementirati u današnje vrijeme, u njihov život?

Snimam audiopriče s Petrom Cicvarić, tako da su one dio svakodnevice prije spavanja. Danas moji dečki sami čitaju, prerasli su pričanje pričica. Ali svakako smatram da je to neophodno i zdravo za njihov emocionalni razvoj. Moji dječaci najradije su čitali Pinokija, a najdraži dio im je cirkus u kojem su djeca mogla raditi sve što požele. Razumijem ih. 😉

“Tek kad sam “nahranila” sebe, mogu dati maksimum djeci.”

Iva Šutić, influencerica, majka dvoje djece

Kakva je bila situacija kada ste rodili drugo dijete, je li se među njima javljala ljubomora?

Mislim da ne postoji nijedna stvar na svijetu koja me proganjala tada koliko me proganjala grižnja savjesti da se jednom od njih dvoje nisam dala dovoljno. Jednom mi je netko rekao da se zapitam nosim li ja sa sobom sjećanje da se moji roditelji nisu meni davali kao mom bratu i shvatila sam da se iz djetinjstva sjećam jedino lijepih emocija i uspomena. I zato svaki put, kad me uhvati grižnja savjesti, pokušam osvijestiti baš to da se dajem sasvim dovoljno i da će djeca uvijek sa sobom kao uspomenu nositi ono lijepo. Ljubomorne epizode, barem onakve o kakvima slušam iz tuđih iskustava, nismo imali, ali definitivno osjetim i dalje da mom starijem djetetu nedostaju naši solo trenuci kao nekad. Trudim se Lenonu organizirati barem jednom mjesečno neki poseban dan za nas dvoje jer Uma me ima “jedan na jedan” po cijele dane zato što još uvijek čekamo da dobije vrtić.

Imate li savjet, tajni recept, kako pomoći mališanima da steknu dobre navike?

Pretpostavljam da smo im najbolji primjer mi. Oni upijaju baš svaki naš potez i prije ili kasnije pretvore se u malu verziju nas. Druga stvar je ustrajnost. Uhvatim se nekad na kraju dana da nemam snage ni za što, a tada baš treba najjače stisnuti. Dan je dinamičan, posao, vrtić, ljudi su s nama i oko nas, a onda pred kraj dana dolazi samo naše vrijeme za povezivanje, za igru, za razgovore, bez dodatnih distrakcija, kad i riječi koje im govorimo mogu jače doprijeti do njih.

Kakva su Vaša iskustva u putovanju s djecom, posebno dok su ovako mali?

Naporna i najljepša. Uvijek imam križaljke u glavi – kada tko mora spavati, kada tko mora jesti… U glavi je cijela logistika koju treba provesti u djelo u nadi da nijedan korak neće krenuti krivo jer vuče sve ostale. Krenem obično preznojena dok sve pripremim, ali kad krenemo, onda shvatim da se treba prepustiti jer uvijek sve riješimo usput. Iskustvo mi je pokazalo da je zapravo lako putovati s njima dok su jako mali, dok su na mlijeku, kad nemaš brige oko hrane i kad još uvijek puno spavaju. Najteži je ovaj period u kojem je moja Uma sada, u dobi oko godinu i pol kad želi sve sama, a ne zna i ne može; kad moraš paziti da ne uleti u more ili da ne krene s nekih stepenica i slično. Sve ono što nam je na putovanjima bilo naporno, kasnije postaje samo dobra priča. Nikad ne prepričavamo dan u kojem je sve teklo glatko, uvijek su najsimpatičniji oni u kojima smo se malo napatili.

Kako ste pronašli ravnotežu između brige o djeci, odgoja, i svih poslovnih obveza, ali i Vaših hobija, želja?

Tako što sam osvijestila da tek onda kad sam “nahranila” sebe, mogu dati svoj maksimum i djeci. Ako sam cijelo vrijeme posvećena samo njihovim potrebama, ne uvažavajući vlastite, onda mi se akumulira nervoza i na kraju dana osjećam se kao iscijeđena krpa. Ako tako idem iz dana u dan, nezadovoljstvo i umor rastu te postajem neka lošija verzija sebe u kojoj i oni postaju lošija verzija sebe. U ovoj fazi života imam strašno puno posla, a strašno malo pomoći, i golemi sam fan rutina kod djece kako bih i ja mogla svoje obveze, bilo poslovne ili privatne, uskladiti i posložiti te imati vrijeme za njih.

Osjećate li da ste nešto izgubili ili žrtvovali zbog djece?

Trenutačno osjećam kako na zadnje mjesto stavljam društveni život ako se radi o mojim prijateljima koji nemaju djecu ili nemaju djecu vršnjake s mojom djecom. Ja sam 24 sata dnevno s malenom, a kad sinu završi vrtić, onda imam toliko malo vremena s njim do njegovog odlaska na spavanje da mi je jednostavno najteže organizirati se izvan naših druženja u parkiću. Ali imamo super ekipu s klincima pa se valjda kroz to i više nego dovoljno napunim dobrom energijom i dobrim društvom. S druge strane, za sve što sam putem izgubila, bilo da se radi o ljudima, poslovima, hobijima, čvrsto vjerujem da je s razlogom otišlo jer ako nisam uspijevala pronaći vrijeme za nešto i zadržati neki odnos ili rutinu, znači da mi nije bilo dovoljno stalo.

Koliko Vam bajke ili priče za djecu pomažu, možete li ih implementirati u današnje vrijeme, u njihov život?

Nikad nisam bila od klasičnih bajki, ali slikovnice su golemo bogatstvo koje možemo ponuditi našoj djeci. Gledati ih kako upijaju te priče, kako šire vokabular, kako razvijaju maštu, to je nešto prelijepo. Bilo je bezbroj situacija u kojima se moj sin kroz odrastanje našao i u kojima sam mu uspjela povući paralelu s nekim likom iz slikovnice da osvijesti situaciju. Nekad je to bilo više, a nekad manje uspješno. No, kako god, oboje imaju golemu ljubav prema čitanju i presretna sam što sam im to usadila.

Pročitajte: Dvije mame ispričale su nam što ih je naučilo majčinstvo i kako ih je ono promijenilo

Foto: Pexels, Privatne fotografije