Može li iritantna ljubav postati prava ljubav?

Dragi dnevniče,
Niz logičnih zaključaka asociraju me na moje trenutno stanje. U prijevodu, kada se kazaljka za gorivo na autu spusti u crvenu zonu, logičan slijed je poći do prve benzinske postaje i natankati ga. Uzmem li za primjer mobitel na kojem je ostala posljednja crtica, logičan uradak naših ruku i pokreta biti će poći prema punjaču i napuniti bateriju za daljnji rad. No što napraviti kada te posao veže za mjesto od kojeg ti se već doslovno diže kosa na glavi i ne ostavlja drugu mogućnost nego fiksirati se u vremenu i prostoru u kojem jesi?!

Dosta ti je istih faca, šefova, bivših ljubavi i samih misli koje idu u kombinaciji sa samim sobom, a od ničega ne možeš pobjeći. Ne možeš se natankati niti prikopčati na punjač ili u prijevodu, ne možeš se pomaknuti s mjesta na kojem si fiksiran.
Nakon fijaska s imaginarnom virtualnom ljubavnom vezom, svaka košćica (da ne kažem i mišić) vapi za odlaskom iz ove gradske vreve u nešto puno mirnije i spasonosno za moje živce. U tramvaju, na blagajni u obližnjoj trgovini, pa čak i na poslu sve više vizualiziram taj bijeg. Sve više mi ruke otvaraju kovčeg u sobi na Jadranu i sve više sa svog balkona, umjesto nervoznih prolaznika, vidim kupače kao i zaljubljene parove u promatranju zalaska sunca.
Definitivno mi je kazaljka otišla u crveno i mozak mi je ostao na samo jednoj crtici. Ne znam kako niti otkuda, ali u sekundi sam se pronašla kako šefu lažem da sam jako loše, nešto tipa migrene te da jednostavno ne mogu doći na posao narednih 10 dana dok se glavobolje ne smire. U vrijeme godišnjih odmora (ja sam svoj već odavno ispucala na ljubavne boli) tim činom nisam sigurno postala djelatnikom mjeseca, no sasvim sam se sigurno osjećala kud i kamo bolje zbog namirisanog bijega.
Spakiranog kovčega i s ljetnim damskim šeširom na glavi možda i preširokog oboda, sjela sam na sofu u dnevnoj sobi gledajući doslovce kroz televizor razmišljajući o destinaciji koja je trenutno vodila…nigdje.
Razmišljanje mi je prekinuo Marko svojim ulaskom u stan s vrlo logičnim pitanjem: „A kuda ti, molim te lijepo, ideš?“
Zastala sam. Nakon par sekundi traženja odgovora slegnula sam ramenima i rekla „Vidiš,nemam pojma“.
Sve je bilo spremno za polazak, ali mjesto kao prvotno riješenje nije bilo locirano ama baš nigdje.
„Moja frendica s povlasticama ima vikendicu na moru. Mogu je tražiti ključeve ako želiš“ pogledao je u prenatrpani kovčeg, pa u mene te nastavio „..a pretpostavljam da želiš. Nekakvo mjesto blizu Zadra. Bili smo tamo dok je još bila u braku. A onda se rastala i sve je postalo dosadno…“uživio se „Može!“prekinula sam ga odlučno kako svojom zavodničkom pričom ne bi upropastio moju prekrasnu vizualizaciju morskog ugođaja ili samog bijega uopće.
Tri sata od toga, već sam bila u autobusu za Zadar. Taman kada sam izvadila knjigu ne bih li se opustila uz neko psihološko štivo, učinilo mi se da sam čula poznati muški glas iza sebe. Okrenula sam se da vidim o kome je riječ i… bolje da se nisam okrenula. Iza mene je bio brat mog imaginarnog dečka s interneta. Ne ne, ne onaj malac s previše tatine kolonjske vode na aknama, već njegov stariji brat kojeg je cijela ta priča s malcem zabavljala.
Ugledavši ga, brzo sam okrenula glavu te spustila cijelo tijelo na sjedalu kako me ne bi primjetio i provodio sa mnom četiri naredna sata.
Tako stisnuta s knjigom naziva „Proživite cijeli svoj život“ na prsima, uplašeno sam gledala kroz prozor i razmišljala bi li bilo pametno da skočim kroz njega ili da ga otvorim i bacim se. Treća opcija nije postojala.
Pronalazeći odgovor začula sam iznad sebe „Khm khm…dobar dan mlada damo“ pogledala sam ga u oči i okrenula tijelo bočno prema prozoru u znak potpunog ignoriranja.
„Nemoj mi reći da ideš na slijepi spojak čak u Zadar?“upitao je, dok sam i dalje nastavila ignorirati u želji da samo ode…no na moju nesreću, bio je uporan te nastavio s bockanjem „E, a što ako se ispostavi da je taj s kojim se trebaš naći po godinama star kao ti ili možda, ne daj Bože, malo stariji od tebe?“
„Ne, dobila sam posao u učeničkom domu u Zadru. Sada ću se napokon udati kada netko od njih navrši 18.“odgovorila sam u znak prihvaćanja provokacije
„Ha ha ha…uf, pa to je za tebe minsko polje…“nasmijao se te nastavio dalje „…vidiš da imaš smisla za humor. Smijem sjesti? Hvala.“sjeo je prije no što sam odgovorila. „Rekla bih da ne smiješ, no kako si već sjeo nema smisla dizati uzbunu kada ionako ne mogu nikamo pobjeći. Samo budi tiho..ne ne ne..zašuti. Tako si pametan i privlačan kada samo šutiš“. Odgovorila sam gledajući ga s prijetnjom i pritom požalila što nisam u uredu daleko od ove putne linije.
Stigavši na stanicu, duboko sam udahnula onaj svježi, čisti i lagani zrak koji je oslikavao slobodu kako za moja pluća tako i za moj nervni sustav.
„Kamo ćeš ti?“ upitao me nakon izlaska iz autobusa. Nakon što sam mu objasnila svoju destinaciju, zaključili smo da, eto na isključivo moju veliku žalost, idemo u istom smjeru. Točnije na istu adresu.
Odbila sam se povesti s njim i sestrom koja je došla po njega. 180 minuta bockanja u autobusu je sasvim dovoljno, a možda i previše. „Hvala, dalje ću sama.“ odgovorila sam i krenula, vozeći sivi, sada već prljavi kovčeg, prema autobusu koji će me dovesti na cilj.
Nakon napornog puta, želja mi je bila otuširati se i spavati prva dva dana bez okretanja s jedne strane boka na drugu. Tom željom vođena stigla sam pred apartman te potražila gazdaricu istoga kako bih dobila ključ.
U trenutku stiskanja zvonca, nisam niti slutila da će mi vrata otvoriti, ni manje ni više, nego Gospodin Bivši.
Ugledavši ga, torbica mi je pala ramena i zaustavila se na zapešću ruke dok se kovčeg kantao s desete stepenice prema podrumu.
„Što ti tu radiš“ upitala sam šokirana.
„Pa ja sam…ovoga…to mi je od djevojke…prijateljice. Od nje.“ Zabacio je palcem desne ruke preko ramena kako bi me upoznao sa gazdaricom apartmana. „A ti? Otkud ti ovdje? Upitao me zbunjeno
„A ne znam. Zalutala sam. I uvijek zalutam u onu potpuno krivu ulicu.“ Rekla sam kroz tugaljiv smješak te vratila ključeve i odvezla svoj kovčeg na plažu. Očajavala sam, naravno da jesam, svatko bi. Sve dok nisam začula „Tu ljetuješ? Nije loše, ali malo je nezgodno ako kiša padne.“ Rekao je sada već poznati glas iz autobusa.
„Imaš bolju ideju?“ upitala sam ga.
„Naravno.“Primio me za ruku i podigao s kamene plaže te izvukao ručku na koferu kako bi me rasteretio prtljage. I tako smo krenuli. Zajedno.
Onaj dečko što određenoj djevojčici vuče pletenicu u vrtiću toliko je iritantan da iz te iste iritacije nastane ljubav. Onaj koji ima najviše šala na račun djevojke koja mu se sviđa u srednjoj školi, ubrzo zadobije njezinu ljubav. Sve su to uvertire u nešto. Ne mora to striktno biti ljubav, može biti početak jednog divnog prijateljstva. Može biti simpatija. Može biti štogod vaše srce poželi. No svi znamo da to isto srce zna biti okrutno. Ono u većini slučajeva odvede u krivu ulicu kako bi vam protreslo život i tek kada ojačate, dogodi vam se ljubav. Tek kada ju ne očekujete i ne razmišljate o njoj, ona zakuca na vrata kao dugo očekivani gost.
Je li se dogodila meni? Ne znam. Ja sam samo krenula. I ne vozim prenatrpani, prljavi, sivi kofer sama. No sumnjam da je to ljubav. To je u biti ono nešto……čisto da imam o čemu razmišljati.