Možemo li zaustaviti nasilje prema ženama?

Ove godine ubijeno je sedam žena, a Hrvatska je među članicama EU-a na trećem mjestu po broju femicida u odnosu na broj stanovnika. Po podacima MUP-a svake godine prijavljeno je više od 11 000 počinitelja nasilja u obitelji, a na jedan prijavljen slučaj silovanja dolazi njih gotovo 20 neprijavljenih.

Mnoge žene doživjele su strah od muškarca s kojim žive, bilo da je riječ o ocu ili partneru. Neugodnih iskustava bilo je sigurno i u poslovnom okruženju, bilo da je riječ o kolegi ili šefu. Sa strahom od muškaraca žene žive gotovo cijeli život, neke više ili manje. Neke taj osjećaj straha prati od djetinjstva. Još uvijek se sjećaju oca kako viče, prijeti ili udara majku. Neke možda upravo i sada u takvom strahu žive, u strahu u kojem se osjećaju kao da im nitko ne može pomoći, boje se napraviti krivi pokret, nešto krivo pomisliti, a kamoli reći da ga ne bi razljutile. Trinaest žena ubijeno je prošle godine, a u 12 slučajeva ubojstava ženskih osoba ubojice su bili bliske žrtvama, supružnici, izvanbračni ili bivši partneri. Alarmantni podaci i niz kritika, prosvjeda i upozorenja potaknuli su izmjene Kaznenog zakona, Zakona o kaznenom postupku, Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, Zakona o sudovima i Obiteljskog zakona. Može li taj paket mjera pomoći i dovesti do smanjenja broja žrtava rodno uvjetovanog nasilja, razgovaramo s predsjednicom Zakladne uprave i jednom od osnivačica zaklade Solidarna Sanjom Sarnavkom.

Jesu li izmjene navedenih zakona dobar put ka smanjivanju nasilja nad ženama?

Prije predstavljanja izmjena paketa Zakona, premijer Andrej Plenković pozvao je, između ostalih, i zakladu Solidarna, na prezentaciju svih tih izmjena. Većina žena koje se bave tom problematikom bile su zadovoljne. I ja sam, djelomično. Nema nikoga posvećenog borbi za ravnopravnost tko neće pohvaliti prijedlog izmjena, no ja sam jako skeptična jer nisam sigurna kad će zaživjeti u praksi, kad će se te mjere spustiti do institucija koje se bave nasiljem i žrtvama nasilja. Svakodnevno svjedočim kako se ne primjenjuju već postojeći propisi i kako je još dalek put do toga da žrtva bude u središtu pozornosti. Nekoliko slučajeva kojima se trenutačno bavim pokazuju suprotno. Uz nasilje bliske osobe, postoji i evidentno nasilje institucija koje na jednak način pristupaju i nasilniku i žrtvi, kao da se radi o ravnopravnim i jednako odgovornim dionicima sukoba. Ne vidim mogućnost da će se te izmjene tako skoro moći vidjeti na terenu. Nažalost.

Izmjenama Kaznenog zakona uvodi se novo kazneno djelo – teško ubojstvo ženske osobe, femicid. Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić naglasila je nedavno da je potrebna dorada te odredbe. Koji su po Vama problemi?

Važno je da se uopće počeo koristiti termin femicid. Dugo ga kod nas nije bilo u uporabi, nije se priznavao. Važno je znati da postoji ubojstvo iz mržnje prema ženama iz uvjerenja da su žene drugotne, stvorene da služe i budu na usluzi muškarcu. Pogledajmo samo molitelje klečavce koji se okupljaju svake prve subote u mjesecu i vape za tim da sve žene budu pokorne, da budu zamotane i odjevene tako da ne dovode u napast te silne alfa mužjake. Važno je jer postoje muškarci, a puno ih je previše, koji djeluju po onoj: “Ako nećeš biti moja, nećeš biti ničija.” I zbog onih koji misle da ženu mogu mlatiti samo zato što je njihova, vlasništvo s kojim mogu činiti što ih je volja. No jedno je reći da postoji femicid, a drugo je pitanje kako to uobličiti u članak Kaznenog zakona. A tu mislim da bi moglo biti problema i da se postavlja niz izazova za pravnu struku. Posebno kod nas očekujem dosta otpora jer vidimo kako, uz već postojeće zakonske odredbe, sudovi izriču preblage kazne za rodno uvjetovano nasilje. Odbijaju ga, čini se, razumjeti.

Trebaju li nam strože kazne?

Kazne se ne propisuju samo zato da bi neka osoba, neka jedinka, bila kažnjena, nego društvo svojim kaznama pokazuje što ne tolerira, koje su vrijednosti koje se moraju poštovati. Usto, kažnjavanje je zapravo bavljenje posljedicama. To jest važno jer opominje nasilnike što ne smiju činiti, ali mislim da je prevencija važnija i učinkovitija od kazni. Ono što zabrinjava jest činjenica da se na svim predstavljanjima novih mjera nikad nije pojavilo ministarstvo obrazovanja. Kako ćemo izaći iz začaranog kruga ako ne govorimo o važnosti rodne ravnopravnosti? Što se djecu uči i kakvi im se primjeri daju? Sad sve ovisi o nastavniku i nastavnici – hoće li, zato što su osviješteni, govoriti na drukčiji način, ili će ponavljati dobro znane stereotipe, poput curice trebaju biti lijepe, a dečki ne plaču. Udžbenici, nastavni program moraju jasno govoriti o štetnosti patrijarhata za međuljudske odnose, odnose među spolovima. Potrebno nam je puno edukacije, također i kvalitetan zdravstveni te seksualni odgoj ako želimo postati zdravije društvo. I prosperitetnije, u konačnici. Istraživanja nedvosmisleno pokazuju da ravnopravnost donosi i veći ekonomski prosperitet.

U mnogim se slučajevima čini da zakon zapravo radi protiv žena…

Važna je odluka, meni se čini i najznačajnija, da se više ne smije koristiti pseudoznanstveni pojam otuđenja od roditelja koji je predugo vremena korišten kao oružje za institucionalno zlostavljanje žrtava nasilja. Ali i tu sam skeptična – zanima me što će se stvarno događati u slučajevima odlučivanja o skrbništvu nakon razdvajanja, rastave. Žrtva nađe snage za izlazak iz nasilja, a onda institucije zahtijevaju da se nasilnika tretira kao odgovornog roditelja. Prije dosta godina imali smo drastičan primjer užasa takvog poimanja. Žrtva je bila prisiljena dovoditi dijete na viđanje s ocem. I to neposredno nakon izlaska iz sigurne kuće. Nasilnik ju je ubio pred vratima centra gdje su određeni susreti, pred vlastitim djetetom. Mnoge žene morale su voditi djecu nasilniku u zatvor na susrete. Sad mi pada na pamet slučaj muškarca koji je ubio svoju ženu nakon što je podnijela zahtjev za razvod braka pa njezine dvije prijateljice koje su je u tome podržavale. Centar mu je u zatvor dovodio djecu jer, kao, svaki otac ima na to pravo. Meni je to perverzno, nemoralno, suludo. Biološko očinstvo ne bi smjelo podrazumijevati da imaš pravo na susrete s djecom kojoj si priuštio pakao.

Velik broj žena rijetko ili gotovo nikad ne prijavi zlostavljanje i nasilje s kojim žive. Zašto je to tako?

Ako žene ne znaju kome se mogu obratiti, onda su zarobljene. I ne vide izlaz. U Zagrebu je lakše, postoji više vidljivih udruga i dva skloništa, postoji i gradska sigurna kuća, no kako je ženama u nekim manjim sredinama? Što žena može napraviti u sredini koja je osuđuje? Što ako prijavi nasilje, a svi je smatraju krivom jer je trebala šutjeti? Što kad nemaju podršku ni obitelji, ni susjeda, niti prijatelja? Zato smatram da se premalo govori o nasilju na ozbiljan način jer je problema jako puno. Nije dovoljno zgražati se kad se dogodi ubojstvo. Na koncu vidimo i da su centri za socijalnu skrb opterećeni birokracijom, nemaju dovoljno ljudi za to da se ozbiljno bave žrtvama. Pa nisu educirani kako valja. Pa ne postoji trajna suradnja između institucija – policije, centara/zavoda za socijalnu skrb, liječnika opće prakse, tužilaštva… problema je tisuću. Bez velikih ulaganja u sustav, previše žrtava ostat će zarobljeno u krugu nasilja iz kojega ne vide izlaz.

Žrtva prepuštena sama sebi

Ako izostane ozbiljna pomoć, koja najčešće znači javljanje nekoj od udruga u kojima rade i psihologinja i socijalna radnica, žrtva je prepuštena sama sebi. Tada je gotovo nemoguće očekivati da će ona izaći iz nasilja i započeti novi život. Mi smo zato u Zakladi Solidarna uspostavili Fond Spasi me, zajedno s inicijativom @spasime, te dajemo financijsku i svaku drugu potporu ženama žrtvama nasilja. Recimo, nedavno smo se javili, nakon teksta pročitanog u novinama, ženi koja je doživjela užasno nasilje i jedva izvukla živu glavu. Ona nije znala za nas ili neku drugu udrugu. Ostala je bez zdravstvenog osiguranja jer je, u vrijeme kad je HZZO zahtijevao osobni dolazak za produženje zdravstvenog osiguranja, ležala u bolnici i bila podvrgnuta nizu operacija. Pisala je u HZZO i objasnila situaciju u kojoj se našla, ali odgovora nije bilo, a njoj je trebala daljnja zdravstvena njega i komunikacija s psihijatricom. Pomogli smo joj da opet dobije zdravstvenu iskaznicu i uplatili joj financijska sredstva kao prvu pomoć. A za koliko žena nitko ne zna niti one znaju da negdje, osim u institucijama, mogu dobiti ozbiljnu podršku.

Tko bi trebao kontrolirati primjenu novih zakonskih odredbi?

Trebalo bi postojati neovisno tijelo koje će pratiti provedbu, upozoravati kad nešto ne funkcionira, predlagati unaprjeđenja. Ali mi uglavnom proizvodimo papir strategije. Sve manje vjerujem u ovaj sustav i sve manje vjerujem da će se dogoditi nekakve dramatične pozitivne promjene. Što ne znači da odustajem od borbe, naravno. Kao i brojne osobe kojima je stalo da se situacija promijeni. Još smo daleko od toga da bismo mogli reći kako krajnje ozbiljno pristupamo problemu rodno uvjetovanog nasilja. Potrebno je izdvojiti znatna sredstva, zaposliti dovoljno stručnih osoba, osigurati trajni smještaj za žrtve nasilja, financijsku pomoć, pomoć u zapošljavanju, psihološku podršku… Problem nasilja jako je kompleksan, zahtijeva suradnju niza institucija i tijela, a toga još uvijek u Hrvatskoj nema. Pa se onda pitam, tko će i kako će provoditi sve predložene izmjene zakona, strategija i politika? Ili će, kao prečesto do sada, ostati tek mrtvo slovo na papiru?

Intervju je originalno objavljen u tiskanom izdanju časopisa “Ljepota&zdravlje” za studeni 2023.

Foto: Anete Lusina, Shvets Production, Anna Shevchuk / Pexels